Top News
409 prikaza

Zločini nakon ‘45-e nisu isto što i ustaško klanje

Jasenovac: Komemoracija u počast žrtvama ustaškog koncentracijskog logora
Slavko Midžor (PIXSELL)
Uspostaviti učinkovit totalitarni sustav zahtijeva vrijeme i vrhunsku organiziranost represivnog aparata. A tom 'idealu' NDH se nikad nije približio, a da ne govorimo o kontroli vlastitog teritorija

“Rezolucija Vijeća Europe 1481” iz 2006. koja govori o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, a koja je imala za cilj zatvoriti jedno traumatično povijesno poglavlje u istočnoeuropskim zemljama te na taj način donekle relaksirati odnose u društvu i lišiti ga jalovih antagonizama naslijeđenih iz komunističkog perioda, po svemu sudeći nije ispunila svoju svrhu. 

Na prostorima na koje se odnosi, ponegdje se doživljava tek kao podloga za relativiziranje zločina lokalnih satelitskih fašističkih režima. Kad, primjerice, Tomislav Karamarko, koji nije usamljen u tome, pozivajući se na “Rezoluciju 1481”, kaže kako treba osuditi zločine svih totalitarnih režima, to bi svatko normalan bez razmišljanja potpisao. 

Jasenovac: Komemoracija u počast žrtvama ustaškog koncentracijskog logora | Author: Slavko Midžor (PIXSELL) Slavko Midžor (PIXSELL)

Ali ako zagrebemo ispod površine sličnih izjava, stvari stoje dijametralno drugačije. Drugi primjer, kad predsjednica Hrvatske, povodom najave bojkota komemoracije u Jasenovcu od strane Koordinacije židovskih općina i Srpskog narodnog vijeća, izjavi kako napokon treba “prestati s podjelama”, to također treba pozdraviti, ali samo u slučaju ako se njezine riječi istrgnu iz konteksta, ne zamarajući se genezom tih “podjela”.

U oba ova slučaja radi se o opasnom terminološkom pojednostavljivanju. Zapravo ne toliko opasnom, koliko beznadnom i jalovom, odnosno nečemu što ima ograničen rok trajanja. “Podjele” o kojima govori Kolinda Grabar Kitarović nisu dvostrani proces i ne traju od jučer. 

“Drugu stranu” po tom pitanju nitko ništa nije ni pitao, jer se ovdje ne radi o klasičnoj “HDZ-SDP priči”. “Drugi” nisu sudjelovali u “podjelama”, nego su mimo svoje volje uvučeni u to. Za podjelu su, ipak, potrebne dvije koliko- toliko ravnopravne strane, a ovdje to nije slučaj. 

Toliko je toga o tome napisano da to više ne vrijedi ponavljati. Tek kad su te “podjele” počele dobivati međunarodne implikacije, predsjednica Hrvatske je shvatila kako je vrag odnio šalu te ih želi na što bezbolniji način amortizirati?

Ako je ovo u pitanju, onda to treba bezrezervno pozdraviti. Međutim, tu je potrebno mnogo više od apela koji ne pogađa bit stvari. 

Ako je cilj kratkoročan, na bilo koji način, zbog pritisaka izvana, dovesti srpske i židovske predstavnike na službenu komemoraciju u Jasenovac, pa pritom i progutati pokoju žabu, a nakon toga ponovno za godinu dana progovoriti o “podjelama” u društvu, tada je riječ tek o iznuđenoj prodaji magle. 

Pitanje je, znači, je li Kolinda Grabar Kitarović odlučila napokon postati predsjednica svih hrvatskih građana, uključujući i manjine?

Pritom se ne smiju zanemariti razlozi koji su do toga doveli, odnosno “ne baviti se prošlošću”, kako se to voli reći, pogotovo ne na način da se prošlost primarno koristi kao prozirna ideološka dimna zavjesa. 

Uzgred, kad je riječ o terminološkoj zbrci koja to nije, nego je manje ili više pomno osmišljena, na nju nije imuna ni Europska unija, mada su tamo “prioriteti” nešto drugačiji: dobar primjer je etiketiranje Podemosa i Syrize ultraljevičarskim strankama, iako i danas ima aktivnih političara koji pamte sedamdesete, takvi su možda i u većini, kad su ultraljevičarske skupine, poput Baader Meinhofa u Njemačkoj i Crvenih brigada u Italiji, sijale strah i teror u Europi.

Ovaj diskurs nije stran ni Zoranu Milanoviću, koji bi trebao biti ideološki bliži Sirizi nego briselskim moćnicima. Uspoređivati “ultraljevičarenje” Syrize i ultraljevičarenje Baader Meinhofa apsolutno je neprimjereno.

Tako da dolazimo do one vječite dileme iz “Imena ruže” Umberta Eca: “Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus”, koja je, opet, svodiva na dilemu “bi li ruža isto mirisala bez obzira kako je nazvali”, odnosno hoće li se Siriza, primjerice, znati nositi s badermeinhofovskim utezima na nogama, odnosno s tuđim aršinima njezina “radikalizma”.

Tako da je počesto bilo kakvo kritiziranje neoliberalizma i njegovih dogmi, primjerice, u startu proglašavano ultraljevičarskim radikalizmom. Ili može li se “podjela” nekom čudnom političkom alkemijom pretvoriti u podjelu?

Jasenovac: Komemoracija u počast žrtvama ustaškog koncentracijskog logora | Author: Slavko Midžor (PIXSELL) Slavko Midžor (PIXSELL)

U ovom kontekstu svakako su najzanimljivije osude zločina “svih totalitarnih režima” koje nitko normalan ne negira, iako i tu postoje relativizacije koje zločine nakon 1945. pravdaju ustaškim zločinima tijekom rata, iako se ovo dvoje nikad ne smije stavljati u istu rečenicu, upravo zbog onog relativizirajućeg “ali”. 

Slične izjave praktički služe tek u svrhu povijesnog revizionizma. Može li se ustaški režim proglasiti totalitarnim i dovesti u istu ravan s vladajućim režimom u pokojnoj Jugoslaviji, za koji je također upitan termin totalitaristički, pa jednim udarcem pobiti sve povijesne mušice? Je li ustaški režim bio totalitaristički? Ne.

Možda u određenoj mjeri i na ograničenom prostoru, iako je, naravno, apsolutna kontrola društva, odnosno kontrola uma, što je bit totalitarizma, nedosanjani san svakog represivnog režima. Uspostaviti učinkovit totalitarni sustav zahtijeva vrijeme i vrhunsku organiziranost represivnog aparata.

A tom “idealu” NDH se nikad nije približio, a da ne govorimo o stvarnoj kontroli vlastitog teritorija. Ogledni primjer totalitarizma je Staljinov režim. 

U epohalnom Solženjicinovu djelu “Arhipelag Gulag” posebno poglavlje posvećeno je montiranim staljinističkim procesima, odnosno “razlozima” zbog kojih je ljudska rijeka više od dva desetljeća nesmanjenom žestinom zapljuskivala “arhipelag Gulag”. 

Također, u Kišovoj pripovijetki “Grobnica za Borisa Davidoviča” nesretni revolucionar vodi “šahovsku” borbu sa svojim mučiteljima oko forme priznanja vlastite nepostojeće krivice kako bi u povijesti njegovo ime bilo zapamćeno u pozitivnom kontekstu. 

“Razlozi” uhićenja su izlika, odnosno privid pravde. Za razliku od staljinizma, ustaškom i svim drugima nacističkim režimima bili su dovoljni tek “rasni zakoni”, odnosno izostala je bilo kakva “iluzija pravde”. 

U nacističkim koncentracijskim logorima završavale su osobe “pogrešne” nacionalnosti, bez obzira na spol i dob. 

Ovo “dob” treba podvući: radilo se i o djeci. I to je taj duboki jaz koji nijedna revizionistička relativizacija ne može preći, bez obzira na što se pozivala, uključujući i povijesne falsifikate. 

Jedini postupak koji ima neku daleku aluziju na pravdu bila je praksa po kojoj su nacistički koncentracijski logori proglašavani “radnim logorima” (“Arbeit macht frei”), dok su u totalitarnim društvima oni institucionalni. 

Tu dolazimo do logorskih pravila, bez obzira na to koliko apsurdna bila, odnosno izostanak istih u nacističkim tvornicama smrti, pa do njihova postojanja u drugom slučaju. 

U “Arhipelagu Gulag”, na primjer, spominje se jedno od njih koje svojom grotesknošću govori samo za sebe: po logorskim pravilima, zatvorenici nisu išli na rad ako se temperatura vani spusti ispod -51 stupanj Celzijevih (ili -52, nisam siguran). 

Uzgred, uzimajući u obzir ove podatke, intrigira jedno: zašto taj broj nije zaokružen na -50. Rješenje koje je nekako najlogičnije je to da je netko od Staljinovih “zakonodavaca” nešto slično smatrao dobrim vicom.

U Andrićevoj “Prokletoj avliji” koja, među ostalima, govori i o imaginarnoj krivnji i stvarnoj kazni, postoji jedan duhovit pasus u kojem “pitomac” istanbulske “proklete avlije” negira vlastitu krivnju te govori kako je nevin, na što mu upravitelj zatvora, lucidni Karađoz, ironično odgovara: “Kako nema sreće, jer sada krivce puštaju, a nevine zatvaraju”. 

Ova luckasta inverzija je zapravo jedini “pravni princip” na kojima su počivali nacistički logori smrti. Zatvoriti nekoga pod iskonstruiranom krivicom ili ga zatvoriti bez krivice, odnosno zbog “pogrešne nacionalnosti”, nije isto. 

Ovo prvo je institucionalni, totalitaristički teror od kojeg je, prema “Crnoj knjizi komunizma”, s različitim posljedicama, od izgladnjivanja, deportacija, mučenja, pogubljenja te raznoraznih oblika psihičkih tortura, stradalo oko 95 milijuna ljudi (prema Wikipediji), dok je ovo drugo najteži oblik posrnuća ljudske vrste koji bismo mogli nazvati “industrijom smrti”, odnosno njezinom još crnjom podvrstom, “manufakturom”, pred čijim strahotama treba barem ponizno zašutjeti, a to je minimum svih minimuma jer ne postoje riječi kojima bi ih se moglo opravdati.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.