Kultura
453 prikaza

Slučaj Mehmedinović: Nešto je trulo u državi književnoj

1/6
Matija Habljak/PIXSELL
Još je u sjećanju nedavna blamaža oko propozicija natječaja Ministarstva kulture i medija za najbolja djela objavljena u prethodnoj i tekućoj godini, a evo već novog skandala

Nešto je opasno trulo u državi književnoj. Ipak, da će se dogoditi književni skandal kakav je isplivao na površinu proteklih dana, onaj oko Semezdina Mehmedinovića, malo je tko očekivao. Da podsjetim: nekakva udruga zvučnog naziva Institut za promicanje čitanja dobila je od Ministarstva kulture sredstva u visini od 200.000 kuna za projekt “Nagrada mlade kritike”. Ideja je bila da se srednjoškolcima ponudi na čitanje nekoliko naslova suvremenih autora, pet u ovom slučaju, koje je odabrao stručni žiri po unaprijed utvrđenim kriterijima. Dvjestotinjak srednjoškolaca trebalo je besplatno dobiti odabrane knjige, pa zatim odabrati onu koja je po njima najbolja. Projekt je, navodno, napravljen prema sličnim projektima u nekim zapadnoeuropskim zemljama, konkretno u Francuskoj i Norveškoj, dakle zemljama u kojima se još, usprkos svemu, itekako drži do književnosti. Kad bih bio ironičan, rekao bih da se ništa bolje nije ni moglo očekivati, kad se jedan iznimno dobro osmišljeni model mehanički prebaci u sredinu gdje je književnost u velikoj mjeri pretvorena u socijalističku uravnilovku i sredstvo da se na zgodan način zahvati u djelić budžetskih sredstava, a da su pisci u svemu tome, pa i mladi čitatelji, neka vrsta kolateralne štete.

 | Author:

Najprije je stručni žiri, koji je odredio organizator ovog projekta, spomenuti Institut za promicanje čitanja, odabrao pet knjiga, među kojima se našao i Mehmedinovićev roman “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, jedna iznimna knjiga koja je, po mojemu mišljenju, obilježila proteklo književno desetljeće na ovim prostorima, knjiga o kojoj su podjednako laskavim riječima govorili i književni kritičari, ali i čitatelji. Knjiga kojom je Semezdin Mehmedinović među mlađom čitateljskom publikom u Hrvatskoj stekao kultni status, dakle i među onima koji se možda nisu ni rodili kad je objavljen njegov “Sarajevo blues”. Ukratko, jedna knjiga koja je idealna za jedan sličan natječaj. Po tvrdnjama književne kritičarke Jagne Pogačnik, koja je predsjedala drugim žirijem koji je osnovan nakon što je cijeli skandal procurio u javnosti, prvi žiri je poslao upit organizatorima natječaja o tome može li se na listi naći knjiga Semezdina Mehmedinovića, na što su im ovi odgovorili potvrdno i odmah potom kontaktirali Mehmedinovića. Međutim, nakon četiri tjedna došlo je obrata, kad je iz Ministarstva kulture i medija odlučeno da Mehmedinović ne može sudjelovati u projektu. “Prijepor se dogodio unutar tima koji je provodio projekt jer je u uži izbor uključeno djelo koje nije napisano na hrvatskom jeziku, što je bio jedan od kriterija koji su definirali predlagatelji projekta, a ne Ministarstvo kulture i medija. Naime, jednu od odabranih knjiga napisao je autor iz Bosne i Hercegovine, na bosanskom jeziku”, navedeno je u dopisu Ministarstva tjedniku Novosti.

 | Author: Matija Habljak/PIXSELL Matija Habljak/PIXSELL

Tko je onaj tko može jedan kompleksan jezik, kakav je jezik Mehmedinovićevih knjiga, lakonski i bez ikakvih argumenata uvrstiti isključivo u nišu “bosanskog jezika”. Naravno, Mehmedinović piše na bosanskom jeziku, što je jasno, ali nikad ne treba zanemariti onu finu fluidnu granicu između ovdašnjih jezika, tako da tvrdnja kako Mehmedinović piše i na hrvatskom jeziku itekako drži vodu, čime pada u vodu argumentacija odgovornih u ministarstvu koji se vode “nogometnom logikom”, rekao bih, po kojoj jedan nogometaš, uzmimo za primjer Dejana Lovrena, rođenog u Kraljevoj Sutjesci, u srcu bosansko-hrvatske duhovnosti, može igrati isključivo za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, jer je to bio njegov izbor, ali ne i za Bosnu i Hercegovinu. U književnosti stvari bitno drugačije stoje, pogotovo kod pisaca čije djelo nadilazi ovdašnje klaustrofobične ograde, dakle kod pisaca koji su podjednako i bosanski i hrvatski, ali i svjetski, u koje nesumnjivo spada i Semezdin Mehmedinović. Tu dolazimo do jednog malog paradoksa, da Mehmedinovićeve knjige po sadašnjim kriterijima ne mogu ući čak ni u hrvatske knjižnice jer “nisu napisane na hrvatskom jeziku”, za razliku od brojnih svjetskih pisaca koje čitamo u prijevodu. Uključujući tu i srpske pisce čije djelo nadilazi skučene granice ovdašnjih književnosti, poput Svetislava Basare ili Dragana Velikića.

 | Author:

Posljednju objavljenu Mehmedinovićevu knjigu “Ovo vrijeme sada”, koju je objavila Fraktura prošle godine, Ministarstvo kulture i medija nije uvrstilo na popis knjiga koje se otkupljuju za hrvatske knjižnice, iako se radi o iznimnoj knjizi, koja je u rangu njegova “spornog” romana “Me’med, crvena bandana i pahuljica”. Što bi se moralo dogoditi da Mehmedinovićeva knjiga ipak završi u hrvatskim knjižnicama? Jedini logičan odgovor je - prijevod, iako je svako zadiranje u suptilni Mehmedinovićev jezik čisto svetogrđe, što pomalo podsjeća na jedan od najbizarnijih slučajeva u kulturnom polju, onaj vezan za film “Rane” Srđana Dragojevića, a koji i danas izaziva podsmijeh. Kad je u travnju 1999. godine navedeni film distribuiran u Hrvatskoj, imao je “hrvatske titlove”. Čak je “preveden” i sam naslov filma, “Rane” su postale “Ozljede”. Film je u Hrvatskoj pogledalo za današnje prilike nevjerojatnih 40.000 ljudi. “Osećam samo gađenje prema svemu tome, sve više sam uveren da je glupost najčvršća moneta na ovim prostorima i da će tako ostati još dugo vremena”, izjavio je tim povodom redatelj filma. I ostala je, nažalost. “Ja sam nastojao na sve što se dogodilo gledati s vedrije strane, jer ima nešto vrlo komično u nespretnosti i diletantizmu koje su u cijelom procesu oko nagrade pokazali organizatori i ministrica kulture”, izjavio je povodom cijelog slučaja Semezdin Mehmedinović. 

 | Author:

Mehmedinović je samo na jedan ljepši i suptilniji način izrekao isto ono što i Srđan Dragojević dvadesetak godina ranije. Tko je onaj tko je naložio “prijevod” Dragojevićevih “Rana”? Ima li on ime i prezime? Nažalost, nema. Slično se dogodilo i u ovom slučaju. “Tko sve u tom projektu sudjeluje javno, a tko iz sjene?”, zapitala se Jagna Pogačnik u svojoj reakciji na ovaj događaj. “Zbog čega je mene zvala Osoba B, a mog kolegu iz prvog žirija Osoba C, koja se u međuvremenu posve izgubila iz priče, a do mene su došle informacije da je upravo Osoba C ta koja je raspisala propozicije za ovu nagradu? Zašto je na sastanku bila i Osoba D, koja nigdje nije dalje navedena? Kome se to popis izabranih pisaca morao poslati na odobrenje prije nego što projekt krene dalje?” Ovo je, po mojemu mišljenju, ključni problem kad je riječ ne samo o slučaju Semezdina Mehmedinovića, nego i u načinu arbitriranja u hrvatskoj kulturi općenito. 


Sve te “anonimne” i “poluanonimne” osobe iz sjene, bez obzira na ideološki predznak, koje arbitriraju u hrvatskoj kulturi, promoviraju na taj način pogubnu prosječnost, što je postalo svojevrsni modus operandi, ne samo u Ministarstvu kulture, nego i u strukovnim organizacijama, poput Hrvatskog društva pisaca. Još je u sjećanju nedavna blamaža oko propozicija natječaja Ministarstva kulture i medija za najbolja djela objavljena u prethodnoj i tekućoj godini, o čemu je već bilo riječi na stranicama Expressa. Za neviđenu blamažu odgovorna su isključivo dva strukovna udruženja, Hrvatsko društvo pisaca (HDP) i Društvo hrvatskih književnika (DHK), što je dovelo do peticije koju je potpisalo mnogo članova HDP-a. Zbunjujuća je sinergija kojom su u ovom slučaju djelovala ova dva dotad uglavnom suprotstavljena spisateljska društva. Međutim, sve se to na brzinu podmelo pod tepih, sve će se nastaviti kao da se ništa nije ni dogodilo, samo će u nekim budućim kriterijima u “poslovnom odnosu” s Ministarstvom kulture biti ugrađeno nešto više članova. Bara će ostati ista, samo će se povećati broj krokodila kojima će biti dozvoljen pristup u nju. U tom smislu HDP je nedavno poslao dopis svojim članovima da se ponovno definiraju kriteriji spornog natječaja, iako je svako izmišljanje tople vode u ovom slučaju bespredmetno: postoji stručni žiri i članovi koji će svojim imenom i prezimenom stati iza svoga izbora, i tu je svakoj priči kraj. Čemu služi HDP? Iz moje perspektive, isključivo tome da mogu dobiti potvrdu o članstvu kad mi to zatreba zbog određenih olakšica, i to najčešće za filmske projekte u kojima sudjelujem kao scenarist. 

 | Author: Dženat Dreković Dženat Dreković

Dakle, ja njima lovu za članarinu, oni meni potvrdu, i tu se, barem što se mene tiče, cijela stvar završava. Očekivati nešto više od jednog društva koje je pretvoreno u društvo nekoliko lica, u ovakvom odnosu snaga kakvi vladaju na književnoj sceni, naivno je samozavaravanje. Zamislite da HAVC prepusti Društvu redatelja da određuje projekte, po sličnim kriterijima koje je HDP izdiktirao Ministarstvu kulture i medija? To bi bio kraj HAVC-a, najuspješnijeg kulturnog modela u Hrvatskoj. HDP, dakle, uključujući i DHK, sličnim radnjama marljivo sijeku granu na kojoj sjede. Kojemu će piscu HDP biti važan nakon ovog natječaja? Nijednom, osim onima kojima je bio i dosad. Rušenjem estetskih kriterija pridobivate na svoju stranu onu masu osrednjih, dakle ovdje je riječ o populizmu kao sredstvu zadržavanja pozicija. A sve to rade pisci koji u svojim djelima “odlučno” razotkrivaju anomalije. Ako je suditi po javnim reakcijama pojedinih članova HDP-a, potpisnika peticije protiv spomenutog natječaja, ali i po reakciji Jagne Pogačnik u slučaju Semezdina Mehmedinovića, najveći problem hrvatske književnosti su Osobe A, B ili C, strateški raspoređene po književnim društvima i ministarstvima, svojevrsne sive književne eminencije. Je li to tako, ne znam. Niti me pretjerano zanima. A meni će HDP, kao i dosad, svaki put uredno dostaviti moju potvrdu. Čist račun - duga ljubav.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.