Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo

U ovoj priči o 11. rujnu 2001. upisano je nevjerovanje moje da je postojalo vrijeme u mome drugom životu, onom koji se odvio u Zagrebu, u kojem nije bilo Ane. I onda ona u sjećanju zauzima mjesto koje je druga žena imala u stvarnosti. Tako priča o 11. rujnu 2001., o toj apokalipsi koju doživljavam ispred televizijskog ekrana u Kopernikovoj 5, biva ljubavna priča. Ljubavna apokalipsa. Doista, hoće li tog posljednjeg dana čovječanstva biti ljubavi?

Sve to, dakle, sadrži slika Alema Ćurina, koju sam od njega kupio o dvogodišnjici terorističkih napada na New York, a koja bi, da nisam bio tako brz ili da Alem nije bio tako čestit, danas bila u vlasništvu njujorške MoMe ili njezina neimenovanog kustosa, to nije do kraja jasno. Oko nje i slike trkaćeg saku sam od Alema dobio na dar, te oko ulja na platnu Affana Ramića, koje prikazuje Dubrovnik, i trećesiječanjske Murtićeve grafike množit će se slike, crteži, grafike i manje skulpture. Množit će se predmeti koji imaju umjetničku vrijednost, koja je često veća od njihove materijalne vrijednosti. Ali važnija su priče koje ti predmeti sadrže, jer su sve one dio neke veće priče, koja čini čovjekov život, njegovu ukorijenjenost i zavičaj.

Affan Ramić, čije malo ulje na platnu (50x40cm) visi na zidu spavaće sobe, bio je čuveni sarajevski slikar. Rođen u Derventi 1932, u majke katolkinje i oca muslimana, završio je 1957. slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marka Čelebonovića. U ona zlatna i zvjezdana doba kada je Bosna i Hercegovina u svakom pogledu bila na svojim vrhuncima, sedamdesetih i osamdesetih godina, Affan je bio umjetnik visoke reputacije i ugleda, ali na svaki način nezainteresiran da za sebe i za svoje od toga stvori neku trajnu korist. Bio je istraživač u umjetnosti, veliki eksperimentator. Godinama se ustrajno bavio kolažima, u ratu je otkrivao umjetnost instalacije i čudesni oblikovni potencijal ostavljenih, odbačenih, razvaljenih ili napuštenih predmeta. Slikao je svjetlo i kamen. Ustrajno je slikao hercegovački krš, i usred krša tirkizni vodeni tok, jezera u kamenu je slikao, sive kuće usred sivih, kamena sela i gradove usred kamenog svijeta, pod plavim i tirkiznim nebom, nad plavom i tirkiznom vodom. Radio je mnogo, ali na prvi pogled nesređeno. Radio je onako kako zapravo rade oni umjetnici za koje je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, i koji se po svom načinu razlikuju od drugih umjetnika koji jednom otkriju svoj stil i način, a zatim, uz varijacije, tim načinom i stilom stvaraju do kraja života. Njima gotovo da i ne trebaju kustosi i tumači, osim pri procjeni materijalne vrijednosti svakog njihovom rukom stvorenog objekta. Oni će prvi, pak, čija je umjetnost putovanje, život i životno istraživanje, biti izgubljeni ako se nakon njihove smrti - ako već nisu imali sreće da im se to dogodi za života - ne nađe netko tko će srediti prirodni nered njihova stvaranja. Među njima, istina, ima i onih koji sami to pokušavaju napraviti, ali Affan Ramić nije bio jedan od njih.

Affanov punac bio je čuveni sarajevski latinist, briljantni prevoditelj antičkih klasika, Cicerona, Teofrasta, Kvintilijana i drugih, te autor udžbenika iz kojih smo učili latinski jezik, Petar Pejčinović. Bivši fratar, krupna figura jedne kulture, imao je kćer Ljilju, s kojom je Affan proživio cijelih pola stoljeća. Sinu jedincu nadjenuli su ime Damjan. Čim je 1992. počelo, Damjan je pošao u rat i poginuo. Smrt djeteta u miru obično preobrazi roditelje. Utisne im se kao iskustvo koje nadmašuje, a često i obesmišljava sva druga iskustva. Na sličan način biva obilježena i zajednica: na majke i očeve mrtve djece ne gleda se više onako kako se na njih gledalo dok su im djeca bila živa. Ljudi se plaše da im se previše ne primaknu. I onda bivaju lažno pažljivi i nepristojno sentimentalni. Govore tiše i nikad se ne smiju pred onim tko je izgubio dijete.

U ratu je, međutim, drukčije bilo. Slučajnost je htjela da sam već nakon nekoliko mjeseci rata u svojoj okolini znao sedam majki i sedam očeva koji su izgubili sinove. Osim jednog roditeljskog para, koji je odmah po sinovljevoj smrti napustio Sarajevo, ostali su se jednako držali. Golema je bila njihova bol, onakva kakva bi bila i u miru, ali kao da ih nije izmijenila. Bili su to isti oni ljudi od prije, s kojima se jednako razgovaralo kao i sa svim drugim ljudima: o tome kad će humanitarna pomoć, o tome gdje će se po vodu, o tome pada li danas više ili manje nego jučer…

Nije se mijenjalo ni držanje zajednice prema tim ljudima. Kao da je između živih i mrtvih sad bila manja razlika nego ranije, ili kao da smo svi već bili pomalo mrtvi. Normalno su, kao i ranije, majke mrtvih sinova razgovarale s majkama čiji su sinovi utekli iz grada. Raspitivale se kako su oni, jesu li se preko radio amatera uspjeli čuti. A majke živih su im odgovarale.

Affanov Damjan poginuo je početkom prosinca 1992. U gradu bez struje, vode i grijanja, u gradu bez imalo svjetla, ta vijest ipak se razlikovala od prethodnih. Poslije sam razmišljao zašto. Možda zato što je Affan Ramić umjetnik, u našem je doživljaju veliki umjetnik, i što smo očekivali da će se sad dogoditi nešto čega nikad prije nije bilo. Umjetnost je uvijek izricanje neizrecivog. Affan je sinu posvetio izložbu koja se uskoro održavala, a svom je imenu vrlo diskretno pridodao još jedno ime. Jednom ga je, sjećaju se, neka žena upitala što bi učinio kada bi ulovio Radovana Karadžića. Ne bi ništa! Kako ništa, čudila se navalentno pitačica. Pa bi li ga… I onda je rukama pokazala bi li ga, biva, pridavio. Ne bi ništa!, rekao je, jer ako bi učinio nešto, mater bi mu se u grobu prevrnula. Tako je on rekao, a Boga pitaj je li pitačica što shvatila i je li bila razočarana odgovorom.

On je u to vrijeme slikao, koliko bi imao svjetla. Radio je instalacije, za koje mu svjetlo nije trebalo. I lako je govorio o svemu. Affanov je način govorenja bio takav da mu je olakšavao stvar. Bio je tih. Uvijek, i usred sveopće larme i nadglasavanja, Affan je govorio tiho. Tako da bi se i oni najglasniji i oni koje najmanje zanima što drugi imaju reći nagonski utišavali da ga čuju. A bio je duhovit. Jedan od onih ljudi, možda i najmalobrojnijih među govorećima koji su uvijek i o svemu govorili s nekom vedrinom i sa svijetlim, sunčanim humorom. Tako je govorio i o Damjanovoj smrti. S onom nježnošću koja sugovornika ne okiva u korotu, koja u tom trenutku ne zaziva suze, prije smiješak dragosti, ali zato u sjećanju budi svu tugu ovog svijeta.

Affan je bio čovjek kavane i rakije. Bio je od one duge kavanske kontemplacije, s obiljem priča o koječemu, u kojim bi posve prirodno oživljavali mrtvi, dok su živi bez ikakva straha silazili u grobove. Takav život je, vjerojatno, nezdrav po sve unutarnje organe, ali on ga je vodio neškodljivo po sebe i druge. I što je važno: nikad on nije gubio vrijeme od posla i od razmišljanja. Bio je proživljeno obrazovan i načitan čovjek. Sve što bi vidio i čuo, sve je propuštao kroz vlastito iskustvo, promaštavao kroz svoj svijet. Nekad se za takve kao on govorilo da su na svoju ruku. I zaista, bio je Affan na svoju ruku, jer je sve, svaka stvar, predmet, događaj, zadobivala druga mjerila nakon što bi je on pogledao, izmjerio i doživio.

Jedne od onih poslijeratnih godina u Zagrebu su mu, u Kulturnom centru Ambasade Bosne i Hercegovine, u prostoru u kojem je nekad bio atelje Dušana Džamonje, organizirali izložbu. Premda bi u neka druga doba i u nekoj normalnijoj kulturi izložba Affana Ramića, značajnog i vrlo osobenog umjetnika iz susjedne zemlje, bila priređena na nekom viđenijem mjestu, u nekom javnosti dostupnijem i bližem prostoru, u Klovićevim dvorima, Modernoj galeriji ili Umjetničkom paviljonu, tako da bi na izložbu mogla pristizati zagrebačka kulturna elita, gospođa i gospođe koji vole takva događanja, jer se poslije gledaju u svojim probranim toaletama na snimkama i fotografijama na televiziji i po novinama, posljedica rata i raspada Jugoslavije i te velike jugoslavenske kulturne pozornice dovela je do toga da izložba Affana Ramića bude priređena u bosanskom getu i za publiku koju sačinjavaju doseljenici i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, njihovi ne baš pretjerano brojni zagrebački prijatelji, te dežurni policijski uhoda, koji sve promatra, bilježi i zatim izvještava tamo gdje treba. Na tu izložbu neće doći nitko od čuvenih zagrebačkih kunsthistorika, tih posljednjih stvarnih medijskih zvijezda hrvatske visoke kulture, ali Affana za njih nije bilo previše briga. Ustvari, on je živio svojim životom u svijetu u kojem, nekim čudom, oni uopće nisu postojali. Pozvao je mene da govorim na otvorenju izložbe.