Prva dama domaćeg hip-hopa, pankerica u duši, koja bez straha i sumnje živi po svome i samo po svome, Mirela Priselac Remi sa svojim Elementalom iduće godine puni 18.
Za tu posebnu prigodu s ekipom priprema najveći koncert karijere u Domu sportova, na kojem će predstaviti novi, sedmi album koji, baš poput “odraslih” glazbenika, izdaju sami za sebe, pod vlastitom diskografskog etiketom 383 Records.
Pored vrckavog “Goli i bosi” to su svoje najnovije izdanje predstavili i nedavnim singlom “Sve je moje tuđe”, koja je, kaže Remi, potekla iz njezine intime, a ispala oda “malom”” čovjeku, heroju današnjeg doba.
Koja je priča iza pjesme ‘Sve je moje tuđe’?
Uopće nisam mislila da će ispasti socijalno angažirana. Htjela sam napisati nešto autoironično, prokomentirati svoj podstanarski život, činjenicu da mi je sve na posudbu, na rate, ali nisam imala namjeru da to zvuči kao žalopojka. Radije kao šala na vlastiti račun. Jer ipak sam si sama odabrala takav život. Mogla sam dignuti kredit i kupiti si stan, ali umjesto toga sam radije iznajmljivala pa sam se tako od 2008. selila četiri-pet puta. Kad se seliš, nosiš svoje kofere, i to neko staro suđe koje ti je mater dala. Dosta ljudi se s time poistovjetilo jer je to naša realnost. Mlađe generacije u glavi imaju sukob svjetonazora. S jedne strane imamo program koji su nam ukucali roditelji - nakon faksa nađeš posao, kupiš stan, pustiš korjenje - a s druge strane imaš vlastiti film - svijet je globalno selo i ti si građanin svijeta, stalno pokretan. Između te dvije strane treba naći svoju istinu.
Što nas još čeka na vašem novom albumu?
U tekstualnom smislu bit će više introspektivan, emotivan, subjektivan i začudniji u odnosu prema onom što smo dosad radili. U jednom trenutku stvaranja, posegnuli smo za mojom intimističkom poezijom koja se razlikuje od onoga što radim s Elementalom. Ponudila sam je ekipi i Shotu, da vidim koliko se u tome može pronaći i njemu je bilo super. Onda smo tu poeziju zajedno oblikovali u pjesme koje ćete uskoro čuti na albumu.
Izdajete ga pod vlastitom diskografskom etiketom. Kako ste se odvažili na taj potez?
Pa zapravo već dugo mnogo toga sami radimo. Shot i Erol imaju svoj studio u kojem možemo snimati bez prevelikog troška. Bili smo uvijek aktivno uključeni u sve što se tiče naše promocije, donosili odluke koji će nam biti singlovi itd. tako da je samostalno tiskanje CD-a bio logičan nastavak. Također, aktivni smo u udrugama koje se bave pitanjima glazbenika. Educirali smo se i shvatili da uopće nije tako teško imati svoju diskografsku kuću. Zapravo, za nas umjetnike nužno je da zadržimo svoja autorska, izvođačka, a sada i diskografska prava. Registrirali smo se pri Ministarstvu kulture kao umjetnička organizacija i otvorili naš 383 Records. Namjeravamo proširiti krug djelovanja, povezati glazbu s drugim umjetnostima, slikarstvom, plesom i slično. Pokušavamo od Elementala - muzičkog brenda - napraviti neki interdisciplinarni.
Aktivna si u Hrvatskoj glazbenoj uniji i drugim udrugama pa što bi kao vrlo dobro upućena rekla da je najveći problem domaće glazbene scene?
To kako se naša profesija percipira. Kad kažem da sam glazbenica, redovno me pitaju koji mi je ‘pravi’ posao. Kroz rad u HGU želim postići da se nas glazbenike shvati ozbiljno, da se naš posao ne doživljava kao naslikavanje po novinama, TV-u, eventima i slično. U pitanju je mukotrpan posao, udarnički, a ljudi ga uzimaju olako. To treba mijenjati, uz mnogo čega drugog, dakako.
I samoj ti je trebalo neko vrijeme da prihvatiš da si glazbenica?
Da, tek na pragu svojih tridesetih prihvatila da je glazba ono čime se primarno želim baviti. Dotad sam je i sama tretirala kao hobi pa sam nakon faksa krenula s prevođenjem, čak i pokrenula svoj obrt, koji sam zatvorila nakon četiri godine jer mi se nije isplatilo. Ulagala sam 12 sati posla, a većina zarade odlazila je državi. Tek 2010., nakon sudjelovanja u projektu Diversidad u Bruxsellesu i Parizu, odlučila sam da je muzika moj život jer su me tada suradnici, koji me prije nisu poznavali, u meni vidjeli nešto drukčije. To me oduševilo i razbudilo, shvatila sam da se ne smijem preispitivati nego uroniti u muziku 100 posto. Iako znam raditi još milijun drugih stvari, muzika je jedino što mi dolazi prirodno, bez trenutka promišljanja.
U kontekstu prije svega tvoje glazbe, često te nazivaju feministicom. Bi li ti sebe tako nazvala?
Ne, ja se smatram emancipiranom ženom koja zarađuje svoj novac, troši ga kako želi, koja se zna brinuti o sebi i ne treba nikakvu potporu, bilo emocionalnu, bilo financijsku, kakvu god. Smatram da sam sama sebi dovoljna i da jedino takva mogu biti drugima od koristi. Donekle sam se izgradila, mada je to proces koji traje cijeli život. Ali imam svoje ‘ja’, znam što volim, što ne volim, što hoću i što neću, makar, ako me to pitaš u PMS-u, odgovori će biti vrlo konfuzni. Jednostavno, smatram se emancipiranom ženom koja slijedi svoj unutarnji osjećaj i zdravi razum. Na tome baziram odluke, a ne na tome je li to feministički potez ili nije.
Uvijek si otvoreno pričala i o politici. Što misliš tko će pobijediti na izborima?
Kao da je uopće važno? Meni je ovo kao neka loša repriza. Ako pobijedi lijeva strana, samo će se prolongirati ova apatija, a ako pobijedi desna strana, vratit ćemo se u vrijeme prije četiri godine. Stalno isti likovi, ista scena, ista drama koja se odigrava, ista problematika. Nitko nije napravio rezove, stisnuo remen, ostvario Plan 21 ili 5+. Sve samo prazna obećanja koja pogotovo čujemo u kampanji koja je, ruku na srce, počela postavljanjem šatora u Savskoj, što je bio uvod u predsjedničke i prelilo se u ove. Ne bih htjela nikoga uvrijediti, ali ne vidim drastičnu promjenu za Hrvatsku u sljedeće četiri godine.
Karamarko onda samo bezveze sije strah?
Ma, naravno. Sve smo to već čuli, prijetnje partizanima, crvenima, ovim ili onim vragovima. Osobno, osjećam koktel emocija. S jedne strane, sve ih želim poslati znate već gdje, a s druge, zaista želim da se za ovu zemlju dogodi nešto pozitivno. Zaslužujemo to kao ljudi koje su izmoždili, uzeli nam nacionalna dobra, novac, tvornice, sve što je vrijedilo su potaracali. I što na kraju imaš? Dođu ti izbori, daš im glas, a potom - sve po starom, mo’š se slikat.
Ne vidiš onda treću opciju za Hrvatsku?
Ne. Ja bih voljela kad bi političari bili manje političari, a više ljudi. Onda bih ja tu sigurno našla nekoga tko bi na ljudskoj razini odgovarao mom svjetonazoru. Ovako, ovaj nulti govor, floskule, fraze, ništa me to ne privlači. Tek kad prestanu s time, onda ću moći nekoga podržati. Dotad, hvala, ne bih.
Kako stojiš po pitanju eventualnog odlaska iz Hrvatske?
Iskreno, u posljednje vrijeme sve više razmišljam o tome jer toliko mojih prijatelja i znanaca odlučuje otići van da se pitam jesam li ja luda što ostajem ili su oni ludi što odlaze. Doslovno, autobusi mladih odlaze u Njemačku, Irsku, Kanadu. Ja se u sebi borim. Ne želim biti eskapist, ali opet bojim se jesam li luda da ostanem na ovom Titaniku. A onda se krenem preispitivati je li Hrvatska zaista Titanik ili ima nade? Sve preispitujem, ali nemam konkretan odgovor. Još ga tražim u sebi, promatram, osluškujem što se događa oko mene, čekam. Možda ti za pola godine budem točnije znala reći.
