Izložbu "Vojin Bakić i Oto Šolc", koja je trajala do 25. lipnja, potaknuo je pronalazak sedamdesetak crteža, skica i slika Vojina Bakića nastalih prije 1956. godine, odnosno prije požara u Bakićevu zagrebačkom ateljeu. Među njima su i skice poput "Drijemanja", koje otkrivaju erotski genij našeg slavnog kipara.
Prema Vjesniku, 28. 1. 1956. u Bakićevu ateljeu - u kojem radi od 1947. godine s kiparima Kostom Angelijem Radovanijem, Rudolfom Ivankovićem, Veliborom Mačukatinom i grafičarom Franom Baće - na adresi I. G. Kovačića 13 izbio je požar. Zgrada ateljea od suhe borovine planula je u toj noći, a s brojnim skulpturama nestali su gips spomenika Marxu i Engelsu, Zmaju Jovi Jovanoviću i desetmetarska spomenička skulptura Stjepanu Filipoviću u Valjevu, kao i radovi pripremljeni za Venecijanski bijenale.
Mramor i jablanički granit za spomenike raspucali su se i više nisu bili upotrebljivi za izradu skulptura. Zanimljiva je misao Ota Šolca:
“Čemu nije odolio granit, odolio je Lorca”, koji je iz Bakićeve u plamenu stradale biblioteke izvukao neoštećenu knjigu pjesama Federica Garcíje Lorce, sad možemo nadopuniti i činjenicom da su skice nadživjele skulpture izgorjele u požaru, kao i one uništene u ratu devedesetih i nakon njega. Iz požara je spašena i fotografija Vojina Bakića iz vremena studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj su - kao i na crtežima - ostali tragovi požara.
U monografiji “Vojin Bakić” njezin autor Tonko Marojević upućuje na prvo desetljeće Bakićeva djelovanja nakon diplome (1938. - 1948.) kao nedovoljno poznato, s obzirom na požar u ateljeu “u kojemu su propali oni rijetki još preostali radovi koji nisu bili uništeni u bjelovarskoj obiteljskoj kući”. Tijekom NDH, u lipnju 1941. godine, četvorica braće Vojina Bakića - Aleksandar, Milan, Nikola i Slobodan - uhapšeni su u Bjelovaru i ubijeni u logoru Jadovno. Obiteljska tragedija zaokupljat će ga čitav život i pretvarat će se u enormnu umjetničku produkciju, a spomen na brata Slobodana sačuvao je u crtežima i skulpturi “Poziv na ustanak (Bjelovarac)”, njegovoj prvoj javnoj narudžbi za Bjelovar. U srpnju 1941. godine u Zagrebu je uhićen i Vojin Bakić, a iz zatvora je pušten uz pismenu garanciju njegova mentora, profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Frana Kršinića, koji će ga na Akademiji zadržati na specijalizaciji. Budući da je odbio vojnu službu u NDH, 1941. kretao se Zagrebom pod lažnim imenom kao Ivan Stilinović, a nakon što ponovno bude uhićen, još jednom ga izbavlja Frano Kršinić te mu osigurava posao na Zagrebačkom sajmu, gdje je Bakić radio na modelima životinja.
Kasnije je prešao na Agronomski fakultet, gdje je nastavio studirati životinje, izrađujući modele za Zavod za stočarstvo (1941. - 1945.). Odatle proizlazi njegovo dobro poznavanje anatomije, a ta preokupacija motivom bika kasnije će ga i proslaviti. Ona je vidljiva i u ranim crtežima i slikama, poput djela “Otmica Evrope”, te se kao vizualna metafora pojavljuje naviše u vremenu pred početak i tijekom Drugog svjetskog rata. No istovremeno od 1942. do 1945. godine izlaže na izložbi hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Takozvane “bijele mrlje” u kontekstu stvaralaštva i biografije spominje i Tonko Marojević u monografiji “Vojin Bakić” govoreći o ratnom i poratnom Bakićevu periodu. Veliki kipar preminuo je 1992. godine.
