Glumili ste u više od 30 filmova, od ‘Sokola...’ do ‘Osmog povjerenika’, u kojemu glumite sedmog povjerenika, genijalnog, introvertiranog i šutljivog matematičara, koji nakon političkog fijaska s otočanima ostaje živjeti na otoku kao svjetioničar. Jeste li za taj lik pronašli inspiraciju u nekom od pravih svjetioničara?
Inspiraciju tražite svuda i stalno, i spremate je na neki interni disk. U nekom trenutku otvarate fajlove, ali to samo ako znate gdje ste ih spremili, uglavnom tragate non-stop, zaboravljate tekstove i obnavljate memoriju, vrtite se u krugu, igrate se poput djeteta, slijedite neki svoj instinkt i poput psa njušite zanimljivosti. I tu popušite ili ne. Tijekom rada na ‘Povjereniku’ sjećam se da se nisam mogao sjetiti na kojim sam sve to svjetionicima bio, a na kojima nisam, a obišao sam ih puno.
Express: Igrali ste i u filmu ‘Ničija zemlja’ Danisa Tanovića, koji je nagrađen Oscarom. Koliko mali narodi imaju šanse na takvim prilično politički određenim natjecanjima?
Ne mislim da je baš sve politika. Brecht tvrdi da je cijena piva u dućanu rezultat sjednice nekog političkog skupa. Ako jest, onda ja to pivo i mogu, ali i ne moram popiti, imam vode koliko hoću, tako da mi je potpuno svejedno stoji li ono 10 ili 100 ili 1000 kuna.
Snimili ste brojne serije, od ‘Naše male klinike’ do zadnjeg projekta ‘Žigosani u reketu’ Dragana Bjelogrlića o dva košarkaša iz tzv. zlatne košarkaške reprezentacije bivše zemlje. Možete li predstaviti taj projekt?
To je priča o košarci, to mi je bilo strahovito bitno. Visio sam godinama na igralištu Lokomotive, kasnije Cibone na Tuškancu i odigrao mali milijun haklova, to je igra tri protiv tri igrača. Igrali smo i protiv pokojnog Dražena Petrovića, Čuture, Cetinje... Reklo bi se, imao sam bezbrižno djetinjstvo. Ovdje likovi pokušavaju podići jedan posrnuli košarkaški klub iz financijske, kreativne i igračke krize. Imam prekrasno iskustvo iz Beograda, stekao sam divne prijatelje. Glumim trenera tog kluba, a bivšeg igrača istog tog kluba. Neki trener tipa Prosinečkog. Tijekom snimanja proveo sam stotine sati u košarkaškoj dvorani i cijele dane šutirao na koš. Imam oko 50 posto šut. Al’ to iz reketa. Bez skoka.
Kažu za vas da kao dramski autor pišete o našoj postratnoj i posttranzicijskoj stvarnosti, govoreći o generaciji ‘koju nitko ništa ne pita’. Što vas je motiviralo da napišete ‘Ptičice’?
Uh, ne sjećam se više. Vjerojatno dosada.
Kako danas vidite tu našu hrvatsku stvarnost 28 godina nakon rata? Je li ta generacija, kojoj je rat, kao i tranzicija, prepolovio život, izigrana?
Ma teško je, borba je u tijeku, ovi koji su mislili da je borba gotova, prevarili su se. Ja nisam izigran. Hoću reći, nisam očekivao raj.
Na plakatu za predstavu ‘Kiklop’ ističe se oko Donalda Trumpa što automatski asocira na pogled tzv. Velikog brata, koji kontrolira živote svih ljudi. Imate li dojam da nas politika u potpunosti kontrolira kojekakvim lobijima, klijentelizmom, korupcijom, rasprodajom državne imovine, politički zavisnim sudstvom i lažima?
Ne znam što bih rekao.
Prati vas glas neformalne osobe, ali i skromnog i šutljivog čovjeka te velikog radnika. Kako se nosite s rigoroznim politikama raznih ultrakonzervativnih i neofašističkih grupa i udruga koje pokušavaju nametati svoje stavove većini? Recimo, po pitanju homoseksualaca, abortusa, marginaliziranja žena itd.?
Meni je vrlo teško nametnuti bilo čije mišljenje. Mislim, čujem, ali ne slušam. Ili ne želim slušati. Općenito, kolektivno mišljenje me ne zanima. Volim poslušati neki zbor kako pjeva, ali što taj zbor kolektivno misli, to me ne zanima. Ali da vas utješim, žene će sigurno izboriti svoja prava. I homoseksualci također. Samo, to neće ići lako, to vam je valjda jasno. To je još jedina revolucija koja se nije dogodila. Ali događa se. To će biti skroz netipična revolucija sa ženama u glavnim ulogama. Ta bitka ne može trajati jedan dan, nego mnoge dane i noći. U pitanju su novi oblici ratovanja, tzv. makroselektivno granatiranje, pojam fronte se redefinira, neprijatelj je svuda, na liniji, ispred i iza linije. Ali pobjeda će stići. Moramo samo vjerovati u to.
Kako se nosite sa sveopćom apatijom koja je zavladala dijelom Hrvatske i koja je djelomično uzrok emigracije mladih iz zemlje?
Ja vam mogu reći što se događa u mojoj ulici, nemam tu moć za ovako opširnu analizu. Normalno da mi je žao da ljudi odlaze, ali ne možete ih zaustaviti. Odavde ljudi oduvijek odlaze. I u kolonama su odlazili.
Slažete li se s tvrdnjom da u hrvatskim kazalištima ima premalo domaćih tekstova? I kako ste zadovoljni s repertoarima zagrebačkih ili hrvatskih kazališta?
Ja se tu već dulje osjećam kao ekskomunicirana devetka iz sustava brojeva. Kad se bunite iz pozicije literarne porobljenosti, nemate baš previše šanse, pojam svjetska književnost zvuči gordo i vi ustuknete pred kolosom Turgenjeva, Čehova, Pirandella, pitate se imate li pravo uopće bilo što zucnuti. Ali ja sam lik koji dođe u kazalište i ne želi znati kraj predstave. Kad bih bio patetičan, vjerojatno bih uz neku tužnu mjuzu rekao: ‘Možda bi me trebalo strijeljati, ili barem izvesti pred streljački vod’. Tu se postaje klasik, a ne u birtiji, ali preživjet ću i bez te časti. Zajebavam se. U nekom sam trenutku žalio sam sebe, ali nakon otprilike dva dana i tri noći shvatio sam da se i u slabosti može i treba biti jak. Pročitao sam se u snovima, denuncirao sam sebe, bio je to dubok san. Moglo se vjerojatno postići mnogo više, ali nisam se snašao u ulozi žrtve. Kad se oprezno manevrira s platforme pseudožrtve, samo je nebo granica, uspjeh je gotovo zagarantiran, ali pitanje je želite li da vam se ljudi dive ili osjećaju sućut prema vama, mada je ta granica nejasna. Ne želim da mi se dive, a još manje da me žale. Nisam ni klasik ni avangarda.
Naprotiv, imam veliko poštovanje za dramsku klasiku, baš suprotno mišljenju avangarde koja ratuje protiv idola. Ne znam uočavamo li tu razliku. Vi, a kao uostalom i svaki drugi gledatelj, znate kako završava ‘Romeo i Julija’, gledali ste tu predstavu barem jednom, ili ste pročitali lektiru, ili ste barem negdje na netu ulovili kratki sadržaj. I dođete u kazalište i blejite. Ne možete se sjetiti gdje ste ovo već jednom vidjeli, taj deja vu traje tri i pol sata, ali vas pamćenje ne služi. Ili se divite svojem znanju, čekate da Julija popije otrov, tu samozadovoljno zaključite - znao sam, ali onda ste se mogli prijaviti na kviz, a ne otići u kazalište. Možda sve ovo izlazi iz mojih kompleksa nastalih na bazi svih ovih profesija, a to je non-stop ponavljanje, učenje teksta, pisanje jednog te istog scenarija u petnaest verzija, pregledavanje posljednje verzije ‘Visoke modne napetosti’ tristoti put.
Ali kad već odem u kazalište, htio bih doživjeti nešto novo. Onda smo svi skupa mogli ostati u vrtiću, tamo se cijeni repetitivnost. Uz dužno poštovanje prema klasici, ja izabirem put u nepoznato, rekao je Kusturica, naše su teme suptilne, bogate, dogodile su se samo ovdje i nigdje drugdje. Zato smo autentični. U situacijama, a bilo ih je prilično malo, u kojima sam se izborio za riječ i pokušao objasniti taj problem, nisam uspijevao i ljudi su me obično doživjeli kao luđaka. Gavella je i nastala kao suptilna pobuna protiv repertoara HNK te odgovor na repertoarnu politiku tadašnjeg HNK, ali notorna je činjenica da se Gavella sam zalagao za scensko izvođenje domaće dramske baštine. Kad sam shvatio da ljudi u stvari ne razumiju o čemu govorim, prestao sam ponavljati ovo: ne može u Zagrebu, niti u Splitu, niti u Beogradu biti pet Shakespearea na repertoaru i ni jedan Krleža. To jednostavno nije moguće i to se ne događa ni u jednoj zemlji. Zato sam se aktivirao u Kazališnom vijeću.
Mislite li da to tijelo stvarno može utjecati na rad nekog kazališta, ili je to samo farsa, privid demokracije?
Mislim da može.
