Dodijelili su im liječnika koji je procjenjivao koje je dijete dovoljno zdravo da podnese prijevoz iz logora u Jasenovcu. Ali: ‘On ubrzo shvaća da je to akcija spašavanja, pa svako dijete proglašava sposobnim’, ostavila je Diana Budisavljević zapis u svom dnevniku, utetoviran u kožu povijesti, civilizacije i savjesti čovječanstva.
"Liječnik je iskoristio nepažnju stražara da nas odvede u tzv. dječju bolnicu. I tu djecu smo uzeli, iako im većini nije bilo spasa. Većina je umrla tijekom popodneva", napisala je.
Igrano-dokumentarni film "Dnevnik Diane Budisavljević" polagan je, mučan, postupni ulazak u predvorje pakla kojim je kročila hrvatska Austrijanka dok je spašavala oko 12.000 djece pred zvijeri. U mraku nitko nije prebirao po mobitelu, došaptavao se, žvakao kokice...
Tko bi, uostalom, imao želudac za jesti pred velikim ekranom pulske Arene na kojem se, kako film odmiče, smjenjuju dokumentarne snimke djece izgladnjele do kosti i kože, umiruće i bolesne. Te večeri u Puli izmrcvarena ljudskost suvremene Hrvatske ispisivala je povijest - 74 godine od kraja ustaških pokolja ova zemlja odala je priznanje junakinji, blaženici, heroju ljudskosti.
O čemu je riječ? Riječ je, primjerice, o tome da je njemačka nacija nakon Drugog svjetskog rata, u očajničkoj borbi za spas razuma i čovječnosti, do te mjere trgala iz kandža zaborava redom sve one junake borbe protiv zla u srcu tog zla. Nijemci nisu dali da se zaboravi Oskar Schindler, čak ni inače kontroverzni pukovnik Claus von Stauffenberg ili Erwin Rommel, koji je do zadnjeg pokušavao spriječiti invaziju saveznika iz Normandije 1944.
Jer, i von Stauffenberg i Rommel u jednom su se trenutku okrenuli protiv zla. Da ne govorimo o pateru Rupertu Mayeru, o Hansu i Sophie Scholl s njihovim kolegama s fakulteta koji su se u sklopu "Bijele ruže" opirali nacistima i Trećem Reichu, da bi to platili i životima, ili o drugim njemačkim antifašistima.
Je li doista došlo vrijeme da Hrvatska opet počne slaviti uspomenu na one najbolje među nama i da zaustavimo podmetanje onih najgorih iz naše prošlosti?
Redateljica Dana Budisavljević u Puli je apsolutno zasluženo dobila Zlatnu arenu za svoj film, zapravo u prvom redu zbog potrebe ove nacije da se iskupi za zatiranje onog junačkog dijela svoje povijesti s prave strane linije između dobra i zla iz Drugog svjetskog rata, jer u posljednjih gotovo tri desetljeća proustaška propaganda nebrojeno se puta probila tamo gdje nipošto nije smjela.
Već i zbog ovoga Vrdoljakov "General", kao blago rečeno prosječan film, nije imao teoretske šanse u konkurenciji u kojoj su ga pretekli i "F20", "Moj dida je pao s Marsa"... Bez obzira na govor predsjednice Republike, koja je s bine pričala o igranoj formi kao superiornoj dokumentarnom filmu. "Dnevnik Diane Budisavljević" je sve što moderni akcijski film nije.
Redateljica je učinila sve kako se film nipošto ne bi pretvorio u "pornografiju nasilja". A kad je riječ o nečem poput ustaških mesarenja, mučenja, silovanja, totalnog i potpunog iskliznuća iz svake mentalne kategorije, zdrave, ali i iz patološke, onda je to pothvat. Ono što je u tom procesu ostalo, esencija je patnje djece.
Onih koji s pet ili šest godina prebiru po pet zrna graha u tanjuru, koji se kriju da ne gledaju kako im vršnjaci umiru u agoniji. Kroz takav je svijet prolazila Diana Budisavljević, rođena Obexer, sa svojim pomagačima i sa svakim spašenim djetetom zajebala i NDH i Pavelića i Artukovića i Luburića i Šakića i Miju Babića, prvog zapovjednika logora u NDH...
A nad tim klanjima zgražali su se čak i predstavnici Trećeg Reicha. Ustaškim koljačima ona je "ukrala" dokumentiranih 15.536 djece, od kojih je netom nakon spašavanja pomrlo 3254 mališana. Ali su barem umrli okruženi ljubavi, a ne psihopatima i mržnjom.
O pothvatu svjedoči i to da je u jasenovačkim logorima pomrlo 5683 djece s Kozare, što znači da je Budisavljević gotovo desetkovala masovni ubilački plan Pavelića i njegovih ustaških sljedbenika. Pritom nije bila sama.
Uz nju su svoje živote riskirali mnogi antifašisti, ljudi iz Crvenog križa, pojedinci iz Caritasa..., dok se nadbiskup Alojzije Stepinac, a u svojem dnevniku hrvatska Austrijanka zabilježila je i to, sve do 1943. premišljao što bi i kako bi. Rekla mu je: "Ti logori su pod ustaškom vlasti, a vi ste njihov ispovjednik".
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
pavelić rasista i zločinac