Pokazao sam prema rijeci i pričekao da spora, blatno smeđa voda doplavi taj predmet bliže nama, ali već sam se pribojavao da znam o čemu je riječ. Bilo je to tijelo žene, još odjeveno u haljinu s cvjetnim uzorkom, i sad je plutalo točno ispod mosta na kojem smo stajali - dovoljno blizu nama da opazimo da su joj ruke bile svezane na leđima, oči iskopane, i da joj nedostaje veliki komad glave. Nedugo za njom doplutalo je i drugo tijelo, onda i treće, i opet je bila riječ o ženama, također unakaženim.
“Rijeka protječe ravno kroz Jasenovac prije nego što stigne ovamo”, reče Geiger.
“Na putu u Had, moguće. To znači da mislite da su ondje ubijene. U Jasenovcu”.
“Vjerojatno”.
“Nisam li vas upozorio da to mjesto nije za nas? Mislim da je u Jasenovcu bio ured SS-a sve dok ga prije godinu dana nisu zatvorili, nakon što su pobijeni posljednji Židovi. Što sad Ustaška narodna služba radi Srbima - to je njihova stvar. Ali prema onome što sam čuo, onih pet Nijemaca koji su ondje ostali nisu to više mogli podnijeti i otišli su bez dopuštenja. Tako da mora da je bilo gadno. Gadno kao što se iz ovoga vidi”...
Ovako strahote koje su Ante Pavelić i njegova Nezavisna Država Hrvatska provodili u Drugom svjetskom ratu u novoj knjizi “Dama iz Zagreba”, koja je ubrzo poslije objavljivanja postala hit u Europi, opisuje škotski romanopisac Philip Kerr (60).
Njegov glavni junak Bernie Gunther, bivši vojnik koji se borio na turskoj fronti za njemački Wehrmacht, i bivši policajac koji se u Hitlerovoj Njemačkoj bavio pronalaskom nestalih osoba te blisko surađivao s nacistima poput Reinharda Heydricha i Josepha Goebbelsa, iako nimalo ne simpatizira njihova politička stajališta, dapače kritizira ih i tako izravno dovodi i samoga sebe u opasnost, u novom povijesnom krimiću dolazi na tajni zadatak u Hrvatsku. Bernie mora locirati oca popularne njemačke glumice Dalije Dresner, koja je s njim izgubila kontakt. Uspije li, Dalia, inače podrijetlom Hrvatica, pravim imenom Sofija Branković, pristat će igrati u novom filmu njemačkog ministra propagande Goebbelsa, koji je, iako oženjen, zaljubljen u nju. Dalijin otac je pukovnik Dragan, bivši franjevac po imenu Ladislav, koji je poslije prešao u ustaše. Kerr je njegov lik gradio na stvarnim ustaškim ličnostima, Miroslavu Filipoviću, Zvonimiru Brekalu i Petru Brzici, čuvaru iz Jasenovca kojeg su prozvali “srbosjekom” jer je pobijedio u natjecanju ubijanja Srba koristeći zakrivljenu oštricu srpa, kakvu u knjizi koristi i spomenuti pukovnik Dragan.
Zbog “Dame iz Zagreba”, koja mu je već deseta knjiga o ciničnom detektivu koji zbog ratnih strahota kojima je svjedočio boluje od PTSP-a, Kerr je neko vrijeme boravio na našim prostorima i posjetio Jasenovac, gdje se nalazio zloglasni ustaški koncentracijski logor, a sjećanja na to mjesto i danas mu, kaže, ne daju mirno spavati.
"Kad god sam čitao o Drugom svjetskom ratu, često se spominjao Jasenovac i to me zaintrigiralo. Zato sam ga i počeo proučavati. Rijetko što me u životu šokiralo kao saznanja o tom mjestu. Shvatio sam da ljudi izvan bivše Jugoslavije uopće ne znaju što se dešavalo na vašim prostorima i htio sam to promijeniti. Zato sam odlučio doći u Zagreb. U gradu mi se svidjelo sve, hrana, katedrala, vrijeme, jedino mi je smetala buka od tramvaja, ali to ni ne čudi s obzirom da sam odsjeo u hotelu u strogom centru grada. Imao sam odličnog lokalnog vodiča i prevoditeljicu, gospođu Zdenku Ivkovčić, koja me odvela u Jasenovac, ali i Banju Luku kako bih prikupio što više materijala za pisanje. Nažalost, izgubio sam njezinu e-mail adresu", rekao nam je Kerr. Dodaje kako ga, nakon što je iz prve ruke donekle upoznao našu povijest, nimalo ne čudi činjenica što ljudi u Hrvatskoj i dalje toliko razgovaraju o partizanima i ustašama.
"Napeti odnosi između Hrvata i Srba vuku korijene daleko u povijesti. To sam naučio na svom putovanju kod vas. Na kraju krajeva, uopće nije bitno odakle je netko već kamo ide i gdje želi biti u budućnosti. Ne podnosim nikakav oblik nacionalizma, a sve što se zbivalo između Hrvata i Srba u mnogočemu me podsjeća na odnos između Engleza i Škota, jedina je razlika što se u vaše neprijateljstvo umiješalo oružje", izjavio je Philip. Magistar njemačkog prava i filozofije dodaje kako se za tematiku nacizma počeo zanimati još kao dijete. S obzirom da je odrastao ‘60-ih i ‘70-ih, bilo je, kaže, nemoguće ne čitati o Drugom svjetskom ratu. Sadašnju situaciju na svjetskoj političkoj sceni, osobito jačanje desničarskih krugova, Kerr objašnjava činjenicom da su se političari previše udaljili od “malog” čovjeka.
"Europske institucije i vlada u Strassbourgu i Bruxellesu potpuno su nebitne u životu običnih ljudi. Ondje kao da se ništa ne događa. Političari se moraju ponovno približiti narodu. To je nešto što je Adolf Hitler itekako dobro znao i iskoristio. Weimarska vlada je postala šala i ljudi su se okrenuli vještom demagogu koji je razumio njihove frustracije. Tad je to bio Hitler", kaže romanopisac. Dodaje kako se iz povijesti neprestano mora učiti, a ne “mesti činjenice pod tepih” jer će se tako iste kobne pogreške iznova ponavljati.
"Moja vlastita impresija Josipa Broza Tita jest da je bio političar koji je 40 godina vješto sjedio na buretu baruta, baš poput i iračkog predsjednika Sadama Huseina te libijskog vođe Muamara el-Gadafija. Kad takvi pojedinci odu, eskalacija nemira u državama u kojima su djelovali naprosto je neizbježna", rekao nam je Kerr.
Što se budućnosti njegova junaka Bernieja Gunthera tiče, ni njegov autor sam ne zna što ga čeka poslije avanture u Hrvatskoj.
"Čini mi se da je Bernie osuđen na vječno lutanje. Jedino što ga može spasiti i smiriti je ljubav dobre žene, ili više njih, ali on nažalost nikad ne pada na takve", izjavio je Philip.
Prije nego što je počeo pisati o Guntheru, škotski književnik je radio kao autor reklama u tvrtki za oglašavanje, ali, kako sam kaže, mrzio je uredski posao i počeo je profesionalno pisati. Objavljivao je u britanskim novinama, knjige je “gutao” još od dječačke dobi, a njegovo debitantsko djelo “The Duchess and the Daisies”, koje je potajice napisao u svojoj sobi dok je još bio školarac, nesretnim slučajem završilo je baš ondje gdje nije smjelo, u rukama njegova vlastita oca.
"Imao sam 12 godina i pisao sam erotska, ako ne i prava pornografska djela, koja sam ‘dilao’ prijateljima iz škole. Tad sam bio ponosan na sebe jer sam vjerovao kako ih zapravo educiram. Već sam tad bio pravi mali biznismen. Iznajmljivao sam svoje priče, a klinci su mi plaćali da ih čitaju. Kad me dečko iz škole raskrinkao i svima otkrio tko stoji iza pseudonima, otac me kaznio na najokrutniji mogući način: natjerao me da ono što sam napisao pročitam vlastitoj majci. Nije joj se svidjelo što je čula jer je poslije prvih nekoliko rečenica u suzama pobjegla iz sobe. Tad sam shvatio kolika je moć pisane riječi", prisjetio se Philip.
Dugo je knjige pisao na staromodan način, olovkom, a osobito mu je teško bilo prijeći s klasičnog pisaćeg stroja na računalo.
"I dan danas doma čuvam nekoliko starih pisaćih strojeva. Iz nekog razloga me samo oni podsjećaju i uvjeravaju da pisanje nije samo hobi, nego stvaran posao od kojeg živim. Privilegij modernog doba i tehnologije je u tome što su kompjutori sve manji i moj svugdje putuje sa mnom. Kad mi se u glavi rodi neka ideja, odmah je mogu zabilježiti, bez obzira gdje sam", kaže Kerr. Da danas nije uspješan romanopisac, bio bi, kaže, slikar ili rock zvijezda, vjerojatno gitarist u nekom popularnom bendu. Dok se u knjižarama ne nađe nova pustolovina Bernieja Gunthera, njegov tvorac i dalje piše te ne propušta utakmice omiljena kluba Arsenala, a kao veliki ljubitelj nogometa, koji je objavio i tri knjige o tom sportu, ipak nevoljko priznaje kako o hrvatskom možda ne zna previše, ali i to je nešto na čemu se da i može poraditi.
"S obzirom kako se Gunther u dosadašnjih deset knjiga razvijao kao lik, slobodno mogu reći kako mi sve više sliči. Više nije toliko mlad i mišićav, ali s godinama je postao obzirniji, uviđavniji, ali i ciničniji, baš poput mene", zaključio je autor “Dame iz Zagreba”.
