Kultura
406 prikaza

Robi K. ili satira bez ikakva rizika i dublje svijesti

Bilježnica Robija K.
1/4
Kerempuh
Prošlo je gotovo 35 godina od prvoga zapisa Robija K., društveno-povijesne okolnosti bitno promijenile, protagonist Robi, učenik III. A razreda, za razliku od čitatelja, nije ni dana ostario, ostao je isti

Žanrovski neuhvatljiva kolumna, kratka priča ili feljton, “Bilježnica Robija K.” novinara-pisca te jednog od osnivača i urednika kultnog Feral Tribunea, Viktora Ivančića, koja se nekoć smještala na stranicama spomenuta (dvo) tjednika od 1984. do 2008., danas plovi bespućima interneta od beogradskog portala Peščanik do zagrebačkih Novosti te se njezin čitateljski krug od početaka do danas sigurno izmijenio. 

I dok je prošlo gotovo 35 godina od prvoga zapisa te su se društveno-povijesne okolnosti bitno promijenile, protagonist Robi, učenik III. A razreda, za razliku od čitatelja, nije ni dana ostario, ostao je isti. Infantilizacija se tako postavila iznad surove i gole zbilje. 

Bilježnica Robija K. | Author: Kerempuh Kerempuh
Robi K. je tu da je demitologizira, ironizira i razgolićuje u splitskome idiomu sa simptomatično dječjim pravopisnim pogreškama i osebujnim pogledom na svijet. Koliko god je u novinskom formatu ta nimalo bezazlena društvena satira bila oslobađajuća i prijemčiva iz tjedna u tjedan, postavlja se logično pitanje može li ona s jednakom žestinom i humorom zaživjeti na sceni?

Sad već davna monodrama Borisa Dvornika “Ja i moj mali kumpanjo” (1999.) prema Smojinoj kolumni iz Slobodne Dalmacije, “Dnevnik jednog penzionera”, u HNK Split bila je svojevrsni hommage piscu, ali i refleksija jedne druge generacije i jednog drugog kazališnog razmišljanja, u tom slučaju Vanče Kljakovića, Mani Gotovac i Jakše Fiamenga. 

Spominjanje Smoje tu nije slučajno, jer podjednako poput Ivančića pripada specifičnoj dalmatinskoj, odnosno mediteranskoj tradiciji pripovijedanja obilježenoj drskošću i nezaobilaznom rugalačkom kulturom. Toj mediteranskom bazenu sigurno možemo pribrojiti i “Dorin dnevnik” feralovca Ćiće Senjanovića Đermana.

Bilježnica Robija K. | Author: Kerempuh Kerempuh
Takvo pisanje posljedično nije imuno na osporavanja, pogotovo u društvu koja se tvrdoglavo opire svakom obliku samorefleksije. Autorica prerade i redateljica Marina Pejnović odlučuje “Bilježnicu Robija K.” u Kerempuhu zaogrnuti punkom oblikujući predstavu stalnim dramaturškim rezovima, pripadajućim songovima i jednominutnim skečevima. 

Mozaično se slažu i humorno rastvaraju sve neuralgične točke naše stvarnosti u savršenom tajmingu izborne noći. Nižu se tako skečevi o Domovinskom ratu, Jugoslaviji, generalima, Vukovaru, Stepincu, iseljavanjima, vjeronauku, izbjeglicama, pobačaju, pozdravu “Za dom spremni”, čak se i moli minuta šutnje za izbačene lektire. Koliko god se naoko ritam činio brz, on se vrlo brzo iscrpljuje jer ga ne prati nikakav čvrsti dramaturški šav (Dina Vukelić) osim stalnog upiranja prstom koji funkcionira poput vica - nekad je smiješan, a nekad jednostavno nije. 

Kao da se nismo nimalo umorili od prebiranja po vječno istim medijskim simulakrumima, ali jesmo od traženja većeg smisla u svom tom prevrtanju zbilje naopačke. Prazna scenografija Liberte Mišan s visećim plišancima na sušilu i kostimi Petre Dančević, odnosno dječje pidžame s pancericama, podcrtavaju infantilnost junaka iz kolumni - od obitelji do razreda. 

Partizanski djed (Željko Königsknecht), mama i učiteljica (Linda Begonja), otac i učenik (Filip Detelić) te učenici Ana Maras Harmander i Matija Šakoronja ujednačeni su, energični i s izrazitim humornim potencijalom. No nekako se stječe dojam da se Robiju K., iznenađujuće izvrsnom Josipu Brakusu u splitskom stanju uma i fizičkoj eksplozivnosti, ostavlja nedovoljno prostora izvan grupnih scena i videoprojekcija da zbilja bude punokrvni protagonist. 

Bilježnica Robija K. | Author: Kerempuh Kerempuh
Njegovo praćenje i komentiranje aktualnosti vječno je unutra te ne zauzima povlaštenu poziciju pripovjedača, bilo za kuhinjskim stolom ili u razredu. Ivančićevi žestoki društveni komentari kroz prizmu dječjeg fokalizatora rastegnuli su se na više od 2000 stranica kako bi u svim ovim godinama rata i poraća bili trag svjetla u društvenim anomalijama. Svojevrsna podrška i poticaj razmišljanjima izvan prevladavajuće paradigme. 

Smijeh je s tih podlistaka izazivao gorko prepoznavanje. Stoga ostaje pitanje koliko se takvoga gorkog osmijeha prepoznavanja izvan konteksta pogođenih izbornih tema čulo tijekom nedjeljne premijere? Jesmo li u kazalištu i životu pristali na ugodni konformizam smijanja od skeča do skeča ili od satire ipak očekujemo oštrije žalce? 

Pejnović Robija K. uranja u nešto trivijalnije zabavište nižući i demaskirajući provjerene simbole pritom zaboravljajući da je drama, pa čak i kad je nerijetko prezrena gorka komedija, mnogo više od skeča.

Uostalom, i na primjeru smo brojnih Kerempuhovih predstava - od Radakovićevih “Dobrodošli u plavi pakao” (1994.) u režiji Petra Vačeka do “Šest likova traži autora” (2018.) Olivera Frljića postali svjesni koliko društveno-politički kontekst može snažno izvankazališno odjeknuti. “Bilježnica Robija K.” nije potpuno promašena predstava, zanatski je zaokružena poput kaveza na početku i na kraju predstave, no bez ikakva rizika i dublje svijesti izvan kratka misaona dometa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.