Kultura
227 prikaza

Triler s elementima horora, namjerno usporen, napet i psihološki slojevit

1/2
Lector
Krabbéov roman ekraniziran je čak dvaput, najprije 1988. godine u nizozemsko-francuskoj produkciji i distribuiran pod dvama naslovima “Spoorloos/ The Vanishing”, te nešto kasnije u američkoj verziji (“The Vanishing”, 1993.). Zanimljivo je da je dva kvalitativno nespojiva uratka režirao isti autor, George Sluizer

Plutati svemirom u ovalnoj kapsuli protiv svoje volje, posve sami i paralizirani od užasa, u vakuumu i klaustrofobiji beskrajne tame, bez ikakve šanse da preživite, bez mogućnosti da brzo umrete. Zamislite takvu smrtnu presudu koja k tome stiže iz snovitog i nesvjesnog i protiv koje stoga nema opcije žalbe. Košmar o zlatnom jajetu nesretniku kojeg snađe nepogrešivo će, iako metaforički zabašureno, predvidjeti kakav ga kraj čeka. Usnula je takvu strahotu isprva jedna djevojčica, a godinama kasnije i odrastao muškarac. Oni su Saskia i Rex. U prvim odlomcima “Zlatnog jajeta” (Het gouden ei, 1984.), kratkog romana, gotovo novele od stotinjak stranica, inače najistaknutijeg naslova nizozemskog prozaika Tima Krabbéa (1943.), nenametljivo i pregledno dobivamo detalje neophodne za nastavak: Rex Hofman i Saskia Ehlvest zaputit će se iz Amsterdama na odmor u Francusku. Na Autocesti sunca prepiru se i zabavljaju jezičnim igricama dok ona u krilu drži pletivo pa u tom trenu još nije jasno jesu 40 41 li u pitanju stariji ljudi ili neko drugo vrijeme, kad se na suvozačkom sjedištu kilometražu kratilo pletaćim iglama umjesto smartphoneom. I da, osamdesete su, doba polaroida, Saskia i Rex mladi su i neopterećeni, četiri su godine zajedno, on je od nje stariji osam, smatra je preseratoricom i dalje je silno voli. Iako je položila vozački. Saskia se na Rexovo negodovanje na njihovim putešestvijama ne usudi voziti, no odjednom, na benzinskoj pumpi na kojoj se nakratko zaustavljaju, djevojka objavi da će ostatak puta za volanom biti ona, demonstrativno uzima ključeve od auta kraj kojeg je on ostaje čekati i vedro se zaputi po piće.

 | Author: Tim Krabbé fotkan 1969. Inače, Krabbé je bivši šampion u šahu i priznat je kao autor koji se bavi rješavanjem ‘šahovskih problema’

A onda se dugo ne vraća, ne vrati se uopće i tu kreće sve, čuđenje i zabrinutost, panika pa očaj, ukratko - priča, triler s elementima horora i mrvu fantastike, namjerno usporen, napet i psihološki slojevit, toliko da čitatelja ledi jeza. Trgovina na benzinskoj krcata je ljudima, no na izbezumljenog muškarca koji maše fotografijom svoje nestale djevojke baš nitko ne obraća pažnju. Ta sveopća ravnodušnost u turističkome metežu simptom je otuđenosti pripadnika konzumerističkog društva blaziranih dokolicom i materijalnim blagostanjem. Ovaj moment, možda naoko low-key u gradiranju zastrašujućih događaja koji će uslijediti, među dojmljivijima su u romanu: čovjek je zarobljen među instant hranom i lakim štivom, izgubljen u šarenoj gomili bez lica, a bome i bez sluha za drugog, usamljen u strahu i nemoći. Njegova iznenadna i neobjašnjiva nevolja kao da je uvreda prolaznicima koji okretanjem glave odbijaju postati dijelom te neugodne zbrke, ne pokazujući čak ni uobičajenu znatiželju, jer valjda im je ta zgoda suviše mutna, još ne konačna, pa zato nedovoljno tragična. Drugom prilikom, kad na nekoj sličnoj benzinskoj dođe do prometne nesreće, itekako će svi pohrliti provjeriti tko je stradao i kako. Rexova privatna katastrofa, odvija se, dakle, na jednom bezličnom i neosobnome mjestu, tzv. nemjestu, u nekakvom “između prostoru” na kojem se krećemo automatizirano i svrhovito, bez potrebe za zadržavanjem, i to, da sve bude sablasnije, u “između vremenu” na prijelazu iz dana u noć. Nelagodi ovodobnog čitatelja dodatno pridonosi činjenica da je zbivanje locirano u vrijeme prije mobitela, da je nesretni Nizozemac zapeo u stranoj zemlji čiji jezik jedva govori, da je ovisan o milosti osoblja benzinske pumpe koje mu pomaže po službenoj dužnosti, da putnici kojima je do maločas i sam pripadao,opušteno i anonimno, ne iskazuju empatiju ni zanimanje za njegov slučaj, kao uostalom ni lokalna policija. Bicikli na kojima su Saskia i Rex planirali istraživati pitoresknu francusku unutrašnjost brzinski će iščeznuti s krova njegova starog auta dok on pokušava shvatiti gdje mu je djevojka. Ta krađa istog časa postaje simbolom propasti njihovih praznika, pa i svršetka veze, zloguki znak da se stvar neće okrenuti na dobro. Baš kao što zlatno jaje iz naslova ne upućuje na Fabergéovu dekadenciju, nego metaforizira zarobljeništvo, usamljenost i stravu polaganog, a neminovnog umiranja. U poglavlje o Rexovu nastojanju ostvarenja nove veze skoro nasilno je usječeno drugo koje čini paralelni krak romana, minuciozan prikaz idiličnog obiteljskog i profesionalnog života čovjeka koji zna što se dogodilo Saskiji, jer upravo je on, Raymond Lemorne, za to odgovoran.

 | Author: Lector Lector

U predzadnjem od ukupno pet poglavlja on će se tek tako ukazati u Rexovu skrhanom životu, kao što je uostalom to već jednom i učinio, dok je svijet još bio okej. Ako je tad postavio zagonetku, sad nudi odgovor, ali pod uvjetom da Rex, već sasvim sluđen uzaludnim oglašavanjem nestanka, lažnim tragovima i savjetima vidovnjaka pristane proći sve ono što i godinama ranije njegova djevojka. Najednom nam se, znači, nudi optika potpunog luđaka, koji je k tome kemičar i gimnazijski nastavnik, čime dobivamo bizarnu kombinaciju psihopatologije i znanstvenog pristupa zločinu kroz uvid u njegove studiozne, ali početnički nespretne pripreme te potragu za savršenom žrtvom. Lemorne, svatković iz francuske provincije, dokazao je ranije kako može biti human skočivši u rijeku za nepoznatom djevojčicom, da bi se upravo u tom trenu zapitao je li jednako sposoban počiniti zlo. 

 | Author:

Krabbéov roman ekraniziran je čak dvaput, najprije 1988. godine u nizozemsko-francuskoj produkciji i distribuiran pod dvama naslovima “Spoorloos/ The Vanishing”, te nešto kasnije u američkoj, happy endom kompromisno omekšanoj, a time i poprilično upropaštenoj verziji (“The Vanishing”, 1993.). Zanimljivo je da je dva kvalitativno nespojiva uratka režirao isti autor, George Sluizer, što podsjeća na također nesvakidašnju situaciju s dvjema Hanekeovim varijantama psihološke drame “Funny Games”. Treba reći i da je, unatoč visokim kvalitativnim dosezima prve ekranizacije, atmosfera sveprisutne opasnosti u knjiškom predlošku ipak neusporedivo snažnija, kao i što je protok vremena od godine proizvodnje primjetljiviji na filmovima nego u tekstu, koji i četiri desetljeća od objavljivanja djeluje svježe i svevremeno. Hrvatsko izdanje dobili smo zahvaljujući Lectoru, mladoj izdavačkoj kući iz Rijeke, koja je objavila niz prijevoda sjajnih, a ovdašnjoj publici dotad nepoznatih nizozemskih, južnoafričkih i danskih naslova. Najglasnije među njima odjeknuo je zasad roman “Tirza” Arnona Grunberga, kojega volimo od njegovih “Plavih ponedjeljaka” (Profil, 2006.). U toj impresivnoj prozi koju je autor predstavio na jednom od izdanja Zagreb Book Festivala pronalazimo poveznicu sa “Zlatnim jajetom”, jer i ondje u nevjerici promatramo psihičko pomračenje i društveni sunovrat jednog obrazovanog i naoko sređenog pripadnika više srednje klase. Tim Krabbé, inače novinar i pasionirani biciklist, svoju jednostavnu, a nesvakidašnje efektnu priču izlaže čvrstom rukom, krajnje minimalističkim potezima, u pet finih slojeva, od dinamike odnosa nesretnog para, preko Rexove mučne potrage za Saskijom i neuspjelog pokušaja normalizacije vlastitog života, do hodograma zločina i naposljetku dijaboličnog razrješenja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.