Kultura
1075 prikaza

Splićanima su izbori postali kao ulični teatar s redikulima

Nastavak sa stranice: 1

A "rat za portun"?

Motiv rata za portun nametnuo mi se iz dva razloga.

Prvi je plošan i praktičan: svaki socijalni krimić, a ovo je roman koji koketira s tim žanrom, ubada neku od bolnih nezaraslih rana sredine. Drugi, na metaforičkoj razini, ima funkciju upozorenja. Što kad igra prijeđe u (auto) destrukciju i još dalje u histeriju? To se jednom već dogodilo. Mislite da su male šanse da se dogodi opet? Lako je prijeći granicu, kao i vratiti se. Danas kad biste razgovarali s nekim iz tog doba, vidjeli biste da oni ne osjećaju moralne implikacije. To je jednostavno bila igra iz koje su iskoračili. Svoje uloge su odigrali, sad vjeruju da su sasvim drugi ljudi.

Kao: 'Takva su bila vremena i šta sad!?'

Upravo tako. U Bosni kažu 'Samo da se ne počne pričati…' To je bio trenutak zaigranosti u kojem je svatko imao drugačiju ulogu u odnosu na stvarni život; lokalnog prodavača ili hausmajstora, oca, strica, ugodnog susjeda. I ne dopušta 'pričanje' jer ta uloga nema veze s njim. Igra je završena.

Je li Split tad nepovratno i ranjen?

To je bilo doba nanošenja jedne rane, i uz nju je vezana poveća digresija u romanu. Današnje mirnodopsko doba ekonomske i kulturne devastacije je nanošenje druge rane, a uz nju je vezan ostatak romana. Zarastanje je moguće kad to pacijent želi i prihvaća. Što trenutačno nije slučaj.

Nebojša Lujanović | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Ivo Čagalj/PIXSELL

Doživljavate li splitske redikule, oriđinale, dišperadune kao duše koje su se u nekom trenutku slomile, onda i nasukale na društveni status izvan ruba?

Nisu me zanimali redikuli zbog površinskoga komičnog efekta. Htio sam da ovaj roman bude puno više od toga. Na jednoj razini, da redikule prikažem i dijakronijski, kako je došlo do njihova stanja, gdje se oni razotkrivaju kao brodolomci nakon nesretnih udesa sudbine, što znači da bi se svi mogli naći na njihovu mjestu. Na drugoj razini, oni su jedini preostali nositelji etičkih normi, pa i ljudskosti. Na kraju romana dolazi do preokreta, u kojem se oni zbog toga pokazuju kao superiorni ostatku društva u svakom smislu.

'Ugledni profesor Josip Grgo Karaman' premreženi je meštar korupcije u gradu i na sveučilištu. A Brico iz Radunice je baštinik starih anarkišta, čovjek na "pričuvnom položaju života" u svojoj butigi, koji kaže da je s tim "velikim teatrom" pitanje samo tko upravlja, da su to prije bili dobri režiseri, a ovi sad su amateri, vulgarni i prozirni.

Preko Brice je plasirana izravnija politička kritika. Oduvijek je sve u gradu bilo teatar. Razlikovala se samo kvaliteta scenarija i izvedbe. A danas je ona na najnižim granama. Sve oko nas su tako prozirni politički igrokazi, da je to za pametne ljude poput Brice, iako ga smatraju redikulom koji pati od manije proganjanja, to uvreda inteligenciji. A opet, takav čovjek se ne može načuditi koliko ljudi ipak pada na te igrokaze.

Ispada da je taj duh maranguna, ribara, splitovaca iz Radunice što su se zaklinjali u Luchenija i 'njegovu rašpu' još jedini način da si taj grad otkupi dušu nazad?

Dobro pročitano. Brico iz Radunice je jedini koji još u gradu zna napraviti trapulu i uhvatiti morskog crva, ribar, i on je taj koji prenosi virus junaku govoreći mu o borbi za grad. Kao što on svoju radnju neće prepustiti lancu fast fooda. Radunica je zadnja preostala niša, ali i ona je nagrizena sa svih strana. Paško je anarhistički osvetnik i njegov ga plan vodi u ludilo. On se zato poistovjećuje sa sličnim pomahnitalim progoniteljem, kapetanom Ahabom iz romana 'Moby Dick', čiji citati premrežuju roman. Nije slučajno da na tom putu ključnu ulogu imaju Brico iz Radunice, mikrokozmosa unutar grada u kojem je stalo vrijeme, i Neno, vatreni navijač RNK Splita, pa svaki put kad igra Hajduk, izađe na prozor i pljuca na kolone navijača.

"Južina", Nebojša Lujanović | Author: Fraktura Fraktura

U 'Južini' se primijeti žaoka da se Vili Dalmaciji kroz povijest ime mijenjalo sukladno s vremenima; Schillerova vila, Pansion Split, Titova vila, Vila Dalmacija.

Od povremenih propadanja romana u dublje slojeve, za one pronicljive čitatelje, kako ide ona rubrika, 'za one koji žele znati više', motiv Vile Dalmacije je mjesto onog najdubljeg. Ono je heterotopija, mjesto savijanja, gdje se zgušnjavaju prostor i vrijeme. To je mjesto na kojem su se očitovale, ili čak dogovarale, propasti svjetova. Još od gradnje vile, od monarhija, preko kraljevine, do socijalističke države, pa famoznog sastanka predsjednika i slike na skalama gdje su dogovorene nove propasti. Logično, naš junak koji želi pobunu, anarhiju i kaos u kojem će nestati sadašnji svijet, odabire tu lokaciju za početak svog plana.

Neki dan, kad je objavljena vijest o tome da je Nebojša Knežević sa suvlasnicima onih 65.000 metara četvornih na TTTS-u sudski izborio da mu Grad Split mora platiti 150 milijuna kuna, među komentarima na internetu bilo je puno stanovnika iz splitskog bazena koji su zlurado navijali u stilu 'To, care!'

Eto savršenog primjera za onu igru i autodestrukciju o kojoj smo govorili. Nitko ne doživljava to kao realan problem. Grad će, a i to je komedija za sebe, završiti u blokadi zbog tog iznosa. To je samo prilika za još jedan teatar iz kojeg će moći svi iskoračiti bez posljedica kad im dosadi. On više nije u mikrosferama društva, na ulici u kvartu, gdje ulični redikuli nestaju. Dolazi novo doba. Cijela stvar se izmješta u sferu javnog, političkog, medijskog. Sve ostalo ostaje isto.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.