Skandal na pogrebu našeg velikana. Samo se čulo: 'Popovsko smeće!'

Veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović rođen je na današnji dan 1883. godine. Tim povodom ponavljamo tekst Borisa Rašete iz prosinca 2024. o Udbinom dosjeu o njegovom pogrebu.

Ivan Meštrović čak je i posmrtno nadziran od Udbe. Tito i Meštrović su se poznavali - Maršal je jako htio vratiti kipara u Jugoslaviju - ali se Meštrović nećkao. Bio je vjernik, prijatelj Karađorđevića, nekomunist, član akcije za oslobađanje Stepinca, no sve to nije bila nesavladiva prepreka povratku.

Ivo Andrić postao je prominent novog režima premda je bio Stojadinovićev čovjek od posebnog povjerenja, a 1965. u Jugoslaviju se vratio i Miloš Crnjanski, koji je kod komunista bio na zlu glasu kao istaknuti desničar. No Meštrović nije bio spreman na kompromise. U razgovoru s Milovanom Đilasom objasnio je disidentu zašto ne želi u Jugoslaviju iako mu vlast osigurava kuću, radionicu, pa čak i auto: “Maršal Tito je odveć pametan, a nadam se i toliko suptilan da će razumjeti kako ja ne mogu primiti da imam svu udobnost, dok bi moja okolina bila gladna i gola. Tu sam ja, gospodine Đilase, čini mi se, više socijalist nego vi i vaš maršal”.

Ivan Meštrović umro je u svom ateljeu u South Bendu 16. siječnja 1962. godine. Radio je do zadnjeg dana, kad ga je pogodio moždani udar. Prema dogovoru obitelji Meštrović i režima, kiparevo je tijelo nakon povratka u zemlju trebalo dva dana biti izloženo u crkvi sv. Marka u Zagrebu, pa potom još dva dana u crkvi sv. Križa u Splitu. Ali taj dogovor vlasti nisu kanile ostvariti jer bi to predstavljalo veliki bod za Crkvu, a postojala je, plašili su se komunisti, i mogućnost demonstracija.

Suprotno dogovoru s obitelji, tijelo kipara, koje je avionom dovezeno iz Amerike, pa preko Munchena u Zagreb, specijalnim je vlakom otpremljeno u Drniš. Jure Ivezić, tajnik tadašnje hrvatske vlade, Marici i Mati Meštroviću rekao je kako je tijelo njihova oca hitno poslano bez izlaganja u Zagrebu zbog navodnog straha od snijega u Lici. Po dolasku u Drniš, tijelo pokojnika izloženo je u župnoj crkvi. Potom je odvezeno u Otavice. Meštrović je pokopan četiri dana ranije nego što je planirano. Obitelj Meštrović odlučila se na raniji ukop zbog upozorenje Marina Marasovića, prijatelja Ivana Meštrovića, kako će vlasti “postati brutalnije i da stoga ne smiju riskirati s odgađanjem pokopa”.

Nadgrobni govor održao je biskup Frane Franić. Ono što se tijekom govora događalo nalik je na scene iz Brešanove Mrduše Donje.

“Predajemo našoj i njegovoj hrvatskoj zemlji posmrtne ostatke našeg hrvatskog velikana Ivana Meštrovića. (Slava mu - povici u masi). Doveli smo ga ovamo odakle je i on izašao u veliki svijet... (manjka teksta od 30 do 50 sekundi, bilježi stenografkinja rupu u magnetofonskoj vrpci suradnika Službe). Umro je umjetnik Ivan Meštrović (Slava mu - povici u masi), ali nije samo ovo žalost našeg naroda, ovo je žalost i čitavoga svijeta, jer je on pripadao čitavom ljudskom društvu. On je u svome srcu nosio samo ljubav. Nije poznavao mržnje prema nikome. Iako je ljubio svoj narod, iako se osjećao vjernim sinom svoje svete Rimokatoličke crkve, ipak je on volio sve narode, ipak je poštovao sve vjere. On je bio čovjek mira i čovjek ljubavi, ali svu svoju ljubav on je crpio iz svoje vjere, crpio je iz svojega Boga.

U svojem pismu koje piše prijatelju u Splitu posljednjih godina on ovako svojom rukom piše: ‘Bog, to je jedina stvarnost i blago onom koji može u Bogu imati svoju utjehu’, a na 1. 1. ove godine pisao je meni zahvaljujući na božićnu čestitku - vječnost, to je za mene jedina stvarnost”, rekao je biskup Franić tog ledenog jutra 24. siječnja 1962. pred Mauzolejom u Otavicama.

Biskup dalje nastavlja govor u istom tonu, povremeno prekidan povicima: “Slava mu”.

“Neka mu bog bude milostiv i vječni pokoj njegovoj duši! Braćo, slava našem hrvatskom velikanu Ivanu Meštroviću.” (“Slava” - povici.)

Onda se dogodio incident. Kad je biskup u svom govoru istaknuo da je Meštrović bio veliki Hrvat i katolik, predsjednik drniškog Narodnog odbora Smiljan Reljić je dobacio: “Narod tako ne misli!”, a uslijedilo je još nekoliko sličnih povika: “Fašistička huljo!”, “Popovsko smeće!”, “Zločinci!”.

Predsjednik općine povikao je: “Ne slažemo se sa ovakovom provokacijom, to je sramota!”. (Povici iz mase: tako je!)

Drug Vicko Krstulović: “To je tako drsko!” (povici iz mase: Tako je!).

Dvije su se grupe, mala, uz vlast, i velika, uz Crkvu, potom počele nadvikivati.

Da izbjegnu okršaj, Reljić i njegovi podržavatelji su se povukli, nakon čega je tijelo uneseno u mauzolej i položeno u kriptu.

“Poslije ovih upada i uzvika iz mase počeo je da pjeva hor”, piše zbunjena stenografkinja ili autor izvještaja, pa dodaje kako se “više ništa nije razumjelo”. Izvještaj je datiran na 24. siječnja 1962. godine. Uslijedio je izvještaj nepotpisanog dužnosnika Službe državne sigurnosti naslovljen sa “Zapažanja sa pogreba kipara Meštrovića, dne 24.1. 1962.”. Čini se da je riječ o sintetskom materijalu, u kojemu je - na uzorno pismeni način - prikazan cijeli slučaj. Iz teksta se vidi da je svaki važan čovjek u ovoj ceremoniji, kao i svaki bitan prostor, od biskupskog dvora do sakristije, bio pokriven agentima.

“Obred u crkvi završio je oko 13.30 sati. Vijenci iz crkve prenešeni su u autobuse. Oba biskupa te sin kipara Meštrović Mate i kipareva kći otišli su u župni stan. Lijes je prenešen u kola pogrebnog poduzeća. Pošto nije bilo organizirano kretanje pogrebne povorke od crkve u Drnišu do Otavica, prisutni su se pitali da li itko postoji tko rukovodi pogrebom. Nakon izvjesnog vremena jedna časna sestra obavijestila je prisutne da je određeno da se krene u pravcu Otavica i po njenoj izjavi vidjelo se da je uglavnom kler preuzeo brigu oko pogreba. U Otavicama lijes je postavljen u rodnu kuću kipara Meštrovića, gdje je i otvoren. U međuvremenu je stigao Mate Meštrović sa sestrom, biskupi i ostali svećenici. Dok su biskupi ušli u kuću, Mate Meštrović zadržao se pred kućom u razgovoru sa Cvitom Fiskovićem i članovima svoje obitelji. Fisković se u razgovoru interesirao kako je došlo do smrti kipara Meštrovića, da li je do zadnjeg časa bio pri svijesti, što je govorio i je li imao neku želju. Mate Meštrović je odgovorio da je obitelj sa ocem u zadnje vrijeme imala dosta briga, jer da je do posljednjeg dana htio raditi...”, čitamo u tekstu.

Iz ovoga se vidi da su spomenuti sudionici događaja bili maksimalno nadzirani te da su sve njihove rasprave praćene i bilježene. Potom se opisuje kako je “povorka organizirana po kleru” krenula prema Mauzoleju, prilikom čega je Mate Meštrović, u razgovoru s nekim iz povorke, spomenuo kako je u Zagrebu “imao neke poteškoće” jer komunisti nisu ispoštovali dogovor o izlaganju tijela u Zagrebu, pa u Splitu, nego su ga odmah iz aviona spakirali u vlak i poslali u Drniš. “Nek’ im bude”, zaključio je kiparev sin.

Pred mauzolejom govor je održao splitski biskup Franić, piše agent.

“Pošto je njegov govor bio reakcionaran, prvi je na njega reagirao i protestirao predsjednik Općine Drniš drug Smiljan, izjavivši da se narod ovoga kraja ne slaže sa govorom. Zatim je protestirala žena druga Vicka Krstulovića, a i on sam, te drugovi Dejan Tomislav, načelnik personalnog odjela kotara Šibenik i Špiro Strunović, podpredsjednik NO kotara Šibenik. U tom momentu svećenici su se povukli u mauzolej, gdje su nastavili crkveni ceremonijal. Pred mauzolejom čula su se reagiranja drugova koji su podržavali protest Vicka Krstulovića i ostalih, ali oni su bili u manjini jer je većina prisutnih, okupljena po grupicama, podržavala govor biskupa. U tome su naročito prednjačili mlađi ljudi. Raspoloženje među jednim dijelom omladine bile je takovo da su bili spremni i fizički obračunavati s onima koji nisu prihvaćali govor biskupa. Kasnije se čulo od strane pojedinih omladinaca (koji će biti identificirani) da su govorili da bi se onome u šeširu koji se najviše buni (Vicku Krstuloviću) pomokrili u šešir.”

“U momentu kada je drug Vicko Krstulović bio revoltiran, netko od prisutnih spomenuo je da je pok. Meštrović pisao splitskom biskupu. Na ovo je drug Krstulović kazao da on znade sadržaj njihovih pisama, t.j. šta je jedan drugome pisao. Osvrćući se na ovu izjavu, jedan mladić koji je bio u blizini izjavio je: ‘Sigurno vi radite na cenzuri pisama’. Kasnije se ustanovilo da se ovaj mladi zove Strunje Ante, a zaposlen je u plastici u Drnišu.”

Policija je sljedećih dana uhitila nekoliko seljaka koji su odgovorili na povike Smiljana Reljića, a čulo se i kako bi u zatvoru mogao završiti i biskup Franić jer je policija smatrala da je baš on svojim govorom potaknuo nerede tijekom pokopa. U pismu Mati Meštroviću, Milovan Đilas 5. ožujka 1962. godine piše: “U pogledu svega onoga što se dogodilo oko sahrane Vašeg oca, meni se čini da je bezrazložni strah igrao veću ulogu od zle volje. Naime, ja držim da vas diplomati nisu prevarili, obećavajući da će sve biti redu, nego su mimo njih delovali i drugi faktori po svome. A ovi su se uplašili da svečane mise ne budu povod nečem drugom. Za taj strah, po mom mišljenju, nije bilo razloga. Ali onaj koji se boji ne misli logički i teško bi mu nešto bilo i dokazati. U svakom slučaju, Vaše namere da sve uredite s vlastima i Vaše dostojanstveno držanje kasnije za svaku su pohvalu”.

Događaj je imao veliki svjetski odjek. New York Herald Tribune je 2. veljače 1962. godine objavio članak pod naslovom “Crveni pokušali ušutkati biskupa na Meštrovićevu pogrebu”. U njemu piše: “Mate Meštrović, sin pokojnog Ivana Meštrovića, svjetski poznatog kipara, otkrio je jučer da su, na rimokatoličkom pogrebnom obredu njegova oca 24. siječnja u Jugoslaviji, nekolicina komunističkih službenika pokušali ušutkati svećenika pogrdnim riječima”, a onda se sve detaljno opisuje. Mate Meštrović misli kako je time spriječio uhićenje biskupa Franića.

Da se vratio u zemlju za života, možda bi veliki kipar poživio koju godinu duže. Nakon posjeta Titu na Brijunima, osjećao se znatno bolje, primijetio je Mate Meštrović. Pitanje povratka u Jugoslaviju pokrenuo je Ante Mandić u pismu Titu u srpnju 1945. godine u kojemu piše: “Kako Meštrović ima svjetsko ime, koje u Engleskoj i Americi i politički nešto znači, bi mi bilo drago doznati od Vas, koji prilike bolje poznate, da li smatrate za moralni kapital, što ga predstavlja Meštrović, vrijedi da se načini diskretan pokušaj da se on javno za naš pokret i za našu stvar javno izjavi i izjasni”.

“Slažem se s prijedlogom”, uzvratio je Tito.

U memoarima kipar piše kako ga je sprečavala bolest, ali ne samo to.

“Usto, nije mi se sviđalo ono što sam čuo, kako partizani brutalno i krvoločno nastupaju u Hrvatskoj i htio sam da se bolje obavijestim o pravom stanju kod kuće.”

U međuvremenu su neki njegovi prijatelji i rođaci uhićivani, što je pojačalo njegove sumnje, na što ga je neki poznanik posebno upozorio.

“Dali bi mi položaj, kao i Rusi Maksimu Gorkom, što bi značilo da bih bio upregnut u njihovu spregu, uz potpuni posluh, bud kao ministar prosvjete, bud kao predsjednik Jugoslavenske akademije. Zato mi ovaj izvjestitelj poručuje da se ne vraćam, jer znade da se ja ne bih htio povijati, kao što se nisam htio ni ustašama, a onda bih svršio kao i kod ustaša, ako ne i gore.”
Veliki meštar na onaj je svijet ispraćen u ozračju politizacije - najvećem kiparu slavenskog juga u 20. stoljeću, i samom vrlo političnom, tako je očito bilo suđeno. Ipak, bio je tako velik da su mu na pogreb došli i crkvenjaci i komunisti, makar se i posvađali...