Prije tri četvrt stoljeća napad nacističkog Trećeg Reicha na SSSR zaustavio je gradnju "Palače Sovjeta", monumentalne zgrade koju je Josif Visarionovič Staljin vidio kao svojevrsni hram svog carstva. Zgrada je trebala imati 100 katova, trebala je na vrhu imati monumentalni kip Vladimira Iljiča Lenjina, te je skupa s antenom i visinom od 495 metara trebala postati najvišom građevinom na svijetu.
Kako bi se u Moskvi oslobodio teren za gradnju, 5. prosinca 1931. čak su minirali Crkvu Krista spasitelja, tako monumentalnu građevinu, podignutu u slavu pobjede nad Napoleonom, da su ruševine raščišćavali cijelu godinu. Sve je počelo u prosincu 1922., kada je partijski vođa iz Azerbejdžana Sergej Kirov na proglašenju SSSR-a predložio izgradnju kongresnog centra na mjestu koje je dotad pripadalo "bankarima, zemljoposjednicima i carevima".
Međunarodni natječaj za izradu projekta SSSR je raspisao 1931., a najistaknutiji član u komisiji, kako je u to vrijeme pisao Time, bio je sam Staljin. Le Corbusier, Walter Gropius, Albert Kahn, praktično svaki arhitektonski genij tog vremena poslao je svoje ideje, da bi izbor naposlijetku pao na neoklasični projekt Borisa Iofana.
To je ozlojedilo Le Corbusiera koji je računao da će se sovjetski vrh držati zacrtanih modernističkih smjernica. No, osim gnjeva u Francuskoj, ništa mu drugo nije preostalo, te je natječaj 1935. službeno završen. Rad na palači započeo je tri godine poslije, uz preinake koje je Iofan unio nakon posjeta Manhattanu, koji mu jest bio impresivan, ali i izrazito depresivan.
SSSR je samo na početak gradnje potrošio tada astronomskih 18,9 milijuna dolara. Uopće, projekt se do tada pretvorio u pravi faraonski zahvat. Umalo doslovno. Zgrada je postala piramidalna, sasavljena od sedam koncentričnih cilindara koji su se sužavali prema vrhu. Svaki cilindar trebao je ukrašavati jedan veliki spomenik kakvog sovjetskih junaka.
Zgrada je planirana da ima 148 liftova, knjižnicu od pola milijuna knjiga, neizbježni centralni kongresni centar za Vrhovni sovjet, a ostalo bi bili muzeji, uredi, restorani i slično. Zgradu su planirali podići od čelika, stakla i kavkaskog vapnenca, te je oboložiti mramorom i granitom. Arhitekti su izračunali da bi se kip Lenjina vidio samo 90 dana godišnje, jer bi ostatak godine, zbog visine, bio sakriven u oblacima.
No, tri godine poslije Hitler je Staljinu zabio nož u leđa, napao ga je unatoč paktu koji su potpisali, a u koji je Staljin kratkovidno vjerovao do posljednjeg trenutka, te je čelični okvir koji je već bio postavljen, iskorišten za ratnu industriju. Ni Drugi svjetski rat Staljinu nije bio dovoljan za zaboraviti na megalomanske projekte, te je već 1945. naredio nastavak gradnje.
Tek 1957., nakon Staljinove smrti, SSSR je odustao od gradnje. Na mjestu temelja izgrađen je veliki Moskovski bazen, a nekoć razorena katedrala iz temelja je rekonstruirana 1995.
