To da je Hrvatska ušla u Europsku uniju definitivno se osjeti kad je u pitanju umjetnost. I to se jako osjeti.
Međunarodno tržište, svijet nam se sve više otvara kao uzbudljivom, još dosta neistraženom području, kaže Mirna Reiser, jedna od najznačajnijih domaćih galeristica, čiji entuzijazam opravdanje nalazi i u nedavnoj Sotheby’sovoj aukciji.
Na njoj je, početkom lipnja, ova prestižna londonska kuća, s namjerom da prezentira suvremenu umjetničku ponudu ‘Istoka’ (Rusije, Kavkaza, istočne i srednje Europe), a s fokusom osobito na produkciju od 1960-ih do početka 1990-ih, ponudila i radove čak 13 hrvatskih autora.
Otac meandra Julije Knifer se, međutim, iako je jedan od najjačih iz toga Sotheby’su interesantnog razdoblja, nije našao na aukciji.
"U slučajevima velikih umjetnika dogodi se da ih nema na tržištu pa moguće da ga za ovu aukciju nitko nije ponudio. Recimo, Zlatko Prica. Njega danas praktički i nema na tržištu, osim falsifikata. Kod Knifera je, međutim, moguće i da nije završio na Sotheby’sovu popisu i jer je bio preskup. On je trenutno najjači hrvatski umjetnik u svijetu, najtraženiji. Radovi mu se prodaju od 50.000 do 500.000 eura. MoMA, koja je putokaz za to tko je tko u umjetnosti uopće, ima Kniferov Meandar 5 i još ga želi kupovati. Inače, i Vlaho Bukovac, slikar jednog sasvim drugog razdoblja i ukusa, u Kniferovu je cjenovnom rasponu, ali razlika je ta što Bukovca, gdje god se pojavi, kupuju prije svega naši kolekcionari, pa nam ostaje, dok Knifer odlazi van", kaže Reiser dodajući da se iz sličnih razloga na aukciji u Londonu u lipnju nisu našli ni Edo Murtić ni Dušan Džamonja, također zvijezde poslijeratne hrvatske suvremene umjetnosti.
Murtićeva ulja, koja se rijetko može naći na tržištu, ona relevantna, koštaju od 50.000 do 150.000 eura, podsjeća Reiser, dok su gvaševi po 2.500 ura. Džamonjina jaja su pak od 10.000 do 250.000 eura.
Među onim pak autorima koji jesu završili na lipanjskoj aukciji Sothbey’sa, službenog naziva ‘Suvremeni Istok’ najveće zvijezde ispali su Boris Bućan, Juraj Dobrović, Marijan Molnar i Đuro Seder, čiji su se radovi uspjeli prodati.
Bućan je pritom bio posebno uspješan. Njegova slika ‘Starac’ stratala je s cijenom malo višom od dvije tisuće eura i kao najlicitiraniji rad aukcije, završila na preko pet tisuća. Bućan je, kaže, pratio iz ateljea s prijateljima, gledajući prvi put svoj rad na aukciji uživo.
"On je genijalan. Ponovno sam se i ponovno oduševljavala njegovim radom na nedavnoj izložbi plakata u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti ‘Doručak u štampariji’. Sjećam se kad je išao na Venecijansko bijenale, imala sam kod sebe cijeli štos njegovih plakata, za izlaganje i dijeljenje tamo. I mislim si zašto si nisam spremila barem jedan paket iz te serije jer danas je svaki od tih njegovih komada ovdje po 5.000 eura. Bućan je zbilja svjetski i njegovo vrijeme tek dolazi što se tiče međunarodnog tržišta. Zato sad treba pokupovati što više njegovih ulja, formata 150 sa 150. Sada koštaju također oko 5.000 eura. Sutra, tko zna koliko. Treba ih nabaviti barem trideset", kaže Reiser za Bućana čiji se radovi na pojedinim svjetskim sajmovima umjetnina (poput Art Basela) nude i po cijeni od 150.000 eura.
Aukcijske kuće, dakako, osobito kad rad prvi put pokazuju, što je slučaj sa Sotheby’som i Bućanom, ne daju najveću cijenu, već realnu od koje treba krenuti.
Zato je umjetnik, iako mu je Tate Modern prezentirao čak 33 rada, a njujorška MoMA uzela tri plakata za izložbu ‘Making Music Modern: Design for Ear and Eye’, ponuđen tako bagatelno.
Kako je organizatorica aukcije i direktorica Ruske umjetnosti za Sotheby’s (koja od 2004. radi na promociji istočne umjetnosti na Zapadu) Jo Vickery rekla, u prodaji su posebno zanimanje stavili na umjetnike koji su već etablirani u važnim javnim i privatnim kolekcijama, ali još nemaju međunarodno tržište.
U ponudi se zato našao i ‘spori, ali nedostižni’, sjajni Ivan Kožarić, otac zagrebačkog ‘Prizemljenog Sunca’, još jedan, uz Knifera, čuveni ‘gorgonaš’,, koji je nekoliko dana poslije aukcije proslavio 95. rođendan.
Sotheby’s je njegovu ‘Sferu’, skulpturu visine 42 centimetra, nastalu sredinom šezdesetih, dok je djelovao u Gorgoni, ponudio za početnih 6.000 eura, ali nije našao kupca.
"Kožarić ništa ne prodaje, ali to je čovjek kojemu novac uopće nije važan, koji je umjetnik u pravom smislu riječi, koji stvara jer ga to raduje. I tako je skroman, oduvijek. Sjećam se kad su mu cijeli atelje selili u njemački Kassel, govorio je kako je, tek kad je gledao kustose, kako u rukavicama pakiraju ono ‘kaj sam ja odlagal jer mi je bilo zgodno’, shvatio da vrijedi, jer su se sa svim tim zaštitnim folijama ponašali kao da pakiraju tko zna kakvo blago. Zaista je sjajan", kaže Reiser.
Đuro Seder, koji je također bio u ponudi Sotheby’sa, a koji je još jedan slavni gorgonaš, inače jedan od najzanimljivijih hrvatskih suvremenih umjetnika, za razliku od Kožarića, u londonskom New Bond Streetu se prodao.
Svjetskim su ga kolekcionarima ponudili po cijeni od 950 do 1400 eura, otišao je za 1125. ‘Varijacije na temu: polja’ Jurja Dobrovića prodale su se za 5696 eura, a Marijan Molnar za 1200.
Ostali koji su bili u ponudi, ali nisu našli kupce - još - bile su Vlasta Delimar i Dejana Kabiljo, hrvatska dizajnerica s bečkom adresom, čija je ‘Zlatna fotelja’, s početnom cijenom između deset i 15.000 funti, bila najskuplji ponuđeni hrvatski rad na Sotheby’sovoj lipanjskoj aukciji.
Nju je, usput, osim geografske specifičnosti, obilježila i poprilična prisutnost autorica, što je spomenutu Vickery osobito oduševilo u njenom pogledu na scene bivših komunističkih zemalja, u kojima je, kako je izjavila, šezdesetih i sedamdesetih stvaralo toliko žena.
Ostali Hrvati ponuđeni u ‘Suvremenom Istoku’ su Ivan Posavec, Darko Bavoljak, Slavko Kopač, Marijan Jevšovar, Miroslav Šutej i Sven Stilinović.
"Kopač je sjajan, ali ima nešto u vezi tih domaćih autora koji su priznati i poznati vani. Većinom su vani i radili i živjeli. Kopač, recimo, cijeli život proveo u Parizu, Knifer, također živio Pariz. Imao je jednog mecenu u Njemačkoj, jednog galeristu također u Njemačkoj i u Švicarskoj. U ono vrijeme, sedamdesetih, našu publiku nije interesirao. Pa možete si zamisliti, hrvatska naiva i Knifer, to je bilo nešto preapstraktno, presuludu. Pa i Bukovac, da nije živio u Parizu i da ga nije zapazio engleski industrijalac, tko zna što bi bilo. I Džamonju su s preseljenjem u Bruxselles otkrili tamošnji kolekcionari", zaključuje Reiser podsjećajući pritom na klasičnu priču o tome da se prvo slava stječe vani pa onda doma.
"Ali ne patimo samo mi od toga sindroma. Tako je i s Rusima. Njihova avangarda postala je vani popularna, ne doma. To su ipak ljudi koji su ispred vremena", objašnjava Reiser.
Među brendovima hrvatske umjetnosti ističe Miroslava Šuteja, koji se zaista uvijek isticao i od ostatka svoje generacije, a čiji je rad danas sinonim za mobilne grafike.
"Mi smo mala zemlja, ali likovno smo zaista jaki. Daleko smo jači od Švicaraca, Austrijanaca, Nijemaca, da se samo osvrnem po bližem susjedstvu. Naši su umjetnici, pošto dolaze iz bivše komunističke zemlje, drugačiji od europske likovne scene. To nasljeđe, tranzicija, to nam je plus, kao i Rusima, ali je i garancija iznimne kvalitete", objašnjava Reiser.
Od autora mlađe generacije, koji trenutno žare i pale vani, ističe Zvonimira Mihanovića, Splićanina koji živi i radi u SAD-u.
"On je sasvim drugi stil, hiperrealizam, kojeg Amerikanci užasno cijene jer su opsjednuti majstorstvom i perfekcijom. Mihanović svoja ulja prodaje od 50.000 do 250.000 eura. Kupci su mu bogataši, vlasnici jahti kojima su privlačni njegovi motivi mora, relaksirajući su, podsjećaju ih na njihov hobi, omiljenu rekreaciju. Žele to na svome zidu, u uredima, poslovnim prostorima", kaže Reiser koja je s Mihanovićem surađivala.
Sad je slikar i skuplji, tvrdi, jer je zaintrigirao i Ruse, koji se, kao i američki milijarderi, oduševljavaju njegovim prikazima dalmatinske idile.
Slično je s još jednom hrvatskom slikaricom, Tatjanom Krizmanić, koja Amerikance također oduševljava motivima mora i Dalmacije, ali se njezini radovi, pošto nije akademska, prodaju po cijenama znatno nižim od Mihanovićevih.
"Kad je u pitanju svjetski uspjeh, mislim da on od mlađih slijedi itekako Lovri Artukoviću", kaže Reiser podsjećajući kako je i ovaj Zagrepčanin nastanjen u Berlinu.
"Tamo mu je baza i on je u Njemačkoj najpopularniji, ali uspjet će i ‘preko bare’. Trenutno slike metar s metar i pol prodaje za 10.000 eura, a portrete za 15.000. I cijena je ista u Hrvatskoj i u Njemačkoj jer sve je to sad EU", kaže Reiser koja ističe i rad kiparice Marije Ujević-Galetović.
"Da je američka umjetnica, Marijini bi se radovi prodavali po 200.000 eura. Sad su 25.000 ili 30.000. To je problem manjih država. Ja uvijek kažem, zvučim možd i bahato, da je naš Murtić pandan Picassu, koji je, ne treba zaboraviti, bio ne samo brend jedne Španjolske, već i Francuske, Pariza, koji ga je prisvojio", zaključuje galeristica Reiser.
