“Sve priče o stanovima koje mi imamo uvijek su političke jer je i sam stan uvijek bio političko pitanje. Ako se traži stan, došao sam do zaključka da on uvijek mora biti fleksibilan, odnosno promjenjiv”, govori mi arhitekt Đorđe Romić dok sjedimo u kafiću pokraj stambeno-poslovnog kompleksa Gredice, koji je on projektirao još 1987. godine. Rijetko tko u tolikoj je mjeri bio posvećen stambenoj arhitekturi kao što je to bio Đorđe Romić. Rođen 15. lipnja 1940. godine u Kninu, Romić je tijekom života projektirao niz građevina i naselja, uključujući i, između ostalog, stambeno-poslovnu zgradu i javnu garažu na zagrebačkoj Ferenščici, višestambeno-poslovni blok S-11 u naselju Dugave zona 2, stambeno-poslovni kompleks Gredice, stambeni toranj Luka Sesvete te više stambeno-poslovnih objekata i robnu kuću Dinarka u Kninu.
Stambeno-poslovna zgrada i javna garaža u naselju Ferenščica, s V. Cimić, Zagreb, 1981.
Dobitnik je 14 nagrada za arhitekturu, a pretežno ih je dobio na anonimnim javnim natječajima. Njegovi arhitektonski projekti i realizacije trenutno se mogu pogledati na izložbi pod nazivom “Centimetri humanosti” u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Zanimljiv je naziv čitave izložbe koja okuplja desetljeća njegovog rada, s naglaskom upravo na njegovom jedinstvenom pristupu stambenoj arhitekturi, odnosno njegovoj preciznoj organizaciji unutrašnjeg i vanjskog prostora te njegov odnos prema urbanoj cjelini.
“Svi ti stanovi projektirani su tako da oni mogu biti fleksibilni i da u njima postoji individualni prostor. To je mogao biti sasvim mali prostor, gdje biste vi, recimo, mogli peglati. Jer u bilo kojem stanu vi nemate gdje peglati. Smatrao sam da bi to moglo biti unutar tog jednog prostora, koji vam može služiti i za to da tamo popijete kavu, čitate ili crtate, a isto tako i za goste.
Unutrašnjost stambeno-poslovne zgrade u naselju Ferenščica
I uvijek sam nastojao sve napraviti tako da, recimo, u dvosobnom stanu mogu živjeti četiri osobe. Također sam nastojao da se uvijek zadrži mogućnost identifikacije stanara s unutarnjim i vanjskim prostorom, odnosno da svatko može onda reći, primjerice, ‘evo, ja stanujem tamo ispod onog balkona’ ili ispod onog prozora. Poput recimo, ovog objekta ili vrta. Taj vrt pripada svima, a ovaj kafić gdje sada pijemo kavu zamišljen je kao kafić svih stanara”, kaže Romić.
Kompleks Gredice svjedoči upravo o tome. U sredini između zgrada smješten je park, okružen zelenilom, a kafić u kojem sjedimo također je na korak do ulaza. Riječ je o izrazito velikim zgradama koje se istovremeno uklapaju u uniformiranost masovne gradnje, ali se i ističu svojim trokutastim krovovima te ih je nemoguće ne primijetiti kada se pokraj njih prolazi. Slično je i s njegovim objektima u ostalim zagrebačkim naseljima, svakom od njih posebnim na svoj način, od monumentalne zgrade na Ferenščici do stambenog kompleksa u Dugavama, gdje plato postaje prostor na kojem se okupljaju svi stanari i koji pripada svima njima.
Stambeni toranj Luka Sesvete, s V. Cimić, S. Tešija, 1. plasman na anonimnom javnom natječaju, Sesvete, 1975.
Opisujući Romićevu stambenu arhitekturu, Tomislav Odak još 1982. godine napisao je kako je Romić postigao “rezultate koji su iznad današnjih dometa vidljivih u svakodnevnoj praksi” te kako je “spretnost koju je u tom smislu razvio upravo fascinantna”. I zaista, nemoguće je pogledati njegove stambene komplekse i ne uvjeriti se u istinitost napisanog. Bilo da se njegovu arhitekturu promatra stručnim ili laičkim okom, ona odaje dojam da je Romić uistinu nastojao stvoriti grad po mjeri čovjeka.
Zanimljivo je također kako je dobar dio svojih projekata realizirao upravo preko ranije spomenutih anonimnih javnih natječaja, kakvi su se obično organizirali kada su u pitanju bili veći ili značajniji projekti. Na takve se natječaje mogao javiti ne samo svaki arhitekt nego i svaki građanin.
Spomenik oslobodiocima Knina, s G. Knežević, Knin, podignut 1969.
“Kada dobijete nagradu na jednom natječaju, može se reći da je to bilo slučajno. Kada dobijete na tri, onda je već manje slučajno. A kada dobijete na deset, onda već svi znaju za vas. Mogao bih reći da sam do stručnog renomea došao isključivo javnim natječajima”, kaže mi Romić.
Takvi su natječaji s vremenom postali rjeđi, a zamijenili su ih tzv. pozivni natječaji. Na taj način mlađim arhitektima otežana je mogućnost afirmacije. Zanimljivo je napomenuti kako Romić, unatoč godinama predanog, značajnog i vrhunskog rada, nikada nije dobio strukovnu nagradu za stambenu arhitekturu. No svojim je radom svakako dokazao da se trag može ostaviti i onda kada se prolazi ispod radara, oslanjajući se samo na vlastitu posvećenost poslu.
Spomenik oslobodiocima Knina, s G. Knežević, Knin, podignut 1969., a srušen u rujnu 1995.
“Iza mene nikada nitko nije stajala velika firma ili sistem, sve što sam radio, radio sam sam i od toga sam morao živjeti”, govori.
No kako se i kada javio njegov interes prema arhitekturi, što ga je potaknulo da upravo nju odabere kao svoj životni poziv? Romić je djetinjstvo proveo u rodnom Kninu, gdje je nakon studija također realizirao brojne projekte. Pitam ga o njegovom rodnom gradu.
“U Kninu sam završio osnovnu školu i gimnaziju, tako da je on u tom smislu svakako utjecao na mene. Radio sam kao arhitekt i imao sam zaleđe. Moj otac je bio građevinski tehničar, dugo godina tehnički direktor građevnog poduzeća. Kao takav imao je veze u građevinskim strukturama, željeznici i vojsci koji su izvodili značajne građevinske radove u Kninu. U prvim godinama sigurno mi je pomogla i suradnja s mojim bratićem Grozdanom Kneževićem”, govori mi.
Zajedno s Grozdanom Kneževićem u Kninu je 1970./1971. godine projektirao robnu kuću Dinarka, a 1972. godine samostalno je projektirao i stambeni kompleks Fonda stambene solidarnosti. Osim toga, razvijao je i brojne ideje o proširenju grada, kao i ideju o uređenju gradskog trga, no ti su projekti, nažalost, ostali nerealizirani.
“Poslove koje sam radio za Knin nastojao sam napraviti profesionalno kao i svake druge, čak bih mogao reći da su oni bili nešto slabije plaćeni. Neki poslovi koji su za mene bili najvažniji nikada nisu ni realizirani. Imao sam ideju da se rijeka Krka uključi u strukturu grada. Taj prijedlog nikada nije ozbiljno razmatran”, kaže.
Robna kuća Dinarka, s G. Knežević, Knin, 1970./1971. godine
A kakav je njegov odnos prema rodnom gradu danas? Je li se nešto tijekom godina promijenilo?
“Roditelji su mi bili u Kninu, ali ja nisam puno tamo boravio, osim poslovno te možda po par dana u godini, a ljeta sam provodio u Sloveniji i u Veloj Luci.”
Tu se ubacujem i govorim mu kako sam i ja Luška te također tamo provodim svako ljeto.
“Sad imam nasljedstvo po ženidbama u kući između Baltonija i Lučke kapetanije. Ta je kuća prvo bila mali hotel, a dolje na prvom katu stanovala je Franica Padovan koja je bila teta od moje punice, a inače se prezivala Jurković. Tako da sam ja svake godine tamo. Prođem kroz Šibenik, Knin i Omiš i dođem do Vele Luke. I tamo onda uvijek pijem kavu i doručkujem u Baltonija ili u marini”, govori.
Ponovno se vraćamo na temu Knina, gdje se kao jedno od njegovih ostvarenja posebno ističe i Spomenik oslobodiocima Knina, izgrađen na brdu Spas 1969. godine. Projektirao ga je u suradnji s Grozdanom Kneževićem, reljefe na sarkofazima izradio je kipar Mihail Kajfeš, a stihove na njima napisao je pjesnik Jure Franičević Pločar. Pitam ga kako je izgledao rad na takvom spomeniku?
Višestambeno-poslovni blok S-11 u naselju Dugave zona 2, sa S. Tešija
“Taj spomenik nije bio nikakav kompliciran zadatak u građevinskom smislu. Najveći je problem tada bio odmjeriti spomenik u veličini da on ne smeta ni tvrđavi ni gradu i da se doživi kao moderator, a ne dominanta prostora. To je za mene bio jedan znamen koji se u načelu ne razlikuje previše od križa. To je spomenik ideje pa je to bilo relativno jednostavnije za napraviti od spomenika čovjeku. Uzmite samo za primjer Tuđmana, on evo ni trideset godina iza rata nema dobar spomenik. To su sve radili odlični kipari, ali nije to to, previše poze, previše patetike. Tako da sam ja nastojao napraviti spomenik bez ikakve poze i bez ikakve patetike. Mislim da je to sve bilo dobro odmjereno. Ideja je prošla u Kninu, ali i u Zagrebačkom savezu boraca i Savezu boraca Hrvatske. Osobno sam poznavao i ljude iz građevinskog poduzeća tako da je i sama izgradnja obavljena bez problema”, odgovara Romić.
U oslobađanju Knina posebno su značajne bile prekomorske brigade, formirane 1943. godine u Italiji, koje su svoju glavnu oslobodilačku operaciju započele u rujnu 1944. godine.
Kompleks Fonda stambene solidarnosti, Knin, 1972.
“Bila je to bitka u kojoj su sudjelovale prekomorske brigade, tu su bili Bračani, Korčulani i tako dalje. I tamo sam na tom popisu vidio puno luških prezimena, recimo Šeparovića, Padovana, Jurkovića...”, dodaje Romić, referirajući se ponovno na Velu Luku.
Spomenik je, nažalost, dočekala tužna sudbina. Srušen je nakon Oluje, u rujnu 1995. godine. Tako srušen, na istom mjestu stoji i danas.
“Što se tiče toga kako je spomenik izgledao, on sad najbolje izgleda. To je sada spomenik svima nama. Svatko može doći, staviti cvijeće, a sve one priče na kojima se stalno inzistira, od toga treba odustajati. Ne bih radio novi spomenik. Ne zato što ne treba, možda treba. Ovaj se ne može popraviti. Moglo bi se napraviti novi spomenik koji će to mjesto afirmirati kao mjesto susreta svih nas”, kaže mi.
Pitam ga ponovno o Zagrebu, o tome kako je arhitektura u gradu izgledala nekada, a kako izgleda danas.
“Kada sam ja radio, mi arhitekti imali smo taj privilegij da smo gradili grad. Postojao je Urbanistički zavod Grada Zagreba i Zavod za izgradnju Grada Zagreba, Zavod za urbanizam Grada Zagreba nekada je bio cijeli četvrti kad vijećnice. Tu su sve bili arhitekti koji su vodili računa o tome kako će se grad povećavati, gdje će biti škola, gdje će biti vrtić, gdje će biti sve što treba. Promjenama 90-ih godina zemljište je postalo privatno i privatnici su izgrađivali svoje dijelove parcela do krajnjih mogućnosti. I tako je nastao problem preizgrađenosti koja se do danas nije uspjela kontrolirati. Svako stablo za koje se trebalo boriti zapravo je izgubilo bitku, svaka parcela ima auta koliko hoće i gdje hoće. Zadnji urbanistički plan donesen je prije otprilike 60 godina. Zagrebu jednostavno treba nova vizija grada. No to nije problem ove vlasti. Višegodišnji problemi i nesporazumi u prostoru ne mogu se brzo ni jednostavno popraviti. Ono što mislim da je svakako moguće i neophodno napraviti - treba eliminirati sve nesporazume između vlade i grada.”
Arhitekt Đorđe Romić ispred stambeno-poslovnog kompleksa Gredice u Zagrebu, koji je projektirao 1987.
Naposljetku ga pitam o njegovim sjećanjima na Zagreb, o tome kako je izgledao Zagreb njegove mladosti i kako bi to razdoblje usporedio s ovim današnjim.
“Zagreb moje mladosti nije imao Siget, nije imao Dugave ni Zapruđe, a onda je dobio sve to i ti stambeni blokovi, u Trnskom, Zapruđu i Sigetu, oni su za današnje vrijeme uzor urbanizma i arhitekture. Danas se rubni prostori iskorištavaju do svojih krajnjih granica pa i preko toga. Napravili su puno cesta, njih nije bilo, podvožnjaka nije bilo, Fića sada više nema, nema starih auta, voze se jurilice. Napravili su puno velikih zahvata, tramvaji su postali drugačiji, oni su nekada bili neklimatizirani, stari i sporo su vozili, mi smo iskakali iz njih kada je trebalo, a danas takvih stvari više nema. Ne putujemo više u Trst, svukli smo šuškavce. Šezdesete godine možda su najbolji period socijalne države. Ljudi su imali siguran posao, dobivali su stanarska prava, mirovine su bile proporcionalno veće od sadašnjih, studirali su svi, nije bilo redova za preglede i slično. Je li privreda to mogla izdržati? Devedesetih godina dolazi do raslojavanja, možda nekontroliranog. Imamo bogate, ali svakako previše siromašnih. Dozvoljene su socijalne nepravde, primjerice mirovine. Danas mogu studirati samo oni koji imaju novaca, stan se ne može kupiti, a na koncu je potaknuto i iseljavanje mlađih generacija. Kao da je nestao optimizam”, govori.
Puno je tužne istine u tim njegovim riječima. Vremena su se nedvojbeno promijenila, gotovo ih je bolno uspoređivati, kao da smo iz vremena optimizma zakoračili u jedan potpuno drugačiji period. Ipak, naš razgovor Romić zaključuje pomalo humornom notom:
“Živimo li bolje? Rekao bih da trošimo više, živimo bolje, ali mnoge stvari i pojave trebalo bi preispitati. Možda prvenstveno problem stanovanja i sigurnost po pitanju zaposlenja. Izrecitirao bih ovom prigodom dva stiha Zlatana Jakšića, čakavskog pjesnika, on je meni u gimnaziji bio profesor hrvatskog. On je napisao: ‘Sada je prošlo od Galančeri vrime,/ne vire dica u njihove drobe,/a judi svejedno peridu zube/i trošidu više galančerijske robe’. I ostaje pitanje koje budi sumnju: Koliko je sigurna galančerijska dostava?”
