Kultura
1768 prikaza

Revolucija 1917.: Umjetnik koji je vodio oklopnu diviziju

Nastavak sa stranice: 1

Ali kako su u međuvremenu vlast osvojili boljševici, putem je, kod Kurska, Šklovskog prepoznao jedan agent Čeke i stao razgovarati s njim. A kad ga je na potezu od Moskve do Petrograda prepoznao i drugi, Šklovskij je shvatio što mu je činiti. Ljubazno je rekao da im ide napraviti čaj i iskočio iz vlaka. Za svog starijeg brata Evgenija pisao je da su ga ubili, ne zna niti tko, ali oni tipovi koji su napali vlak s ranjenicima o kojima se brinuo njegov brat. Počeli su ubijati ranjenike.


"Pokušavao im je objasniti da to ne smiju činiti. Jednom je prije revolucije uspio zaustaviti koleru u gradu Ostrovu. Ovdje je to bilo nemoguće. Izmlatili su ga, skinuli, zatvorili u prazan vagon i odvezli... U bolnici je umro od batina. Bio je svjestan svega."
Brata Nikolaja su mu strijeljali kao pripadnika Socijalističkih revolucionara.
"Nije pripadao desnici. Volio je revoluciju više od tri četvrtine ‘crvenih komandira’. Jedino što nije vjerovao da će boljševici spasiti Rusiju u plamenu."

Zimmerwald Veza s Lenjinom Top News Povijesna bizarnost: Iz švicarskog sela krenula je boljševička revolucija

Šklovskij je zato pobjegao na jug, u Saratov, u grad u kojem su socijalisti pripremali prevrat. A kad im je to propalo, morao je dalje bježati.


"Smjestili su me u ludnicu nedaleko od Saratova, oko sedam vrsta udaljenu od grada. Živio sam tamo dugo", pisao je.


Život mu je tad spasio prijatelj Maksim Gorki, koji je samog Jakova Sverdlova molio da ga pomiluje. A glavni čovjek Sekretarijata KP-a Rusije i jedan od legendi "Oktobra", koji tek što je eksplodirao, udovoljio mu je. Na procesu u Saratovu Šklovskog su pomilovali i on je tada odlučio više se nikad ne baviti politikom. Vratio se u Petrograd, zaposlio na Ruskom institutu povijesti umjetnosti i pisao "Revoluciju i front".

U Petrogradu je te zime njegova sestra, koja mu je dala drva da se ugrije i hrane te ga izliječila od žutice, iznenada umrla sa samo 27 godina, očito od epidemije gripe, ostavivši iza sebe dvije male kćeri. Šklovskij je bio slomljen, a kroz nekoliko dana doznao je da mu je umrla i teta, od gladi. Pisao je da su bili tako gladni da im rane nisu zarastale, da su bili impotentni, da "žene nisu dobivale mjesečnicu". Sve dok se stanje nije popravilo.


"Krenule su ljubavne avanture. Sve je bilo golo i otvoreno, poput otvorenoga sata. Žene su bile s muškarcima samo zato što su živjele s njima. Djevojke su se predavale negdje oko 17.30 jer su tramvaji prestajali voziti u 18 sati."


Oktobarska revolucija | Author: public domain public domain

Tad se politika odlučila nastaviti baviti Šklovskim. Bila je 1922., Lenjin je odbrojavao posljednje mjesece života.


"Čeka me je htjela uhititi za nešto što sam učinio 1918. , ne mareći za to što sam na suđenju u Saratovu amnestiran te što sam se pojavio na njemu. Nisam mogao otkucati drugove", pisao je.


I opet je bježao. Sad preko Finske u Berlin, a suprugu, koja se nije uspjela izvući, u Petrogradu su zatvorili kao taoca. Iz tog doba potječe njegova fotografija na plaži Baltičkog mora s Majakovskim. U Berlinu je živio na adresi Kaiseralee 207, što će 30-ak godina poslije postati Bundesalee. Tamo će poslije povratka u Rusiju objaviti i "Sentimentalno putovanje". U Berlinu je tad objavio "ZOO ili pisma ne o ljubavi", djelomično istinitu, djelomično fiktivnu prepisku pismima s Elsom Triolet, francuskom književnicom koja će se nekoliko godina poslije udati za Louisa Aragona.

Konačno, Šklovskij se uspio vratiti u Rusiju u jesen 1923. nakon što su se za njega kod nove garniture vlasti založili i Gorki i Majakovski. To je imalo svoju cijenu. Lav Trocki odbijao je njegovu "formalnu metodu", nazivao ga je "učenim redovnikom", njegove ideje popljuvao je kao "nepogrešive simptome intelektualnog raspada".

Romanovi Povijesno krvoproliće Life 20 minuta su u njih ispaljivali metke - ovo su ubojice

Mihail Bulgakov, koji ga je mrzio zapravo zato što mu je pomrsio nekakve račune oko žena, objavio je sljedeće godine "Bijelu gardu", roman u kojem je nepogrešivo po njemu složio lik carističkoga generala koji u Ukrajini okuplja ukrajinske nacionaliste oko ideje da je on manje zlo od boljševika, i onda masakrira sve što mu se nađe na putu. Šklovski se, međutim, više nije dao ni blizu politike. Počeo je naveliko pisati, sudjelovao je u radu na filmovima, pa se tako sprijateljio sa Sergejem Ejzenštejnom.

Činilo se da živi mirno. Ako je i imao još neki dug prema režimu, to je okajao 1930. esejem "Spomenik znanstvenoj pogrešci", samokritikom formalizma. Nije to značilo da se time potpuno pokorio režimu. Puno godina poslije Nadežda Mandeljštam otkrila je da je stan Šklovskijevih u 30-im godinama bio utočište za brojne ljude koji su bježali pred Staljinovim čistkama. Gorki je 1934. objavio zbornik tekstova o gradnji "Staljinova kanala", od Bijelog mora do Baltičkog mora.

Razlog za to je bilo taj što je Šklovskijev brat Vladimir u to doba završio u gulagu, na prisilnom radu. A i to djelo zabranili su 1937. Pred kraj života Šklovskij je opisivao duh doba Staljinova terora:


"Brat i ja već dugo se nismo vidjeli, a on je znao da se GPU jako zanima za mene i nije me htio dovesti u opasnost. Morao sam suzdržavati suze kad sam ga vidio. Prošaputao sam: ‘Prepoznaješ li me?’ ‘Ne’, odgovorio mi je čvrstim glasom. Bojao se za mene. Ili mene?"


Oktobarska revolucija | Author: public domain public domain

Šklovskom je taj posjet, inače, uspio odobriti tek šef cijelog NKVD-a Genrih Jagoda osobno. Ali život bratu nije uspio spasiti. Strijeljali su ga prema nekim izvorima 1937., prema drugima 1939. godine. Šklovskij je bio pod stalnim pritiskom Partije. Morao se čak 1944. pridružiti kritičarima satiričara Mihaila Zoščenka. Što je prolazio, može se samo zamisliti ako se zna da je čak i nakon smrti Staljina 1953., kad ga napokon opet počinju priznavati kao velikana umjetnosti, nastavio biti suzdržan prema piscima koji su krenuli kritizirati režim.

Držao se po strani i kad su se potpisivali apeli za Borisa Pasternaka, Venjamina Kaverina, Aleksandra Solženjicina... Nadežda Mandeljštam je, međutim, kasnije otvoreno govorila da je Šklovskij u doba najgorih progona pomagao onima koji su potom bježali i postajali na Zapadu svjedoci terora. Koliko je život Viktora Šklovskog bio krajnje opasan, koliko je najvećim dijelom života jurio po oštrici, pokazuje primjer Mihajla Mihajlova, intelektualca iz Beograda koji je 60-ih radio kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Sve je počelo sasvim bez veze. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je 1964. studijsko putovanje u Moskvu s još nekoliko mladih znanstvenika kao program razmjene sa SSSR-om. U pet dana putovanja 30-godišnji Mihajlov upoznao je i Viktora Šklovskog.


"Jako me se dojmio njegov živi duh i ogromno znanje iz kulture. Kad smo se oprostili od Viktora Borisoviča i kretali za Moskvu, osjećao sam se kao da sam upravo upoznao jednog od najkulturnijih, najinteligentnijih i najobrazovanijih ljudi stoljeća", opisivao je poslije Mihajlov starog socijalističkog revolucionara disidenta.

Jedan divlji život Kultura Marina Cvjetajeva: Pasternak ju je potaknuo da se ubije

Pun dojmova, Mihajlov je nakon povratka u beogradskom Delu napisao prvi dio putopisa "Leto moskovsko". Koji dan poslije na skupu javnih odvjetnika Jugoslavije Tito je održao govor:
"Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?"
Rečeno - učinjeno. Dva službenika SDS-a dva dana poslije dolaze po Mihajlova na fakultet i odvode ga.

Na 50. obljetnicu tog događaja Miljenko Jergović pisao je kako bi se još i izvukao s ukorom da je bila riječ o Zagrebu ili Beogradu, a ne o malom gradu u kojem su se ljudi režima htjeli jako dokazati protiv "neprijateljskog elementa". Dobio je prvo devet mjeseci, a onda tri i pol godine. Nije bio problem to što je Mihajlov pisao o odmjerenoj kritici staljinizma nego što je spomenuo gulage.

Ne bi bilo problem niti to da baš nešto ranije Leonid Brežnjev sa svojom klikom u SSSR-u nije s vlasti svrgnuo Nikitu Hruščova, pa su se okolnosti naglo promijenile i ambasada SSSR-a poslala je notu Jugoslaviji zbog spominjanja gulaga.

Oktobarska revolucija | Author: public domain public domain

Brežnjev je inače bio vrlo opasan za Jugoslaviju, prijetio je, primjerice, Titu u doba hrvatskog proljeća 1971. da će mu uletjeti s tenkovima "u pomoć", što je bila zapravo tako ozbiljna najava invazije da je Tito morao osobno u totalnoj konspiraciji s ministrom vanjskih poslova Mirkom Tepavcem tražiti zaštitu od Richarda Nixona i SAD-a.

I zato, kad je Brežnjev rekao Titu 1964. da neka mu se ne razmeće gulazima, Tito je javno prozvao 30-godišnjeg asistenta na fakultetu u Zadru. Moguće je da Tito nije mislio da će Mihajlova baš otjerati na robiju. Vjerojatno je i požalio kad se o Mihajlovu raspisao tisak na Zapadu. Ali ako je Brežnjev bio tako gnjevan... A sve zbog jednog jedinog susreta s Šklovskim. Kako li je tek bilo proživjeti kao Viktor Borisovič Šklovskij u SSSR-u?

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.