Kultura
1926 prikaza

Sado-mazo odnos Hrvata i Srba: BiH samo kao poligon za rat

Nihad Kreševljaković
Velija Hasanbegović
Bivši direktor Sarajevskog ratnog teatra o paktu vjerskih elita, nacionalista i kriminalaca, pa vjernicima ne smeta kriminal, ali da predstave

Nihad Kreševljaković, direktor sarajevskog Međunarodnog teatarskog festivala MESS, koji već godinama promovira odvažni, angažirani teatar, već više od 20 godina nepokolebljivo i uporno, bez obzira na okolnosti i manjak novca, promovira kulturu i umjetnost. Tijekom opsade Sarajeva, s prijateljima, dokumentirao je svakodnevicu svojih sugrađana, a nakon rata osnovao je lokalnu nevladinu organizaciju "Videoarhiv-Biblioteka Hamdija Kreševljaković".

Također je jedan od autora filma "Sjećaš li se Sarajeva", koji se bavi periodom opsade, a od 2012. do 2016. godine bio je i direktor Sarajevskog ratnog teatra SARTR, koje je izvelo više od 50 predstava. To je prepoznala i Europa te mu je nedavno njemačka Fundacija "Alfred Toepfer" dodijelila uglednu europsku nagradu "Kairos", koju dobivaju samo oni pojedinci koji, po mišljenju žirija, na izniman način pridonose razvoju europske kulture i interkulturalnog razumijevanja.

Kreševljaković je po struci povjesničar, a uz to i producent, dokumentarist, scenarist, pjesnik, prozaik te kolumnist. Upravo je završio svoj najnoviji dokumentarni film "Don't Cry For Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu", a već idućeg mjeseca, kaže, počet će ga prijavljivati na festivale i poraditi na njegovoj distribuciji.

Do You Remember Sarajevo | Author: Do You Remember Sarajevo Do You Remember Sarajevo

Može li se nagrada 'Kairos' shvatiti i kao potvrda Europe MESS-u i općenito živoj kulturnoj sceni Sarajeva? I što vam ona znači?

Svakako je ova nagrada i svojevrsna potvrda svima nama koji nastojimo kroz kulturu očuvati sliku BiH kakva ima puno više smisla od one kakvu nam nudi politika, kako domaća, tako i internacionalna. Ta živa kulturna scena, kako ste je opisali, zapravo je borba za jednu ideju o ovom prostoru, u kojem se različitosti slave, a sloboda doživljava kao suština društva. Na neki način to je i nasljeđe one umjetnosti kakvu su sarajevski umjetnici kreirali i u periodu opsade, kad je njihov rad prepoznat i u internacionalnim krugovima te opisan kao fenomen kulturnog otpora. Što se tiče značenja ove nagrade, ona mi zaista ima veliko značenje. Više puta sam dosad govorio o tome kako smo  mi ovdje obezvrijedili standarde bilo koje profesije, što proizlazi iz tog nekog tranzicijskog koncepta koji je najbolje opisati kao neko zlatno doba mediokritetstva. Nakon više od 20 godina rada ni ja, kao ni bilo tko ovdje ne može kroz vlastiti rad i postignuća steći objektivnu sliku o vlastitoj vrijednosti, i onda vam ovakve potvrde iz inozemstva dođu kao potvrda da to čime se bavite ima smisla i drugima.

Potječete iz obitelji kroničara Sarajeva - vaš djed je bio poznati povjesničar Hamdija Kreševljaković, otac bivši gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković, a i sami ste po struci povjesničar. Kako kao povjesničar vidite put Sarajeva od rata do danas?

Preblizu je to da bi se moglo gledati kroz naočale historičara. Osobno sam razočaran s puno stvari. Godine 1992. imao sam osjećaj da se borimo protiv jednog zla kome je suštinski smetao pluralizam ovog prostora te njegova religijska i svaka druga izmiješanost. Tužno je da su u našem susjedstvu, a i u Europi, prevladali oni koji različitosti doživljavaju kao Božju kaznu, a ne kao Božji dar, što one jesu. S druge strane, s obzirom na to da je ideja bila da Sarajevo i sve njegovo značenje nestane, puno je i dobrih stvari. Stvari idu u dobrom smjeru, ali presporo za većinu nas koji vjerojatno nećemo dočekati da vidimo suštinsku promjenu ovoga društva i konačni poraz kriminalnih nacional-šovinističkih manipulatora. Za tu promjenu neophodno je da se promijeni i politika u Europi, a i u našem susjedstvu. Bosanci, nažalost, kad govorimo o susjedima, zaista nisu imali sreće, ni kad govorimo o istoku, a Boga mi, i o zapadu. Taj neki sado-mazo odnos između Srba i Hrvata, nažalost, Bosnu prepoznaje kao poligon na kome oni vode svoje ratove, a u kojima opet najviše stradaju naši Hrvati i naši Srbi. Bošnjaci su, naravno, u svakoj opciji kolateralna šteta tog odnosa. Bilo bi korisno da naši susjedi prepoznaju koliko je važno i za njih i njihovu bolju budućnost da je Bosna stabilna građanska država u kojoj su različitosti njezin najveći kvalitet.  

Poslije rata realizirali ste s bratom Seadom i Nedimom Alikadićem kultni dokumentarni film 'Sjećaš li se Sarajeva'. Možete li se prisjetiti tog razdoblja i reći nam kako ste bilježili svakodnevicu sugrađana? Naime, dio se odnosi i na skijanje i sanjkanje po ulicama Sarajeva u danima opsade...

Bila je to nekako prirodna reakcija na uvjete u kojima smo se našli. Imali smo sreću da smo imali videokameru i logično je bilo koristiti je. Doduše, na početku smo snimali granatiranje civilnih objekata misleći kako snimamo neke dokaze jer smo kao nešto znali da postoje neke međunarodne konvencije koje to zabranjuju. Ubrzo smo skontali da oni koji su poručivali NIKAD VIŠE nisu govorili istinu te smo se i mi prilagodili situaciji i nastavili snimati, ali više sa željom da se bavimo nekom umjetnošću nego pukim dokumentiranjem. U tom periodu smo snimili neke od naših prvih videoradova, a neki od njih prikazani su i na prvom festivalu alternativnog filma u Sarajevu 1993. godine. Jedan od tih filmova 'Faktor opasnosti' osvojio je prvu nagradu od žirija u kojemu su bili tadašnji studenti Akademije scenskih umjetnosti Danis Tanović i Dino Mustafić. Toliko im se svidio film da su samostalno uveli i nagradni fond pa je pobjednik dobio, tad ne bezvrijednu, jednu njemačku marku, za koju smo kupili kavu koju smo zajedno popili.  

Sarajlije su poznati po duhovitosti i posebno crnom humoru, koji je došao do izražaja u mjesecima opsade grada, kad su se ljudi na neki način liječili vicevima. Gdje je granica između humora kao lijeka i humora kao bijega?

Mislim da je taj bijeg bio najbolji lijek u tom periodu. Sjećam se kad sam s redateljem Harisom Pašovićem nakon rata radio na filmu 'Greta'. Naletjeli smo na knjigu o humoru nastalom u koncentracijskim logorima. Očigledno se radi o prirodnoj čovjekovoj reakciji na radikalnu situaciju. Čak sam pisao jedan tekst o humoru nastalom u periodu opsade te mislim da sam i u njemu napisao da postoje dvije vrste viceva, osim dobrih i loših, a to su vicevi koji se pričaju na račun drugih i vicevi koje ljudi pričaju na vlastiti račun. Vrlo mi je drago da su Bosanci u onoj grupi koji šale prave na vlastiti račun jer mislim da se tu radi i o svojevrsnom pitanju etike, ali i pitanju dobrog ukusa.

Nihad Kreševljaković | Author: Velija Hasanbegović Velija Hasanbegović

Premda ste direktor kazališnog festivala MESS, poznato je da volite film, a i sami ste, osim toga, i producent te radite dokumentarce. S obzirom na to da je MESS bio jedan od organizator prvog Sarajevo film festivala 1993. godine, možete li nam reći što je bilo presudno da taj festival postane i mjesto otpora?

Upravo sam završio film 'Don't Cry For Me Sarajevo - Susan Sontag u Sarajevu', koji je prikazan u okviru Modula memorije i u kojem smo se kroz tu priču bavili tim pitanjem. U biti, kroz priču o Susan Sontag pričali smo o umjetnicima i umjetnicama Sarajeva iz tog perioda, a kroz priču o tim ljudima s kojima je Susan Sontag surađivala pričali smo o njoj. Festival je imao posebno važnu ulogu kad je u pitanju taj internacionalni karakter suradnje jer su uglavnom kroz MESS prošli svi ti ljudi koji su u tim danima dolazili u Sarajevo, poput Pitera Schumanna, Any Libowitz, Susan Sontag... Upravo je Susan u ruksaku donijela postere prvog Festivala, na kojima je bila fotka koju je Any snimila na Bembaši, gdje se vide mladi okupljeni kao na plaži. Svakako je veliku ulogu u svemu tome imao tadašnji direktor Festivala MESS Haris Pašović.

Oba sarajevska festivala, dakle, i filmski i kazališni, postali su poznati po izrazitoj angažiranosti i političnosti, tj. po aktualnim temama o kojima se ne govori ni u javnosti, a kamoli u kulturi. U Hrvatskoj su podijeljena mišljenja o tome, čak se može reći da neki autori bježe od angažiranosti. Koliko može kultura utjecati na promjene? 

Često novinari pitaju može li umjetnost promijeniti svijet i stanje u kome se nalazimo, ignorirajući činjenicu da umjetnost nema tu funkciju niti ima tu moć. To je svakako primarno posao političara, kao što je posao političara i da osiguraju slobodu koja je kisik umjetnosti. Veliko pitanje je koliko smo danas slobodni, kao umjetnici i kao ljudi. Angažiranost možda nije nužna, ali je logičnija i prirodnija za vrijeme u kojem živimo. Pojam normalnog društva čini se danas gotovo utopijskim i za takvo vrijeme više vrijedi rečenica Friedricha Nietzschea da 'imamo umjetnost kako ne bismo umrli od istine'. Uglavnom, mislim da je umjetnost danas prvenstveno važna u nekom smislu očuvanja veze s normalnim, s logičnim kako nas ne bi sve progutalo ovo konzumerističko i mediokritetsko vrijeme.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.