Strip je nastao po Žmirićevoj istoimenoj zbirci priča iz 2019. godine od 168 stranica koju, priznajem, nisam pročitao. Ali da te priče funkcioniraju kao dobri predlošci, u to sam se uvjerio. Tko je za to i koliko zaslužan, ne znam niti je važno. U impresumu je kao scenarist stripa potpisan Zoran Žmirić, dok se Korin(a) Hunjak pobrinuo(la) za prilagodbu scenarija, crtež, slog i dizajn.
KaleidoskopZoran Žmirić i Korin(a) Hunjak, Fragment
Ime Zorana Žmirića je jedno od istaknutijih i prisutnijih u literarnom svijetu, pa je možda bolje detaljnije predstaviti Korin(u) Hunjak. Kratki stripovi su mu predstavljeni u albumu "'18-'22 Brodski crtež Korine Hunjak" iz prošle godine, za koji sam napisao na ovim stranicama: "Kako je svaki od stripova nastajao u suradnjama, sad malo nagađamo, a kako autorica barata tehnikama širokoga spektra, svaki je potpuno likovno drugačiji, što daje nadu da bi jednom Korina Hunjak, kad bude imala volje, interesa ili sape za dugi metar, uz dobar scenarij koji nužno ne mora biti njezin, mogla biti hrvatski Manu Larcenet". Eto, želja mi se dijelom ostvarila.
Kad vidite naslovnicu stripa, pomislit ćete kako se tu radi o nekakvoj pogrešci, jer nema veze s kaleidoskopom, onom čarobnom igračkom svih generacija koja fraktalno i uvijek drugačije slaže svoja svjetlucava stakalca u ašrene uvijek nove geometrijske apstrakcije. Naslovnica je pak školski primjer psihodelije, pokazuje čovjeka koji sjedi na klupi s apstraktnom kolorističkom pozadinom, organskom, kao da se duga otopila i razlila. Ili kao nafta na vodi kad se pogleda iskosa.
U (vrlo) tvrdom uvezu, na 140 stranica srednjeg formata, na bijelom, bijelom, gustom i teškom papiru dočekat će vas kratki stripovi - odmah sam pomislio da je riječ i o mikropričama u predlošcima, ali to je samo prvi i vjerojatno pogrešan refleks misli, vjerojatno nije tako. Izdanju nedostaje sadržaj, ali odmah ćete shvatiti da su priče poredane, a izdanje strukturirano po poglavljima-bojama, redom, njih sedam: žuto, plavo, crveno, zeleno, narančasto, ljubičasto + kaleidoskop. Svako poglavlje, osim zadnjeg koje čini jedna priča, donosi po dvije priče, dakle ukupno ih je sretnih trinaest.
U svakom poglavlju se pojavljuje kao lik-pripovjedač čovjek s naslovnice, mršav, visok i ćelav, u pravilu odjeven u majicu i raskopčanu košulju, s tenisicama na nogama i potfrknutim hlačama. Ili lik neobično sličan Žmirićevoj građanskoj ličnosti/pripovjedaču. Taj lik se u pravilu nalazi u situaciji predaha, na gablecu u pauzi na poslu, sjedi na klupi ili čita u parku, i tad nešto zamjećuje. Eto, tu je jedna od prvih poanti: da bismo živjeli i doživjeli pa onda i reflektirali svijet oko sebe, treba nam situacija predaha, odmora i odmaka od dnevnih zaokupljenosti i egzistencijalnih jurnjava, trebamo se odmaknuti od sebe kako bismo se otvorili za druge i doživjeli i njih svijet, a to su, po svemu je očito, rijetki i tim dragocjeniji trenuci. U jurnjavi izgubljeno vrijeme na tren pronađeno kroz usporenje koje znači gledanje, viđenje i uvid. I tad se u pravilu nešto diskretno dogodi, pa bilo to i samo refleksivno, ali je svakako oteto od dnevnog ritma i diktata obaveza, kao u prvoj priči, kad lik ostaje na semaforu premda kasni na poslovni sastanak kako bi pravio društvo čovjeku koji teško hoda i prelazi cestu, da ovaj ne bude sam na semaforu.
Priče uglavnom donose danas tako rijetko viđenu pozitivu, promijenjeni dnevni ritam i očište mijenjaju lik, on u svojim predasima uči i mijenja se, a to je danas, u doba kad se argumenti ni sporazumni okvir ne priznaju, još rjeđe.
Izdvajam i priču "Brijanje" iz crvenog ciklusa, u kojoj beskućnik i alkoholičar ulazi u spiralu "kvake 22": pijan dolazi u javnu kuhinju po hranu, časna sestra mu je ne da, kaže mu da se mora obrijati, pa on onda žica novac za cugu jer se ne može obrijati zato što mu ruke drhte. Kad se napije, obrijat će se i doći po hranu - nužno barem pripit. Ishod ćemo sami zamisliti.
Priča "U perivoju" iz zelenog ciklusa će se pak autoreferencijalno poigrati likom Vanje iz ćelije broj 19, to jest pacijentom iz sobe 19.
Svaki dvoprični ciklus je Korin(a) Hunjak kolorirala samo u nijansama boje po kojoj ciklus nosi ime + crnobijela skala. Korin(a) radi sve planove, od krupnih, kad su potrebni, do širokih, a pozadine često rješava grafičko-geometrijskim apstrakcijama točkica ili krivulja. Likovi su likovno individualizirani, interijeri i eksterijeri pažljivo obrađeni kad se za time ukaže potreba, bilo da je riječ o pizzeriji, zatvorskoj ćeliji ili ulici.
I na kraju, kao sinteza, stići će poglavlje Kaleidoskop s pričom "Spektar". Ako netko još nije dokučio, povezao signale od naslovnice nadalje, dijelovi stripa su nazvani bojama koje čine dugu, a u zadnje se sve boje ulijevaju, sve pripovjedne linije i autorski postupci konvergiraju. Dan je oblačan i nijem, kad odjednom ljudima satovi, a još više mobiteli, pokazuju različita vremena. Oko toga se začude, pa razbrbljaju, iz tišine. Kad se na semaforu upali zeleno i masa krene preko ceste, sine sunce i pojavi se duga. Dvostruka duga. Svi, do tada crno-bijeli ljudi, dobiju boje i krenu joj ususret. Nešto slično kao kod Andreja Rubljova, koji nakon mnogih iskušenja i gubitka vjere opet progleda i proslika, pa kraj filma završi dugim kadrom njegove ikone Svetog Trojstva u boji, pa počne kiša, baš kao što negdje pada i kad je duga na nebu.
Simbolike duge su mnoge, različite od kulture do kulture, no danas je najprisutnija ona koja na zastavi LGBTQ+ simbolizira raznolikost. Ne zaboravimo ni Šimunovićevu dugu i Srnu, i vjerovanje da će onaj tko prođe ispod nje promijeniti spol. No to su sve tek tumačenja i nagađanja, interpretacije i egzegeze o vremenu koje se pošemerilo i nestalo, o vremenu odvojenom za sebe kako bismo se mogli posvetiti drugima se u ovom stripu radi i, zašto ne, čudu, iako smo svi vidjeli koju dvostruku dugu u životu, onda vjerojatno zastali i usporili te joj posvetili nešto vremena.
