Gume, komadići stakla, platna i žice, čađa i pijesak te olovo koje kaplje na sliku dio su nekonvencionalnog umjetničkog svijeta Slavka Kopača, čiji se radovi mogu odnedavno pogledati na reprezentativnoj izložbi u Meštrovićevu paviljonu. Taj skromni i samozatajni umjetnik, Vinkovčanin, hrvatski Parižanin i prema riječima francuskih kritičara “istinski vizionar”, bio je pionir u korištenju neslikarskih, odnosno antislikarskih materijala i jedan od najvažnijih protagonista informela i art bruta. Još je potkraj četrdesetih okrenuo leđa institucionalnoj umjetnosti i općeprihvaćenoj estetici te tražio, kako je sam jednom rekao, avanturu duha i avanturu ruke. Premda je aktivno sudjelovao u mijenjanju i stvaranju francuske pa i svjetske povijesti umjetnosti i izlagao na prestižnom Venecijanskom bijenalu, stječe se dojam da je u Hrvatskoj bio nedovoljno poznat i priznat, vjerojatno i zato što je živio u Parizu gotovo 50 godina, od 1948. do smrti 1995. godine.
Zato ova izložba u Meštrovićevu paviljonu u organizaciji HDLU-a i udruga ArtRencontre i Cloverfield može pridonijeti njegovu boljem pozicioniranju na hrvatskoj likovnoj ljestvici. Tome bi svoj doprinos mogao dati i istarski poduzetnik i investitor Kristijan Floričić, koji je prije nekoliko godine kupio na dražbi u Parizu 400 Kopačevih radova iz njegove ostavštine. Naime, Kopačeva udovica Paulette bila je prisiljena rasprodati radove iz ateljea kako bi platila svoje dugogodišnje liječenje. Oduševljen Kopačevim radovima, Floričić je registrirao udrugu ArtRencontre i potom najavio gradnju muzeja suvremene umjetnosti u Puli, odmah do Arene, gdje namjerava smjestiti tu kolekciju. Također, jedan od najznačajnijih francuskih centara suvremene umjetnosti, pariški Georges Pompidou, odlučio je uvrstiti nekoliko Kopačevih radova u svoju zbirku, a zatim pripremiti i njegovu veliku izložbu. A renomirana francuska izdavačka kuća Gallimard objavila je monografiju o Kopaču koja će se od siječnja iduće godine moći kupiti u knjižarama diljem Hrvatske i Europe.
Izložba Slavka Kopača počinje u eksterijeru, na obodu Meštrovićeva paviljona, gdje su postavljena tri predimenzionirana kukca žute, crvene i crne boje, koje je prema motivima s Kopačevih slika izradio kipar Marin Marinić sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. U unutrašnjosti, na više od 1400 četvornih metara, izloženo je oko 200 najboljih radova iz različitih Kopačevih faza, od jednostavnih, školskih crteža i portreta oca i majke, nastalih još u Vinkovcima, preko zagrebačkih veduta i mrtvih priroda, većinom u ulju i akvarelu, koje su nastale na realističkoj i postimpresionističkoj tradiciji hrvatskoga modernoga slikarstva do profinjenih aktova i monumentalnog i vrlo atraktivnog kazališnog zastora od 63 četvorna metra, koji je 1989. godine napravljen prema njegovoj slici za osječki HNK. No najzanimljiviji su radovi na kojima je Kopač koristio širok spektar inovativnih, neslikarskih, čak antislikarskih materijala. Dio izložbe postavljen je i u Francuskom institutu gdje se razmatraju odnosi i veze Slavka Kopača i Pariza, gdje je stvarao u svom ateljeu i postao cijenjeni umjetnik.
Slavko Kopač (1913. - 1995.) diplomirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1937., u klasi Vladimira Becića. U Parizu se družio s renomiranim svjetskim umjetnikom Jeanom Dubuffetom, nadrealistom Andréom Bretonom i galeristom Michelom Tapiéom, stvarajući trendove u tad glavnom umjetničkom centru. U svibnju 1953. godine Kopač se oženio s Paulette i od tada je živio na Montmartreu. Godinu poslije rodio mu se sin jedinac Laurent. Osim što je slikaoc, bio je i tajnik Društva Art brut te kustos i konzervator Zbirke Art brut do 1975. godine. Također je bio i dopisni član HAZU od 1992. godine. Izlagao je na samostalnim izložbama u Parizu, Zagrebu, Vinkovcima, Firenci, Rimu, Rijeci, Beogradu i Splitu, te u Americi, primjerice, u New Orléansu, Chicagu i Houstonu. Zadnje dvije godine života Slavko Kopač se borio s bolešću. Pokopan je na groblju Montmartre, a iduće godine priređena mu je retrospektiva u Salle Sain-Jean pariške Gradske vijećnice, koju je pratio raskošni katalog s tekstom Annie Le Brun.
”Dok je Kopač studirao, vladala je fama o Parizu. U tom razdoblju bili su popularni Miroslav Kraljević i Josip Račić, koji nakon Münchena odlaze u Pariz, a i Becić oduševljeno govori o Parizu. Tako se i kod Kopača pojavljuje jaka želja da ode u Pariz, grad njegovih snova, kao što je govorio, makar i pješice”, kaže Anita Ruso Brečić te dodaje kako mu se ta želja ispunila tek 1939. godine, kad je dobio jednogodišnju stipendiju francuske vlade za usavršavanje u Parizu. No u Parizu, toj “prijestolnici svjetla i slikarstva”, već se osjećala ratna atmosfera, ulice su bile puste jer su ljudi masovno bježali pred nacizmom, a muzeji i crkve zatvorene. “Ipak, taj prvi posjet Parizu bio je značajan za Kopača jer je upoznao slikara Lea Juneka, koji je također pola života proveo u tom gradu. Junek je bio poznat kao osoba koja je u Parizu dočekivala sve naše stipendiste, dakle, studente likovne akademije, od Otona Postružnika i Josipa Vanište do Kopača, i pokazivala im grad. Kopač je jednom rekao da je od Juneka, koji je radio na tragu tašizma, naučio puno o slikarstvu, primjerice, gradio je kompoziciju slike pod njegovim utjecajem te stvarao male apstraktne improvizacije”, kaže Anita Ruso Brečić te dodaje kako se u toj fazi ističe slika “Most Aleksandra Trećega”.
Kustosica Anita Ruso Brečić
Kopač je kao stranac zbog rata morao skratiti svoj boravak u Parizu te je otišao u Mostar, gdje je u gimnaziji kao nastavnik crtanja naslijedio Antuna Motiku. U tom razdoblju nastao je vic: “Otišao Motika, došao Kopač”. Naime, Kopač je znao duhovito komentirati situacije pa je tako rekao da su ga poslali u Mostar samo zato da bi nastao taj vic. No u Mostaru se kratko zadržao jer je došao u sukob s kolegicom koja je vikala na njega kako može dopustiti djeci da slikaju stol s dvije noge i tijelo bez ruku. “Ali to je bilo upravo ono što mi se svidjelo u dječjim crtežima, oni nisu radili ono kako bismo mi htjeli”, rekao je kasnije Kopač, zaključivši da su mu djeca bila pravi učitelji, dok je on bio njihov učenik. U Mostaru je dobio otkaz i zatim se te 1943. godine vratio u Zagreb.
I u Zagrebu se osjećala ratna atmosfera te se zaputio na studijsko putovanje u Italiju. Skrasio se u Firenzi, gdje su se također osjećale ratne prilike tako da je Kopač kasnije rekao: “Gdje god sam došao, rat je išao za mnom”. Ipak, ostao je u Firenzi te upisao studij filozofije, a izlagao je na čak devet zapaženih izložbi, koje su odlično prihvaćene kod kritike i u umjetničkim krugovima. Radio je uglavnom akvarele i gvaševe, najviše s animalnim motivima, recimo, tad su nastale slike “Majka”, “Promenada” i druge. Firenza je bila za njega posebno značajna jer je tamo počelo, kako je kasnije izjavio, oslobođenje i čišćenje njegovih stavova i uvjerenja o umjetnosti.
Kustosica Anita Ruso Brečić
“Zbog rata je Muzej etruščanske umjetnosti već bio zatvoren, no Kopač je ipak uspio pronaći nekoga da mu otvori vrata. Prošetao se dvoranama i onda zaključio da više nikad neće ući ni u jedan muzej. Želio je ostati čist od svih likovnih utjecaja. Govorio je da se sve događa u srcu, a ne u oku, i zato nikad nije posjetio Louvre”, kaže kustosica. Kopač je taj preokret objasnio riječima: “Ja se jednostavno nisam mogao oduprijeti utjecajima. I zato sam odlučio da više ne želim gledati tuđa umjetnička djela. Od sada će sve nastajati iz mene, odnosno, sve će biti moj doživljaj”. Nakon toga Kopač kreće u potragu za arhetipskim. Sintetizira karakteristike prethistorijskog i nevještog dječjeg crteža te stvara infantilne likove s kojima gradi vrlo maštovit svijet. “U firentinskoj fazi Kopač prekida s akademizmom i sve više se priklanja nadrealističkim temama i spontanosti.
Slika ‘Krista’ i ‘Mrtvu prirodu’, koji su na tragu Cézanna i kubizma, dakle, odskaču od svega što je dotad radio”, kaže kustosica te dodaje da je u Firenzi 1947. godine nastala i vrlo upečatljiva slika “Konji”, prema kojoj je potkraj osamdesetih oslikan i kazališni zastor u HNK Osijek. Slika je rađena u dvije tehnike, ulju i akvarelu, što je odlika Kopačeva radnog procesa. Naime, on je ponekad ponavljao iste motive u različitim tehnikama.
Kad Kopač potkraj 1948. godine drugi put stiže u Pariz, priklanja se art brutu i profilira, kako napominje kustosica, u jednog od najistaknutijih predstavnika tog slikarskog smjera. Nakon samo nekoliko dana boravka u Parizu upoznaje Jeana Dubuffeta, svjetski priznatog slikara i kipara te začetnika art bruta, koji se predstavio i zagrebačkoj publici početkom šezdesetih. Također se počinje družiti s najvećim umjetnicima i intelektualcima onodobnog Pariza - nadrealistom Andréom Bretonom, esejistom i urednikom Jeanom Paulhanom i galeristom Michelom Tapiéom, te s njima stvara i definira nove pravce u “post war” umjetnosti. Ubrzo postaje voditelj i kustos Debuffetove zbirke Art bruta, koja danas ima 70 tisuća djela i čuva se u Lausannei, a na toj funkciji ostaje punih 30 godina. Blisko je surađivao s Bretonom, koji mu je 1953. godine organizirao izložbu u svojoj galeriji À L’Étoile scellée. Kopač je oslikavao i poeziju pa je tako ilustrirao Bretonovu pjesmu “U odnosu na božanstva”, a uz poemu Radovana Ivšića “Meteori” objavio je svoje grafike. A Tapié ga je uvrstio u svoju knjigu “Un Art Autre” kao jednog od začetnika novoga pravca u umjetnosti - art informela ili neformalne umjetnosti, zajedno s Pollockom, Tobeyjem, Fontanom i Dubuffetom.
Anita Ruso Brečić ističe da je Kopač čitao o Dubuffetu još u Italiji, gdje su mediji naveliko pisali o novom francuskom umjetniku. “Kad je posjetio Dubuffeta u njegovu ateljeu, shvatio je da su oni potpuno različiti ljudi, drukčijeg podrijetla i izobrazbe, međutim, rade iste stvari. Dubuffet je bio Francuz, a Kopač čovjek s periferije Europe, koji mu se u tom velikom Parizu, kako je jednom rekao, mogao ili prikloniti ili pokoriti. No Kopač nije napravio niti jedno od toga, nego je radio usporedno s njim, čak su jedno vrijeme radili u istom ateljeu”, kaže kustosica te napominje da je Kopač o tome pisao Josipu Vaništu s kojim je bio u korespondenciji dvadesetak godina.
Iz tog razdoblja izdvaja sliku “Hommage Christopheru Columbu”, koja asocira, kako kaže, na rad umjetnika Jean-Michela Basquiata, iako je nastala tridesetak godina ranije. Nastavlja slikati radove s motivima njegova poznatog bestijarija gdje se vidi naivni dječji pristup slikanja životinja, ali i novi pristup tehničkoj izradi. Izložena je i njegova slavna “Krava”, za koju je sam Kopač rekao da je nastala deset godina prije Debuffetovih krava. Međutim, kasnije se za Debuffetove krave govorilo kao o novom pristupu slikarstvu. U studenom 1949. priređuje i svoju prvu parišku samostalnu izložbu u Galerie Messages.
Početkom pedesetih Kopač počinje eksperimentirati s tehnikama te na drvenu podlogu aplicira različite neslikarske materijale, kao što su čađa, komadići izlomljenog stakla, dijelovi automobilskih guma ili čeličnih žica, dok na boju, često pomiješanu s grafitom, ugljenom, prašinom, gipsom ili pijeskom, ponekad aplicira tekstil ili papir u boji. Tako nastaju vrlo osebujni kolaži. Također često koristi kamen ili kore drveta te druge odbačene uporabne predmete te im daje novi život.
”Kopač također intervenira na slikama na način da ih grebe obrnutom stranom kista kako bi naglasio konture, koje se nisu mogle istaknuti klasičnim tehnikama. To se vidi na slikama s motivima lova na vepra danju i noću, a to pak potvrđuje Kopačev težnju za ponavljanjem istih motiva u različitim tehnikama ili vremenima. Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovu stvaralaštvu su slike, koje su napravljene od guma traktora ili automobila, dakle, antislikarskih materijala koji u tom razdoblju postaju jako popularni. Te materijale kasnije koriste članovi talijanskog pokreta Arte Povera. Kad pogledate te slike, nikad ne biste pomislili da su izrađene od gume. Kopač je gume prvo izrezao i zatim ih fino izbrusio i obradio, a potom je od njih napravio vrlo suptilne reljefne forme tako da se guma uopće ne prepoznaje”, kaže Anita Ruso Brečić.
Početkom šezdesetih Kopač počinje koristiti i olovo, koje kapa po platnu i tako radi različite forme, što je punih 20 godina kasnije, dakle, potkraj sedamdesetih, koristio poznati njemački umjetnik Anselmo Kiefer. Upravo su ti radovi zaintrigirali kustose u pariškom Centru Georges Pompidou, a to je pak itekako pomoglo u njegovoj promociji u svijetu. Kustosica dodaje da je radio i slike na tragu enformela, poslijeratne umjetnosti koja je izrasla iz tame, depresije i crnila nakon Drugog svjetskog rata, a koja je u Americi poznata kao apstraktni ekspresionizam. “Za razliku od drugih predstavnika enformela, Kopač je zadržao formu i realistični svijet, dakle, nije bio mračna figura, i zato se uvijek spominje da njegovi radovi odišu vedrinom”, kaže Anita Ruso Brečić te zaključuje da je Kopač radio i skulpture od cementa, kamena, drva, stakla, terakote i ugljena, čak i većih dimenzija, no ipak najčešće “male simpatične, krhke, keramičke forme, koje je slagao poput Lego kocki”.
