Premda se nerijetko događa da javnost brzo gubi zanimanje za knjige nagrađene čak i najprestižnijim nagradama, Scuratijev dokumentaristički povijesni roman o talijanskom fašističkom diktatoru mjesecima se nalazio na popisima najprodavanijih knjiga - prodano je više od pola milijuna primjeraka - te je preveden na više od četrdeset jezika. Prvi dio serijala bavi se Mussolinijevim životom i poviješću Italije od ožujka 1919. i osnivanja prvih borbenih odreda "fascia", do Duceova govora u parlamentu u siječnju 1925. kojim je službeno uspostavljena fašistička diktatura. Drugi svezak pod naslovom "M. Čovjek providnosti" - koji kronološki prati zbivanja između 1925. i 1932. - nedavno je u prijevodu Ane Badurina objavila Fraktura, zagrebačka nakladnička kuća koja je prije dvije godine objavila i prvi svezak serijala. Antonio Scurati rođen je u Napulju 1969. godine a odrastao je u Veneciji. Diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Milanu, nakon toga je nastavio studij u Parizu, da bi kasnije završio doktorat iz teorije i analize teksta na Sveučilištu u Bergamu. Trenutno je profesor komparativne književnosti i kreativnog pisanja na Sveučilištu IULM u Milanu, te kolumnist i esejist listova Internazionale, La Stampa i Corriere della Sera. Kao književnik debitirao je 2002. romanom "l rumore sordo della battaglia" nakon čega je napisao niz zapaženih romana među kojima su i "Dijete koje je sanjalo kraj svijeta" (2009.), "Nevjerni otac" (2013.) i "Najbolje doba našeg života" (2015.). Daleko je najpoznatiji ipak po serijalu "M" koji su kritičari prozvali "remek-djelom koje je Italija čekala desetljećima", "neporecivim književnim postignućem" i "pripovjedačkim eksperimentom dosad nezabilježenim u talijanskoj književnosti". A o kakvom je pripovjedačkom eksperimentu riječ? U tom - kako ga je sam nazvao - "dokumentarnom romanu", Scurati se pobrinuo da svaki pojedini lik, događaj, dijalog ili narativ bude povijesno dokumentiran i vjerodostojno posvjedočen iz najmanje dva izvora. Dokumente, brzojave i pisma koje donosi u romanu ostavio je u izvornom obliku, zajedno s pravopisnim, jezičnim i činjeničnim pogreškama te tipfelerima, jer ti detalji "sami za sebe mnogo govore o osobnostima ljudi koji su te dokumente napisali ili potpisali". Roman primarno pripovijeda sveznajući pripovjedač u trećem licu, no povremeno čujemo i subjektivni glas govornika u prvome licu - samog Mussolinija. Scurati je pokušao - i uspio - napisati istinitu priču, ali to je i dalje priča. Svojim inovativnim postupkom uspio je izbrisati granicu između povijesti i fikcije, te ogoliti zločinačku ideologiju fašizma kako to može napraviti samo izuzetna književnost.
Express: Izvorno je serijal "M" trebao biti trilogija, ali ste u međuvremenu shvatili da tri knjige neće biti dovoljne kako biste ispričali cjelovitu priču o Benitu Mussoliniju. Zašto ste morali proširiti originalni koncept? Je li vas iznenadila količina i opseg dokumentarne građe?
Nikad nisam sumnjao da je dokumentarni materijal golem. Postupno sam uvidio da priča o Mussoliniju i fašizmu – barem s točke gledišta s koje ja pripovijedam o njima – sadrži unutarnje narativne elemente koji nisu dopuštali da je predstavim u samo tri dijela.
Express: U Italiji je prošle godine objavljen treći dio, "M. Posljednji dani Europe". U kojoj je trenutno fazi vaše pisanje i imate li već naslov četvrtog dijela? Gdje će vaša saga završiti? Na benzinskoj postaji na milanskom Piazzale Loreto?
Dobro napredujem. Četvrti dio sage pripovijedat će o Drugom svjetskom ratu do pada fašističkog režima 25. srpnja 1943. I da, naslov mi je već na pameti, ali čini mi se da je prerano da bih izašao s njim u javnost. Mislim da ću napisati peti dio. Mnogo kraći od ostalih. Neku vrstu epiloga. Već mi je cijeli u glavi, ali nisam siguran da će u završnoj sceni figurirati benzinska postaja na kojoj su skandalozno naglavce objesili Mussolinijevo tijelo kao i tijela njegovih zloglasnih kamarada. Pisanje ima svoj unutarnji život i nije moguće sve unaprijed odrediti, to bi bilo besmisleno. Ali, zanimljivo je znati da se Piazzale Loreto u međuvremenu toliko promijenio da je teško odrediti točno mjesto na kojem se nalazila ta postaja. Prošlost je doista izbrisana.
Express: Upadljivo je da ste izostavili godine između 1932. i 1938. Zar se tada nije događalo ništa spomena vrijedno? Između ostaloga, bilo je to doba invazije na Etiopiju, Hitlerova dolaska na vlast i sve čvršćeg vezanja Italije za nacističku Njemačku ...
To su redom izuzetno važni događaji. Ali, ja ne pišem povijest fašizma. Nastojim pisati roman o fašizmu. Među mojim obvezama i ciljevima nije da događaje pokrijem cjelovito i kronološki. A uostalom, ne zaboravimo da sam ja običan čovjek, i to sam. Potpuno sam. Kao takvom, mogućnosti su mi nedvojbeno ograničene.
Express: U Mussolinijevu rodnom gradu i posljednjem počivalištu Predappiju održavaju se komemoracije fašističkom vođi, mogu se kupiti suveniri s njegovim likom i fašističke memorabilije, Duce se uglavnom tretira kao pozitivna povijesna ličnost ... Kako današnji mladi Talijani gledaju na Mussolinija? Jesu li i vaše knjige o njemu pomogle oblikovati današnju percepciju Ducea među novim generacijama?
Čini mi se nedvojbenim da su te moje knjige znatno doprinijele današnjoj percepciji i poznavanju fašizma s gledišta kritičke povijesne svijesti. I da će još dugo biti tako. Jednako je sigurno da znatan postotak talijanskog stanovništva, vjerojatno većinski, nije zainteresiran za razračunavanje s fašizmom, nego je spreman dopustiti da njime upravlja politička klasa koja pokazuje očitu nostalgiju za njim. Ponovo je na djelu sukob interpretacija. S jedne strane novi narativ, baštinik antifašizma iz dvadesetog stoljeća, pokazuje da je kadar doprijeti do masovne publike, s druge se strane opiru reakcionarne snage.
Express: U knjizi ste na jednom mjestu napisali da je Mussolini 1932. bio na vrhuncu moći i prestiža. Kad se dogodio onaj prijelomni trenutak u kojemu je njegova sudbina krenula nizbrdo? Je li Mussolini u nekim okolnostima mogao završiti na "pravoj strani povijesti" ili je fašistički pokret unaprijed bio osuđen na propast?
Fašizam je bio bitno vezan za oblik ubojitog političkog nasilja od samog početka. Fašistički mehanizam zastupanja i vladavine uvijek je trebao nekog neprijatelja kojeg će zatrti kao podljudskog, prepoznajući ga - ovisno o potrebi - među socijalistima, među domorocima u kolonijama, zatim među Židovima itd. Apokaliptični ishod fašističke diktature u Drugom svjetskom ratu bio je od samog početka ispisan u njezinoj povijesnoj sudbini.
Express: Čini mi se da ste tijekom dugogodišnjeg rada na knjizi duboko ušli u Duceovu psihologiju, na neki način ste se morali identificirati s njim. Koliko je to utjecalo na vas osobno? Može li se reći da ste ga shvatili?
Ne, nikad se nisam identificirao s Mussolinijem. Ali je istina da romanopisac razumije svoj lik dok ga stvara - ili nanovo stvara. Ali to uopće ne znači da sam ga simpatizirao. K tome, u slučaju "mog" Mussolinija roman je pisan tako da se izbjegne čak i da se čitatelj poistovjeti s glavnim likom, kako se često, prečesto događa u recentnoj fikciji koja na scenu dovodi negativne likove.
Express: U današnjem svijetu lažnih vijesti, trolova na društvenim mrežama i propasti tradicionalnog novinarstva, dobro se snalaze razni populisti. Kako bi se snašao Mussolini? Da je imao na raspolaganju Facebook, Instagram i Twitter, bi li ih koristio?
Glavna teza koja proizlazi iz mog narativa o Benitu Mussoliniju u njemu vidi ne samo utemeljitelja fašizma, nego i izumitelja populističkog liderstva. Mussolini je bio arhetip svakog populističkog lidera idućeg stoljeća, uključujući ove današnje. On je iskoristio novine - bio je profesionalni novinar - onako kako se danas iskorištavaju društvene mreže.
Express: Na stranu ideologija, Mussolini je tijekom svoje vladavine proveo i neke grandiozne urbanističke projekte, poput rušenja velikih dijelova srednjovjekovnog i renesansnog središta Rima kako bi se izgradile Via dei Fori Imperiali i druge prometnice. Kako se danas u Rimu i Italiji gleda na to njegovo nasljeđe?
To njegovo nasljeđe danas se smatra vrlo kontroverznim. Mislim da je, kad promatramo rezultate tih veličanstvenih urbanističko-arhitektonskih zahvata i razmišljamo o njima, važno ne zaboraviti da ih je mogla omogućiti samo totalitarna diktatura.
Express: U jednom intervjuu koji ste dali u kolovozu 2018., dakle netom prije objavljivanja knjige "M. Dijete svojega vremena", rekli ste da atmosfera u Italiji neodoljivo podsjeća na vrijeme uspona fašizma ranih dvadesetih. Od tada je prošlo pet godina: stojite li još uvijek iza svojih riječi?
Da, naravno. To što se dogodilo u ovih pet godina dokazalo je da sam bio u pravu. Što uopće ne znači da se vratio fašizam u svom dvadesetstoljetnom obliku.
Express: U međuvremenu je premijerka postala Giorgia Meloni, a Italija je i dalje demokratska zemlja. Čini se da je Meloni, otkad je na vlasti, drastično ublažila svoju populističku retoriku ...
Faza agresivne populističke retorike uvijek prethodi osvajanju vlasti i uvijek se u određenoj mjeri napušta pri njezinu obnašanju. Ali, ne napušta se kulturna politika reakcionarne desnice koju donosi. No, nikad nisam ni mislio ili rekao da će eventualna pobjeda stranke Braća Italije zatrti demokraciju u Italiji. Širenje suverenističkih ili populističkih pokreta ekstremne desnice u Italiji kao i drugdje predstavlja prijetnju kvaliteti demokratskog života, ne opasnost od njegova ukidanja.
Express: Je li vas nova vlada nečime iznenadila? Jeste li očekivali Meloninu čvrstu podršku Ukrajini i NATO-u unatoč nekim ranijim proruskim stavovima?
Ne, nije me iznenadila. Nacionalni je interes gurati u tom smjeru, zajedno s oportunističkim pragmatizmom tipičnim za populističke lidere. Ono što me brine, i što mi se čini očitim, jest činjenica da stranka jakih suverenističkih korijena nikad neće moći doprinijeti povijesnom evolutivnom procesu u smjeru rađanja autentičnog europskog političkog jedinstva i njegovih autonomnih oružanih snaga.
Express: Mnogi analitičari usporedili su režim ruskog predsjednika Vladimira Putina s totalitarnim režimima u Europi uoči Drugog svjetskog rata. Kao čovjek koji je temeljito proučio Benita Mussolinija i narav fašističkog režima, slažete li se s tom ocjenom?
Odgovorit ću vam jednom zanimljivom činjenicom: Rusija je jedina zemlja bogate književne i kulturne tradicije na
