Kultura
186 prikaza

Sotonizacija politike je izlika, politička osviještenost je poželjna

Vlaho Bogišić
1/5
Davor Puklavec (PIXSELL)
Ovaj nekad briljantan student jugoslavistike, jedan od pokretača i suradnika najvažnijih hrvatskih tiskovina, enciklopedist, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda, publicist, kritičar, romanopisac

Svaki razgovor ima povod. Onaj za razgovor s Vlahom Bogišićem star je toliko da ga nije pristojno spominjati. Ovaj nekad briljantan student jugoslavistike, jedan od pokretača i suradnika najvažnijih hrvatskih tiskovina, enciklopedist, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda, jedan od naših najrelevantnijih društvenih publicista, mjerodavan kritičar, važan glas svoga naraštaja i darovit romanopisac kao da je zadnjih godina utihnuo, povukao se u zadovoljstvo već rečenoga. Doktor znanosti, erudit, rodio se 1960. u Konavlima, prostoru koji svojim mitogenim magnetizmom određuje čovjeka i ako on to ne želi. Konavljani važe za lukave ljude. Lukavcima ne treba unaprijed vjerovati. Zato ja Vlahu, a kao prilog ovovrsnom oprezu, dodajem i da se znamo desetljećima, koliko ih je, neka ostane tajna, vjerovao nisam. Ni da je sve rekao ni da više ne želi govoriti. Zato sam mu odlučio postaviti nekoliko pitanja. Pristao je, odao se, dakle.

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

 BestBook: Gospodine Bogišiću, dugo se već znamo, poznajem Vaš životni put, karijeru, intelektualne predilekcije te mi je stoga i teško odlučiti što bih Vas konkretno za početak pitao, jer pitanja je mnogo. Povod početnom pitanju mogao bi biti časopis Tema, čiji mi je broj s tematom o sad već legendarnom Quorumu nedavno dospio u ruke. Moram priznati da me čudi zašto u njemu nema priloga središnjeg kritičara, pa i poetičara kvorumaša, a na nj se pozivaju i vrlo ozbiljni povjesnici i znanstvenici, Cvjetko Milanja mi je među inima pao na pamet, dakle Vas?
Hvala u ime kvorumaša za pretpostavku da bi taj, kako smo ga ambiciozno nazivali, projekt u hrvatskoj književnosti i kulturi zavređivao legendarni atribut. Jest, u mome je razumijevanju društva i kulture kvorumaška epizoda više od inicijacije, pomogla mi je da sačuvam distancu od institucijskih i katedarskih prilježnosti, a i da postupno uvidim kako univerzalno polje književnosti ne mora biti ograničeno slabim dosegom signala kojima, svejedno kao pojedinci, klape ili nacije ponekad raspolažemo. Ali Quorum nije tek ta epizoda iz druge polovice osamdesetih, kad je pet godišta istoimenog časopisa zatvaralo, a možda i redefiniralo biljege epohe, pod istim je imenom, sve do nedavno, časopis nastavio izlaziti u drugim okolnostima i s posve drukčijim raspravnim i književnim traženjima. Ako se ne varam, spomenuti temat Teme povezuje te dvije retrospektive. Nema dakle posebnog razloga što se ondje nisam zatekao, dogodi se i u mrežnoj pošti da adrese zataje ili se pismo previdi, ne vidim u tome rukopis retuširanja sjećanja kakvim se još ponekad koriste neki od naših starijih prijatelja, šegrta Bakarićeve škole mišljenja poput Igora Zidića, koji čovjeka prebrišu svilenom gumicom kao da ga nikad bilo nije. Dapače, nakon što je Tema izašla, s Brankom Čegecom sam se u nekoliko razgovora vratio u to vrijeme, ozbiljne organizacijske poteškoće koje je onda trebalo prevladati, a ako govorimo o kritici, prije nego poetici toga kruga da, predložio sam i bio član kvarteta iz zajedničke knjige s Julijanom Matanović, Krešom Bagićem i Miroslavom Mićanovićem ‘Četiri dimenzije sumnje’, u čijem sam naslovu provukao tezu o sumnji. Nije me napustila. S nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, posljednjim krugom te slavne nagrade, koju smo za knjigu dobili, završava taj naš Quorum. Mesinganu jabuku od koje se nagrada sastojala nije se moglo razdijeliti, nismo se oko toga zavadili, ali ni ostali skupa, došlo je novo, novo doba.  

 BestBook: Vi ste u tom tematu spomenuti u nekoliko tekstova, ali stječe se dojam - usput, kao eto, da ne zaboravimo i njega. Zato tamo vidimo neka imena koja su poglavito narodnousmene činjenice (“svakom loncu poklopac”).
Čak ni kad me se u javnom prostoru bezočno napada, a o tome ovdje, kažem, nije riječ, nastojim šutjeti. Trebali bi nas, ako za time ima potrebe, braniti, a i o onome što smo radili govoriti drugi, a ne mi sami. Ponekad je simpatično kad netko, a oko Quoruma Pero Kvesić to ne čini prvi put, poziva na vlastitu pokretačku ulogu, ali može biti zbunjujuće ako takav kapitalni pojedinačni angažman nije bio vidljiv nekima koji su u toj stvari također imali, pa makar, kako kažete, usputnu ulogu. Znate, ta je priča u ono doba bila pod snažnim povećalom javnosti, bilo je tu čuđenja i prozivanja, nazivali su nas Šuvarovi komandosi, a ponekad i hvalili. Hoću reći, nije teško provjeriti koga se na konferencijama, kako se to tad zvalo, i promocijama pozdravljalo. Recimo, na prvom velikom događaju, kad je obnavljana Književna omladina Hrvatske kao nekakav radni okvir za Quorum, bili smo impresionirani pojavom Jure Kaštelana i Oskara Daviča, a ne toliko naših starijih prijatelja, poput diskretnih Ljube Stefanovića ili Nenada Popovića, koji su nam davali podršku, uostalom naziv Quorum je Popovićeva doskočica. A ako se već hoće o pojedinačnim ulozima, to su bili Stipe Šuvar, koji je u svojoj agendi buđenja nacionalne kulture nakon postproljećarskog kolapsa imao i tu glosu, Stipe Orešković kojega fantastične kombinacije drže do danas i Branko Čegec, koji je razumio da pisci nisu dovoljni za književnost, da su joj potrebni javnost i ozbiljni časopisi. Imali smo peh da je u inicijalnom trenutku Čegec bio u vojsci, a što se mene tiče, tad mi je pomagao, davao mi sigurnost Branko Maleš, da, iz nevidljivog azila u Ratkajevu prolazu. Takvi prinosi, poput Malešova, koji se klonio dvorskih iluminacija, znaju ostati neprepoznati. Drago mi je što eto gotovo slučajno to mogu malo popraviti.

 | Author:

 BestBook: Može li se definirati što bi to bila poetika Quoruma? Pitam to s vrlo određenom namjerom, jer mi nikad nije bilo jasno što je program kvorumaške generacije, koje su ideje vodilje, a nije mi to objasnio ni spomenuti temat Teme. Naime, to bratstvo i jedinstvo svega i svačega meni pomalo izgleda kao bratstvo i jedinstvo ničega.
A što su bile tzv. poetike drugih, prethodnih, pa i potonjih srodnih inicijativa u nacionalnoj kulturi, ali i drugdje? Mislim da nije toliko riječ o izostanku kohezionog programa, bila su to vremena viškova ispraznih programa, ‘sporazuma i dogovora’, koliko o potrebi razmjerno velikog kruga književno obaviještenih pojedinaca da, čak bez obzira na svoje kreativne mogućnosti, budu korisni održanju književne kulture, tome da ostane vidljiva, dapače da u njezinu prostoru spontano, a ne prema dogovoru progovore susjedni glasovi. A to se dogodilo, recimo, s Alešom Debeljakom ili Mikom Pantićem. Isto je tako, i to brzo, nekoliko potvrđenih domaćih književnih glasova prihvatilo i pomalo legitimiralo Quorum. Ali kažem, sve i da presudimo kako je sadržajno bila riječ o ‘ničemu’, a poznate su mi takve procjene, sloterdijkovski kazano, dizajniranje toga ‘ničesa’, priznat ćete bilo je na visini.

 BestBook: Iz prethodnog logično proizilazi pitanje što je ta generacija imala ponuditi. Ostavimo po strani sjajne priloge kojima nas je Quorum upoznavao s recentnim međunarodnim zbivanjima, ali časopisi nisu samo zbirke duhovnih natuknica, ako se ne varam.
I sam sam vodio časopise, a dok sam bio ‘unutra’ surađivao i na panoramskim pregledima te kvorumaške ponude, kakvi su poslije, koliko znam, mnogo ambicioznije urađeni. Kakva je specifična težina tog kvorumaškog književnog transfera preko cezure epohe zbilja ne znam, jer sam odavno prestao sustavno pratiti konkretne posljedice. No mislim da dobro razumijem drugi s time povezan paradoks, a zadržat ću se na prozi. Svaki put kad pročitam dobro ispričanu fabulu, a to mi se ne događa često, kad Prtenjača ili Karakaš, da o Tomiću ili Dežuloviću, pa Maši Kolanović i ne govorim, otvore mi se ladice ‘duhovnih natuknica’ koje spominjete i posve ozbiljno učini da to, ta prozračna i protočna rečenica ne bi bila moguća, da je jednostavno ne bi bilo, da bismo ostali u raznim nijansama sive mono, manije ili tonije, sad svejedno, da nije bilo kvorumaške skalametrije.

 

 BestBook: Mnogi su zamjerali Vašem književnokritičkom aparatu, a moram priznati da ni ja nisam bio osobito oduševljen njime, kao što moram priznati i to da, jer se zadnjih godina intenzivno bavim identitetskim problemima, naknadno vidim koliko ste bili u pravu. Vi ste, naime, često pozivali na omjeravanje s vlastitom tradicijom, a to uspoređivanje s jastvom kao ishodištem, usuprot malograđanskoj obuzetosti bjelosvjetskim paradigmama, čini mi se jedinim ispravnim aksiološkim mjerilom. Naravno da smo od njega daleko svjetlosnim godinama.
Ima tome sad već dugo da sam priredio zbirku od pedesetak tih svojih kritičkih čitanja. Naslovio sam je ‘Pseudokritike’ i predao nakladniku, gospođi Šikić. Julijana Matanović je napisala pogovor, čak ga je i objavila u nekoj od vlastitih knjiga. A onda sam odustao, povukao sam praktično špalte. I nije mi žao. Bilo je to prije nego što je umjetnička kritika istisnuta s javne scene, ali već se tada ne samo umjetničke, nego općenito kulturne prakse počelo diskriminirati kao tobožnju potrošnju, a ne stvaranje resursa, i to na perfidan način da se cjelinu pripadnog proračunskog razdjela razmrvi na beznačajan sitniš. Naravno da Držić u svom univerzumu ne bi bio moguć bez svih onih nižih vrijednosnica o kojima je govorio Vetranović kad ga je branio, jastvo o kojem govorite neodvojivo je od univerzuma kojemu teži. Zašto je potrebno da to na taj način, kao svijest o kontinuitetu, bude uvijek iznova vidljivo. Sigurno ne stoga da se naš pisac ili mi s njime uvjerimo kako je ravnopravan Cercasu ili Tokarčukovoj, nego da, kao onomad u starom Dubrovniku, gdje je društvenu elitu također boljela briga za lijepu književnost, uživa dostojanstvo vlastitog izbora. Oko toga, dakle oko kriterija, mjerila, a ne toga da se ne razumije što zapravo hoću, sa mnom nastaju nesporazumi. Nije da ponekad ne bih da to popravim.

 | Author: Tanja Draškić Savić Tanja Draškić Savić

 BestBook: Razumijem potpuno Vaše reminiscencije na razdoblje i projekt o kome govorite. O tome će tek povijest, ne kao božanska objektivnost, nego prije kao prostitutka dnevnopolitičkih potreba, dati svoje sudove, ovisno o trenutku. Idemo na, slijedom nemoralnih ponuda ove dame, Vašu drugu opsesiju. Spomenuli ste Držića i Vetranovića. Mnogi Vašom tezom o dubrovačkoj nedovršenoj naciji neće biti pretjerano sretni. Meni je ona zanimljiva u mjeri vlastite provokativnosti. Elem, ima li analogije između vaše raguzejske dijagnoze i suvremene Hrvatske kao željene i nedovršene političke zajednice? Što je Hrvatska Dubrovniku i Dubrovnik Hrvatskoj danas?
Ako govorimo sentimentalno, stari Dubrovnik nije stigao postati nacija. Pravi su razlozi zapravo drukčiji i ne odnose se toliko na promjene povijesnih rasporeda koliko na unutrašnje odnose. Izgubili su svoju glavnu razliku, društvenu ravnotežu, onaj sklad kojemu su se suvremenici čudili s obzirom na patricijsko težište poretka. U desetljećima poslije sloma vlastela je zaokupljena historicističkim predodžbama, a ne vještinama održanja životnih razloga. Rasprodaju resurse, uglavnom nekretnine i kukaju. Bojim se da je paralela očita po sebi. Mi smo kao nacija u svojoj trećoj modernoj republici, u razdoblju za koje se očekivalo da će profilirati definicije poretka kojemu se težilo. Svaka od tih republika za proteklih stotinjak godina traje otprilike podjednako, po tridesetak godina. Prva, zasnovana na Radićevu ‘ustavu’ postavila je temelje modernog okvira, druga, iz konstitucije tzv. ‘narodne demokracije’ izrazito je napredovala u modernizaciji, temeljnim i kulturnim industrijama, a od našeg se naraštaja očekivalo da kapitaliziramo taj povijesni slijed. Što se ipak nije dogodilo, a i ne zna se kad će. Pogledajmo samo što su bile razlikovne referencije recimo prije 50 godina, a što sad. Sami smo se s drugima omjeravali, a i registri su to činili, u velikim gospodarskim sustavima, pa čak i u sposobnosti kontroliranja vlastitog nacionalnog dohotka, u velikim kulturnim i društvenim manifestacijama, romanima i filmovima, lijekovima i cjepivima. A sad, znate li koja je ključna metafora privida društvene ravnoteže? Europski fondovi. Vjerojatno i nismo tolika sirotinja koliko iz te dekadentne geste proizlazi. Ali mi za razliku od starih Dubrovčana ne možemo uteći u Konavle, na postojbinu i klasično ishodište. Ne možemo stoga jer smo naivno povjerovali da definicija postojbine dolazi izvana, svejedno iz istočnog ili zapadnog ‘carstva’. Pa će nam put u Dubrovnik biti prostrt trnjem.   
 

BestBook: Pogodili ste me ‘u žicu’. Naime, bio sam i ostao euroskeptik ne samo zato što sumnjam u Europu, nego jer sumnjam poglavito u nas, u tu priglupu vjeru da će Europa riješiti sve naše probleme, što znači da od starih Dubrovčana nismo naučili ključno: oni su uz ništavne prirodne resurse znali da samo siva tvar u glavi može poduprijeti strategiju preživljavanja. No danas je ta siva tvar, uza sve insuficijencije u nas, koncentrirana i u ustanovi kojoj se posvetili dobar dio svoje životne energije. Riječju, hrvatska leksikografija?

Nekako mi se čini da sam mnogo više životne energije posvetio drugoj nacionalnoj ustanovi, a ne toj na koju aludirate, Matici hrvatskoj. A ta izgubljena energija, eto, ipak ima veze s hrvatskom leksikografijom, a i s europskim kompleksom koji spominjete. Matica je, ima tome sad već dugo, pokrenula enciklopediju o sebi samoj te požurila izdati prvi svezak, a kako sam po imenskom rasporedu na početku abecede, zamislite, uvrstili su i natuknicu o meni. I to kakvu, u tom je enciklopedijskom dragulju integralno citirana nekakva komitetska optužnica prema kojoj su me iz Matice, pazite dobro, izbrisali, a ne izbacili, pa čak ni kroz prozor, odnosno kako se jetko narugao jedan književni povjesničar, spalili su me kao vješticu, a ne knjigu. Na tu svakako neugodnu epizodu iz kolaboracije dvojice Matičinih predsjednika, Bakarićeva šegrta inače trajnog stečajnog upravitelja nacionalnog slikarstva i drugoga, inače moga profesora glagoljske kaligrafije gledam relaksirano jer sam deset godina ranije s tom istom Maticom i njezinim časnim predsjednikom Bratulićem bio prokazivan kao Tuđmanov konspirator protiv kritičke valorizacije domovinske teme. A tko su tad bili inkvizitori. Jasno, Ivo Banac, Slaven Letica, Čičak i Zuppa. Eto, pa sami podvucite taj sivi, misaoni saldo. A što je bio ili jest moj grijeh? Vrlo jednostavno, kategoričko odbijanje da bismo bili predziđe, bilo kome i bilo čega. To je opet poanta iz dubrovačkog iskustva. Dubrovnik jednostavno nije tvrđava iz Buzzatijeve ‘Tatarske pustinje’. Mi smo inkluzivno društvo, tko god da je došao pred naše zidine, na našu ‘domovinu’, kako se u nas kaže za baštinu, nije je satro, jer se Heladu ne može iskorijeniti. Mi smo inkluzivno društvo, namjerno govorim u prezentu. To matično iskustvo ne može se pronevjeriti patetičnim dekoracijama i akademijskim mirovinama.

 BestBook: ...ipak koju riječ o enciklopediji.
Kormilari te naše enciklopedičke plovidbe koji su čamac bili u stanju odvesti na europsku olimpijadu bili su Mate Ujević i Krleža. Samo ništa od toga ne bi bilo da u osnovi nije postojala volja, društvena energija. Prvo haesesovska, Mačekova, a poslije Titova. Enciklopedije su poput elektrana, nije to humanistički azil za wikipedijski prestiž kakvim ga zamišlja Hrvatski Malraux. Neću poreći da se hoće pameti, vjerojatno je u našemu azilu ima i sad, ali su ipak važniji resursi, mogućnosti, ponajprije održivi rokovi. I prije internetskog mrežnog protoka došao je trenutak kad se više nije moglo čekati, možete je uvezati u čisto zlato, ako joj je prošao rok izvedbe, enciklopedija je za otpad. A onda i naša zaokupljenost velikanima. Kad sam producirao Istarsku enciklopediju, bojim se posljednju pravu hrvatsku enciklopediju, moj koproducent, istarski župan Nino Jakovčić, ostao je šokiran kad je shvatio da sam u abecedariju ukinuo mogućnost obrade živih velikana. Nasreću, imao sam posla s pametnim čovjekom pa sam mu lako rastumačio da će za kratko doba čitava ta enciklopedija, ili neće, a onda je bolje da ga u njoj i nema, biti natuknica o njemu, profesoru Bertoši i našem naraštaju. I eto, već je tako. Nešto smo stariji, ali nam ni to iskustvo ne pomaže da barem pokušavamo s enciklopedijama.

 | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

 BestBook: Čini se da sve naše priče počinju i završavaju Krležom. Je li on promašaj, kako je smatrao Ivšić? Kako se Vi kao krležolog odnosite spram nehotična Vaniština svjedočanstva da je Fric malograđanski umirao od zavisti na Andrićevu Nobelu, Batušićeva i inih da je privatno bio vrlo neugodan čovjek. Hladno je prosudio Augusta Cesarca, Gorana, tvorca jedne od najsnažnijih estetskih gesta protivu zla, skoro da je proglasio umješnim stihoklepcem, iskoristio je poznati sukob sa Šinkom da se obruši na Slavka Kolara. Razlika je bila samo u tome da su svi oni otišli u partizane, a on se sakrio iza neuvjerljive floskule o ‘Didi i Đidi’.
Saželi ste Krležu u mikro esej, a ne pitanje. Kao da nema upitnika. A ima, pogotovo u društvenoj, kulturnoj dimenziji gdje ga situirate, a ne u antologiji, s domobranima, Vudrigom, Filipom, Leoneom, Petricom, Kamilom. Jest, taj se niz prelijevao preko ruba na suvremenike, obračune i antibarbaruse, crvenu redaktorsku olovku i druge rasporede. Ostanimo ipak tek na margini, akademibilitetu Kolara ili Šinka. Sve i kad bismo dokučili koji su mu pritom bili razlozi, zar reformator akademijskog sustava po kojem iznebuha nastaje razred za, pazi dobro, suvremenu književnost, koji odmah potom eksponencijalno raste ne bi možda imao pravo na ‘promašaj’. Što mislite kako su Štampar ili čak Barac gledali na ideju i razmjer takvog razreda, a kako ‘partizanske’ strukture na to da su Cesarić, Tadijanović, Krklec akademici. Isto mu tako ‘gnjev’ na koji aludirate nije nimalo pomogao da arhitekta Iblera ugura u tu Akademiju. No bit će da imate pravo kako Krleža nije tek lik, nego i mit. Što se učinilo s njegovom ostavštinom, počevši od tog razreda, kako se članstvo obnavlja izvan Krležina kišobrana, što je s društvenim i kulturnim položajem književnosti ili još preciznije pisaca, tko je od njih sad ljubomoran na uspjehe kojega drugoga na svjetskoj pozornici, zanima li koga tko je stihoklepac, a tko obećavajući lirik, zna li itko za šefove katedri hrvatske književnosti, kojim to piscima Zagreb daje nagradu ili povelju počasnoga građanina, a kojim istraživačima Krležine baštine Društvo hrvatskih književnika nagradu koja i postoji jer se financira njegovim parama? E to je tek mali dio pitanja koji dolazi od bijega od Krleže.

 BestBook: Ne znam od koje nas kiše štiti Krležin kišobran, ali je Akademija još jedna od rijetkih naših ustanova koja se popunjava i funkcionira demokratično, transparentno. Kao i njezin književni razred koji postoji radi sadržajnog ispunjanja vlastita imena, usuprot filološkom, poglavito znanstvenom razredu. Jedan je akademik u svojoj književnoj povjesnici ustvrdio da je hrvatska književnost neodvojiva od politike, te, po meni, velike i smrdljive panonske kaljuže. Ufam da vi, kao i homo politicus, ne dijelite moj pesimizam. Ili s obzirom na to da izbjegavate politički angažman, ipakste politički pesimist.
Možda ne Krležin, ali prije ili kasnije svakome ustreba kišobran. Eto, sipi virus, a Strossmayerov je kišobran ostao u garderobi. Možete li mi objasniti kako to da zdravstvene vlasti nisu prioritetno cijepile akademike? Zar treba jači argument za politički pesimizam? Akademici, za razliku od ostalih, cjepivo nisu mogli potražiti drugdje, zamislite kako bi to izgledalo da se saznalo kako se koji znameniti slikar ili fizičar cijepio u Srbiji? Ta bizarna situacija pokazuje apriornu nepolitičnost, khuenovski institucijski oportunizam, pri čemu je Akademija zahvalan zamorac, jer se za razliku od gospodarske komore ili nogometnog saveza ipak ne očekuje tolika rezistencija, pasivnost od akademije koju čine formalno, a ponekad i stvarno etablirani pojedinci. Ali kad shvatite da vlast ne razumije ili, još gore, ne želi uzeti u obzir zašto je važnije akademike čuvati nego ih dobro platiti, postaje vam jasnije kakvi su i vaši izgledi u takvu društvu, čak i ako u njemu dobro prolazite, ako ga, osim da biste se cijepili ili si priuštili malo opuštanja, i nemate razloga napustiti. Sotonizacija politike je izlika, politička osviještenost je poželjna, a političku otpornost institucija ne mogu kreirati vlasti, nego pojedinci u njima trebaju biti realno javno prepoznatljivi, barem koliko i političari, da bi se to dogodilo. Dakle, neće skoro.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.