Od deset službeno najboljih filmova svih vremena (prema svjetskoj anketi britanskog filmskog časopisa Sight & Sound, provedenoj 2012.) jedan se, poput užarenog željeznog žiga, izdvaja.
To je vestern Johna Forda, “Tragači“, sedmi na listi, premijerno prikazan 13. ožujka 1956. godine. Prije točno 60 godina.
Ne izdvaja se po vrijednosti jer je besmisleno tvrditi jesu li bolji Fordovi “Tragači“, Hitchcockova “Vrtoglavica“, Ozuova “Tokijska priča“ ili Renoirovo “Pravilo igre“.
Sve su to remek-djela koja predstavljaju ono najbolje u filmskoj umjetnosti i otvaraju nam skrivena mjesta čovjekove sudbine i naravi svijeta u kojemu živimo.
Zašto su Fordovi “Tragači“ danas posebno uzbudljivi i zašto nisu bili shvaćeni sredinom 50-ih, kada su prikazani?
Zato što se bave najvećih društvenim problemom suvremene civilizacije, ako uopće današnji, civilizacijski različit svijet, možemo podvesti pod zajednički nazivnik jedne jedine civilizacije.
Stoga bih radije umjesto riječi civilizacija upotrijebio metafizički izraz: sudbina. “Tragači“ se bave sudbinom suvremenog svijeta.
Sudbina svijeta u kakvom bi željeli živjeti jest da svi živimo zajedno, a stvarna sudbina koja nam je dodijeljena, htjeli mi to ili ne, trasirana je nesnošljivošću, podjelama i mržnjom.
O tome govore, bolje od ijednog filma ikada snimljenog, od početka filmske umjetnosti do danas, Fordovi “Tragači“, film neusporedive ljepote i snage.
No, tema ovoga teksta nije Fordova filmska umjetnost već nešto u čemu je, jedini do danas, uspio: natjerati nas da shvatimo da zlikovac može biti junak.
Iako znamo da je zlo kojemu je fanatično odan najveće zlo ljudske povijesti. Junak “Tragača“ je rasist koji fanatično mrzi Indijance. Istodobno, on je junak filma, brat, ujak i spasitelj kojega neizmjerno volimo.
Zvuči nemoguće, čak suludo, ali to je ono što je Ford želio i uspio stvoriti u svom, kako ga je nazvao, “psihološkom epu“, u kojemu tragedija postaje “besmislena“ (Ford je upotrijebio riječ “ridiculous“).
On se zove Ethan Edwards i glumi ga John Wayne (u najboljoj ulozi karijere i, kako je opravdano tvrdio njegov kolega James Stewart, jednoj od najboljih uloga ikad odglumljenih na filmu).
Ethan je lutalica, bivši južnjački vojnik, plaćenik koji se borio za meksičkog cara, čovjek bez doma, obitelji i prijatelja.
Ford je “Tragače“ nazvao “tragedijom o usamljeniku“, no Ethanova usamljenost nije romantična melankolija odbačenog junaka jer je Ethan u svemu što radi sam samcat odbacio samoga sebe.
Bio je zaljubljen u jednu ženu, a ona se udala za njegovog brata jer je Ethan odabrao rat, lutanje i pustolovinu, a ne kuću, brak i obitelj. Na početku filma Ethan dolazi u posjet bratu i njegovoj ženi, koju još uvijek voli, kao i ona njega.
Bratu daje plaćeničke zlatnike, djeci sablju i odličje kao igračke i to je sve što on može napraviti jer nikad nije i neće biti dio obitelji.
Sve dok, sutradan, kad s grupom ljudi traga za otetom stokom, Komanči ne napadnu bratovu kuću, siluju bratovu ženu i pobiju sve osim dvije kćerke koje otmu.
Stariju ubrzo siluju i ubiju, a mlađu odvedu s plemenom, bježeći pred američkom konjicom koja, vidimo kasnije u filmu, masakrira Indijance kao zvijeri.
Film prati Ethanovo desetogodišnje traganje za tom djevojčicom koja odrasta u djevojku i postaje poglavičina žena. Ethan ne traga da je spasi već da je ubije jer je “prljava“, više nije bijela nego Indijanka.
Ethan je patološki rasist koji, kad u potrazi iskopaju leš Indijanca, mecima gađa Indijančeve mrtve oči, a na pitanje kakvog to ima smisla, sa sadističkom mržnjom odgovara da će Indijanac, po vjerovanju Komanča, na drugom svijetu biti izgubljen i vječno lutati među vjetrovima.
Kako možemo takvog junaka istodobno mrziti i voljeti? Kako je Ford uspio stvoriti junaka koji nam je blizak i stran, koji je zlikovac, utjelovljenje svih rasnih, vjerskih i nacionalnih mržnji suvremenog svijeta, svega što u našem nesavršenstvu i sljepilu možemo fanatično mrziti, a istodobno je taj junak ili, ako hoćete, zlikovac, utjelovljenje svega što, kao snošljivi ljudi bez predrasuda, volimo i što nikad nećemo prestati voljeti?
Uspio jer je pokušao nemoguće: navesti nas da mrzimo grijeh, a volimo griješnika. Taj griješnik, ma koliko bio rasist, na kraju ne ubija bijelu Indijanku već je, možda protiv svoje volje, nesvjesno, iracionalno, neobjašnjivo, uzima u naručje i nježno joj kaže “Idemo kući, Debbie“.
I to nakon što je deset godina, poput opsjednutog psihopata, proveo tražeći je da bi je ubio. Kao što je neobjašnjiva iracionalna (rasna, vjerska, nacionalna, bilo kakva) mržnja, tako je neobjašnjiva i ljubav, ali je, kao i mržnja, moguća, uvjerljiva i postoji.
