Nešto se događa između ljudi i njihovih kućnih ljubimaca.
Susjeda stoji sa psom pred ulazom u zgradu, naginje se nad žutim mješancem kojemu s ovratnika visi povodac i cvrkutajući govori: hoćeš doma ili hoćeš u park, reci... što hoćeš? Tužni žućko ne zna kako bi odgovorio na to pitanje. Gleda podignuti prst susjede, zvjera ispod oka lijevo i desno, molećivo traži pomoć od muškarca koji upravo izlazi iz zgrade. Nekoliko ulica dalje, na pokošenoj livadi, opet ljudi i njihovi ljubimci. Grupa šetača pasa promatra pse u igri. Žena u novim bijelim tenisicama viče rudlavom crnom psiću: nemoj trčati po tom sijenu! Dok se obraća psu, odmjerava prolaznike. Više komunicira s drugim šetačima pasa i ljudima s kojima se mimoilazi na pošljunčanoj stazi, nego sa psićem koji slobodno trči livadom, ne pokazujući da razumije zašto gazdarica viče.
Istodobno, nešto se u kvartu događa i između ljudi i njihove djece. Nije jasno koliko je to dvoje povezano, ali dio je čini se istih mehanizama, iste slike grada. Između ljudi i djece na djelu je hiperroditeljstvo, hipertrofirani pangeneracijski odnos. Između ljudi i kućnih ljubimaca, u nedostatku boljih riječi, na djelu je - nova osjećajnost. Oni koji su u djetinjstvu odrastali sa životinjama ostaju zbunjeni. Oni koji sad prvi put dijele kućanstva s kućnim ljubimcima upoznaju nove odnose između vrsta. Može li se reći nešto više od toga? Što nam o tome u svojoj noveli "Miki, jedan pas" može reći George Pelecanos, američki pisac grčkih korijena? Što nam o tome može reći Sandorf, njegov zagrebački izdavač?
Prije tri godine u Sandorfu je izašla knjiga s mačkom na naslovnici i od tada je izdavačka kuća Ivana Sršena avangarda literature o životinjama. "Brod za Issu" govorio je o širenju grčke civilizacije, pisma, urbanizacije i vinove loze na sjevernu obalu Jadrana. No ono što je zarobilo pažnju publike i kritike bile su životinje: magarci kao tegleće životinje, psi kao radne životinje, ali prije svega mačke kao nehijerarhijski kućni ljubimci. Roman Roberta Perišića objasnio je kako kroz povijest i civilizacijske cikluse pripitomljujemo životinje i kako se povezujemo s njima. I postavio pitanje što su nama danas životinje. Nakon mačke, Sandorf sad ima i knjigu sa psom na naslovnici. Tamo skulptura mačke u kamenu, ovdje fotografski portret mladog boksera s neodrezanim, visećim ušima. Ispod portreta stoji i pasica o piscu: "George Pelecanos, jedan od scenarista serije 'Žica' (The Wire), nominirane za nagradu Emmy".
Televizijska karijera je čini se zasjenila dobar dio biografije pisca rođenog u Washingtonu 1957. u grčkoj imigrantskoj obitelji prve generacije. Ali i kao pisac krimića Pelecanos je visoko profiliran autor koji ima, reklo bi se, i junaka i milje. U prvih nekoliko krimića predstavio je istražitelja Nicka Stefanosa, sredovječnog bijelca grčkog podrijetla, sklonog alkoholu, depresijama i cinizmu. Potom Pelecanos uvodi novoga junaka, privatnog detektiva Dereka Strangea, bivšega policajca, po svemu Stefanosova dvojnika osim po boji kože. Strange se moli prije jela, voli kad mu kuća miriši po pečenki, zna sve o oružju, ali istovremeno je protivnik liberalnih zakona o nošenju oružja i protivnik smrtne kazne. Ovaj oženjeni Sam Spade i crni Mike Hammer kreće se Anacostijom, vašingtonskim kvartom "u kojem tijekom ljetnih noći možeš čuti cvrčke pomiješane sa zvucima pucnjave" ("Cirkus duše"). Pelecanos je u Anacostiji odrastao. Kao klinac gledao je kako četvrt gori u rasnim nemirima, kasnije je vidio kako u nju ulaze heroin i crack, a kvartom vladaju bande dilera. Sad je geto scena krimića. Četvrt koja je urbanistički propala gradi se u tekstu.
Pelecanosov hvaljeni "tvrdokuhani" stil u pravilu je prekuhan. U krimićima se ne ustručava stilskih klišeja, pa ni toga da čak tri lika uvede u roman s opisom "čvrstih mišića koji su popunjavali bijelu majicu" (još jednom "Cirkus duše"). Ali zanima ga socijalni milje, zanimaju ga relevantne društvene teme. To je vidljivo na televiziji ("Kronike Times Squarea", "Ovo je naš grad"), to je primijećeno u krimićima, i to mu se priznaje. I u "Mikiju" Pelecanosa motiviraju socijalni milje i relevantna društvena tema. Perišić je pisao o dolasku mačke na Vis, Pelecanos piše o dolasku na svijet malog boksera u Kapitolskim vrtovima, još jednoj četvrti Washingtona. Mikijeva majka dobivena je na kocki. Dječak nije želio originalni kolekcionarski dres nego psa, ali tad još nije znao da je kujica skotna. U dvosobnom stanu smještenom u socijalnom kompleksu najednom je previše i ljudi i životinja. Štenac sluti da će brzo morati napustiti dom: u snovima je uvijek s majkom i sestrom, ali sad sanja noć u kojoj je posve sam.
Miki počinje mijenjati domove i vlasnike. Od majke ga odvaja deratizator koji mu oko vrata stavlja "davilicu". Ako prejako povuče povodac bodlje ovratnika zabadaju mu se u vrat. To ga "tjera da bolje pazi", objašnjava deratizator. Miki bježi, deratizator ga kažnjava, drži vezanog na suncu bez vode, Mikija odvodi služba za zaštitu životinja, stavlja u kavez, a on opet bježi. Prvo završava u domu starca koji živi s ostarjelom kujicom, a potom kod starčeva nećaka, kvartovskog dilera. Nećak kupuje Mikiju crni kožni ovratnik na kojem je njegovo ime ispisano svjetlećim kamenčićima. Noću se gradom vozi na prvom sjedalu u automobilu spuštenih prozora, kimajući njuškom uz glasnu glazbu.
"Nosio sam ovratnik na kojem je bilo ispisano moje ime, dijamantima. Bio sam kralj..."
To još nije kraj. Ali u tom trenutku Mikiju izgleda kao dobar početak.
Pasji je Mikijev život. Svi krugovi eksploatacije su ovdje: planski i selektivni uzgoj, korektivne i sterilizacijske operacije, odvajanje od majke i mijenjanje vlasnika, komodifikacija i komercijalizacija, kažnjavanje i nagrađivanje, služenje za rad i služenje za razonodu, a na kraju: odbacivanje i eutanazija. Sve su to opća mjesta podčinjavanja životinja. Za Mikija jedini je izlaz iz psećeg života dobar vlasnik, po mogućnosti starija osoba, ili kad dobri starac umre, tročlana obitelj s kućnom bibliotekom. Ali nakon svega Miki je preumoran i prestar za pseći happy end.
Pelecanos ne govori ništa novo o trpljenju životinja, ali u jednome je čini se jasan: i dobri vlasnici su još vlasnici. Nova osjećajnost spram kućnih ljubimaca donijela je novi položaj životinja u kućanstvima, novu empatiju, ali zasad nema suštinske promjene položaja životinja unutar ljudske zajednice. Kad vlasnik pokušava razgovarati sa psom kao s djetetom, on ne konstruira smisleni odnos sa životinjom, već želi da životinja bude nešto drugo od onoga što jest. Mikiju je čovjek osoba koja je s druge strane "davilice", povodca, loptice za hvatanje, zdjelice s vodom i zdjelice sa psećom hranom. Partnerski odnos se uspostavlja s dilerom, starcem i obitelji s bibliotekom. No to ne donosi oslobođenje iz babilonskog sužanjstva.
Pelecanosova pseća novela nema dubinu niti je traži. Ali scenarist "Žice" nije napravio niti jedan pogrešan korak. Miki je vlasništvo, simbolično određeno ovratnikom i povodcem. Ovratnik, ovakav ili onakav, uvijek se vraća. Kad se sjeća lošega gazde - to je "davilica". Kad se sjeća najtežih trenutaka - to su ovratnik i lanac kojim je vezan na suncu. Kad se sjeća najboljih dana - to je crna kožna ogrlica na kojoj je Mikijevo ime bilo "ispisano dijamantima". Čovjeku s druge strane povodca može biti životinja za borbu, modni dodatak ili dijete. Životinji je s druge strane povodca uvijek vlasnik. S čovjekove strane suživot sa životinjom može biti definiran partnerstvom ili potrebom čovjeka za onim što mu je u životu odsutno ili nedostatno. Sa strane životinje odnos sa čovjekom uvijek je definiran reguliranim ili nereguliranim imovinsko-pravnim odnosom. Pričajući priču iz perspektive životinje Pelecanos u prvi plan stavlja tu jednostavnu istinu.
