Oliver Frljić, najpolitičniji i najangažiraniji, a možda i najhrabriji redatelj s ovih prostora, hvaljen i cijenjen, ali i kritiziran i osuđivan zbog svojih predstava i stavova, nakon "Jazavca u Kerempuhu" i "Gospođe ministarke" radi treći naslov u Kerempuhu. Riječ je o najpoznatijoj Pirandellovoj drami apsurda "Šest likova traži autora", koja je i danas, gotovo stotinu godina od nastanka, itekako aktualna.
Taj tekst govori, naime, i o manipulaciji istinom i kako se te različite društvene "istine" prelamaju preko obitelji i kako ta obitelj postaje, kako kaže Frljić, instrument društvene represije. Naravno, radi se o hrvatskom kontekstu. Zbog toga će biti zanimljivo vidjeti to novo i aktualno Frljićevo viđenje te Pirandellove drame, koja će premijerno biti izvedena 19. siječnja u Kerempuhu.
Zašto ste odabrali baš Pirandellovu dramu apsurda "Šest likova traži autora"?
Aktualna je jer pokazuje kompleksan odnos zbilje i fikcije. U svojoj knjizi "Zašto fikcija?" Jean- Marie Schaeffer analizira dva osnovna odnosa spram fikcije. Jedan je onaj koji, počevši od Platona pa do poljskog pravosuđa, koje se sprema suditi mojoj varšavskoj predstavi "Kletva", fikciju žele proskribirati. Pojednostavljeno rečeno, Platon se plaši da stvarnost ne počne oponašati fikciju, odnosno privid koji ona stvara.
Drugi je onaj koji, počevši od Aristotelove teorije kazališne katarze, ulogu fikcije vidi u mogućnosti da izmjesti stvarne sukobe na razinu čiste predstave i tu ih razriješi. U skladu s tim, Schaeffer zaključuje da Aristotel koncepciju fikcije vidi ne kao oponašanje koje proizvodi obmanu nego oponašanje kao proces oblikovanja. Napetost između ta dva shvaćanja fikcije i njihovog reprezentacijskog refleksa na stvarnost prisutna je i u ovoj Pirandellovoj drami.
Kako postavljate taj Pirandellov tekst? Stavljate li naglasak na motiv disfunkcionalne obitelji, sukoba pojedinca i društva, manipulacije istinom, protesta protiv društvenog mehanizma koji priječi razvoj i slobodu pojedinca, ili pak na bunt protiv konvencija?
U Pirandellovu tekstu jako me zanima obitelj i kako ona postaje instrument društvene represije. Što je obitelj "funkcionalnija", što bolje prenosi dominantne društvene vrijednosti, to disfunkcionalnije pojedince proizvodi, koji se nisu u stanju emancipirati od vrijednosti i različitih uloga prenesenih tim putem. Kad govorimo o obitelji, ne smijemo zaboraviti da je riječ o društvenoj instituciji koja prednost daje biološkim vezama u odnosu na one kreirane u nekom drugom obliku društvene interakcije. Upravo društvena i ekonomska logika koja organizira obitelj svoje konačno ispunjenje doživljava u fašizmu. Nadam se da, rekavši ovo, nisam povrijedio tanane obiteljske osjećaje Željke Markić.
U kakvoj je vezi taj Pirandellov tekst s hrvatskom stvarnošću? Je li riječ o motivu potpunoga gubitka povjerenja u sustav, apsurdnoj stvarnosti, krojenju života od strane drugih?
Još 1921. Pirandellovi likovi su krenuli u potragu za autorom, koja neprekinuto traje do današnjeg dana. U toj potrazi se, osim autora, našlo još štošta, a što će se točno naći u Kerempuhovoj predstavi koju postavljam, možete pogledati od 19. siječnja 2018. nadalje. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu dobiva i neka nova značenja.
Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, autor Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj, barem po broju intelektualaca koji svoj intelekt redovito žrtvuju na oltarunacije. To žrtvoslovlje gledamo svaki petak na nacionalnoj televiziji, u emisiji krajnje inventivnog naslova "Peti dan", ili u "Pola ure kulture", gdje je kultura svedena na smokvin list kojim se maskira promocija galopirajuće fašizacije hrvatskog društva. Vjerujem da bi se Branka Kamenski složila da u lovu na nacionalne vještice ne smije biti lovostaja.
O vama i vašim izrazito politiziranim predstavama lomila su se koplja od Beograda i Sarajeva preko Splita, Zagreba i Rijeke do Ljubljane, te još dalje, do Poljske. Možete li pojasniti onima koji to još nisu shvatili ili ne žele shvatiti, ideološku pozadinu vaših predstava? Za što se u njima zalažete, recimo u "Naše nasilje i vaše nasilje", "Aleksandra Zec"?
Ponajprije se zalažem za slobodu govora – za pravo da govorim ono što krvožedni nacionalni čopor ne želi čuti. Je li taj čopor hrvatski, srpski, bošnjački ili poljski – to me osobito ne zanima. Nacionalnu pripadnost ostavljam onima koji se nemaju ničim boljim legitimirati. Moje predstave su i pljuska malograđanskom kazališnom ukusu – onoj potrebi da se političke, ideološke i estetske pozicije jedne društvene klase predstave kao vrijednosti cjelokupnog društva.
Te predstave jednakom snagom pokušavaju diskvalificirati salonska ljevica, kao i sav onaj kriptofašistički gnoj koji se u ime različitih obitelji nataložio u svim društvenim porama – od nacionalne dalekovidnice do različitih naroda - direktnih ili dnevnih - s neizostavnim "hr" na kraju. Po meni je stvar kućnog odgoja u Srbiji govoriti o Vukovaru, Srebrenici ili fašističkoj prošlosti Aleksandra Vučića, a u Hrvatskoj o obitelji Zec ili starcima koje su nakon Oluje u Varivodama ubili pripadnici Hrvatske vojske.
Naravno da je u društvima u kojima je izostanak empatije spram Drugog kultiviran zadnjih četvrt stoljeća nešto takvo skandalozno. Zato je ona minuta šutnje u Hrvatskom saboru "za sve žrtve rata u Hrvatskoj i BiH" kukavičko prikrivanje kolektivne žalosti zbog samoubojstva jednog ratnog zločinca, a još više politike koju je taj isti Sabor sukreirao i koja je dio tih istih žrtava proizvela.
Imali ste problema s cenzurom u Hrvatskoj, u Srbiji i u Poljskoj, gdje su čak, između ostaloga, festivalu Malta u Poznanju zbog vas ukinute dotacije. Što ste doživjeli kao najveći udar na slobodu umjetničkog izražavanja? I postoji li, prema vašemu mišljenju, granica u slobodi stvaralaštva, odnosno nešto što se ne smije dotaknuti?
U svojim radovima otvarao sam različite teme – od najtraumatičnijih epizoda u povijesti vlastite obitelji do najsramotnijih epizoda u kratkoj ali zločinima bogatoj povijesti država nastalih raspadom Jugoslavije. Ne mislim da išta smije biti tabu u umjetnosti. Poljski ministar kulture Piotr Gliński ukinuo je dotacije festivalu Malta jer sam kurirao njegovo zadnje izdanje, ali i međunarodnom kazališnom festivalu Dialog u Wroclawu jer se usudio pokazati moju predstavu "Kletva", iako njezino gostovanje nije bilo financirano sredstvima tog ministarstva nego isključivo prodajom ulaznica. Dakle, i od Hasanbegovića ima veći Hasanbegović.
U Poljskoj, u predstavi "Kletva", govorite, između ostalog, o jedinstvu Crkve i države, što je u toj zemlji izazvalo kolektivnu histeriju i napade na vas. Ta sprega Crkve i države i kod nas je vrlo aktualno pitanje. Doživljavate li kojekakve molitvene skupo-ve kao manipulaciju vjerom u političke svrhe?
Nadam se da se porezni obveznici dobro osjećaju kad vide kolike milijarde kuna i za što država isplaćuje Katoličkoj crkvi. O toj sprezi Crkve i države, gdje nerijetko država postaje talac njezinih interesa, govorio sam u predstavi "Buđenje proljeća", koju sam 2009. postavio u ZKM-u. Crkva u Hrvata je tijekom devedesetih nerijetko sa svojih oltara otvoreno pozivala pastvu da glasa zna se za koga. Rijetki su primjeri kad je ta ista institucija javno pokazala empatiju za stradanje bilo koga drugog do pripadnika većinskog naroda. I vrlo je zanimljivo da onaj kojem je poslanje mir tako zdušno promovira rat.
Već ste radili u Kerempuhu prije tri godine, kad ste režirali predstavu "Jazavac u Kerempuhu". U njoj ste se osvrnuli na devedesete u Hrvatskoj, kad su neki termini poput "jazavca" proglašavani opasnima i antihrvatskima. Mislite li da se tadašnje vodstvo Kerempuha trebalo oštrije suprotstaviti vladajućoj ideologiji i promjeni imena toga kazališta?
Definitivno. I ne samo vodstvo toga kazališta nego cjelokupno društvo. Obje predstave koje sam do sada radio u Kerempuhu odgovor su na politike nasilne nacionalne homogenizacije, koje neprekinuto traju već 26. godinu. "Gospođa ministarka", komad Branislava Nušića koji sam prije nekoliko godina postavio u ovom kazalištu, izveden je na originalnom jeziku, a kao malu posvetu domaćoj nacionalnoj gluposti Snježana Kordić napravila je hrvatske titlove, pa su oni koji nisu mogli razumjeti Nušićev jezik mogli čitati prijevod.
Lijevo-liberalni dio hrvatske kazališne zajednice – ako ova sintagma nije oksimoron – u devedesetima je glavu čvrsto držao zabijenu u nacionalni pijesak, pa su im u njihovim kazališnim refleksijama promaknule takve stvari kao što su Lora, ubojstvo članova obitelji Zec, Paviljon 22, Dretelj, rušenje Starog mosta u Mostaru, Pakračka poljana, Grubori, sve ono što je Glavaš radio u Osijeku...
Imate li dojam da se to vrijeme etiketiranja ponovno vraća? Primjerice, promijenjeno je ime Trga maršala Tita zbog političke trgovine, Slavko Goldstein je nakon odlaska napadan od strane endehazijskih nostalgičara, a još se pamti i slučaj Nine Violić, koja je napadana zbog toga što je izrekla mišljenje suprotno od dominantne retorike?
Vrijeme etiketiranja u ovoj zemlji nije nikad ni prestalo. Ako misliti u skladu s elementarnom logikom i još imate hrabrosti svoje mišljenje javno izreći, minimalno što riskirate je optužba da vodite hibridni rat protiv Hrvatske. Ovo društvo je od osamostaljenja dresirano ne dovoditi u pitanje ništa što je učinjeno u ime nacionalne većine. Zato reakcije na samoubojstvo osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka nimalo ne iznenađuju. Umjesto da se govori o zadovoljštini koja je tim činom oduzeta žrtvama Tuđmanove politike u BiH, u Hrvatskoj se krenulo u beatifikaciju Praljka koja prijeti da u sjenu baci i njegovu svetost Antu Gotovinu.
"Deklaraciji o Domovinskom ratu" usprkos i upaljenom zelenom svjetlu za tamanjenje nacionalnih izroda, ja ću iskoristiti ovu priliku da ponovim da je Hrvatska izvršila agresiju na dio teritorija Bosne i Hercegovine, da je otvarala logore u zapadnoj Hercegovini za Bošnjake, da je u tim logorima kršila Ženevsku konvenciju, da je građane Bosne i Hercegovine koji su u Hrvatskoj bili izbjeglice prisilno novačila i slala na frontu...
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Šljam