Kazalište je još jedino koje djecu može očarati. U ovo vrijeme otuđenja, kroz ekrane i društvene mreže samo se još više udaljavamo. Postoji velika potreba za elementarnim ljudskim kontaktom. Kazalište je ono izvorno, počelo je kao magijsko-religijski čin i tu je svoju čaroliju zadržalo. U trenutku kad se dogodi sinergija dvaju energija, izvođača i publike, to nije zamjenjivo nikakvim sadržajem na ekranu, sumira nam Lucijan Roki, ravnatelj Gradskog kazališta lutaka Split, koji je ove godine sa svojim malim timom od svega 29 ljudi ušao u veliki jubilej, a to je 80 godina ovoga kazališta i profesionalnog lutkarstva.
Tim povodom, na kazališne daske ove kulturne ustanove za najmlađe postavljena je nova predstava "Tajni život splitskih lutaka", u kojoj oživljava gotovo 40 lutaka iz ranijih predstava. U kratkim crtama riječ je o predstavi u kojoj jedan poslovni čovjek preuzme skladište starih lutaka i želi ih se riješiti bacanjem na Karepovac. No lutke oživljavaju i uspijevaju ga očarati.
- Cilj svake predstave u kazalištu je interakcija izvođača i publike, aristotelovski, da se osjeti katarza. Mi smo htjeli katarzu posvećenu lutkarstvu, dali smo u to i srce i dušu. Svaka lutka nam je bliska, pogotovo glumcima lutkarima i majstorima, njima je svaka kao dijete. Puno je tu rada, a ono što je još važnije, predstava je vrlo edukativna jer progovara o bitnom problemu današnjice, a to je konzumerizam koji proždire umjetnost kao takvu, često je i banalizira. Ali umjetnost ima svoj način na koji će tome doskočiti. U ovoj predstavi lutke pred čovjekom koji ih se želi riješiti ožive. On doživi preobraćenje srca i poželi od tog skladišta napraviti muzej lutaka. Spašene su i one i on jer je doživio katarzu i opet pronašao to dijete u sebi - govori nam ravnatelj dodajući kako na predstavi rade gotovo svi u kazalištu.
- Bila je to ideja da napravimo predstavu koja će govoriti, ne bih rekao, o povijesti kazališta, jer to zvuči dosadno, nego da pokažemo kakvih sve vrsta lutaka ima. Ovo kazalište, kao i mnoga druga, ima svoju 'starozavjetnu' povijest - ono se rodilo, nastalo, gorjelo, bilo deset godina u egzilu i vratilo se u matičnu kuću. Sve su to stvari koje ljudi imaju gdje pročitati i ne treba time opterećivati predstavu. Prošlo je 80 godina lutkarske čarolije, i danas smo željeli pokazati kako se pojedine lutke kreću, kakve psihološke datosti može imati lik koji se utjelovljuje u toj lutki i kako se mogu međusobno odnositi. To je sve tehnički jako zahtjevno, neke lutke su na paravanima, neke su stolne, neke vodite po podu. Zato i imate ovu scenografiju koja izgleda kao niz nabacanih stvari, ali u principu imamo jako dobro izračunate plohe za igranje. To je vrlo složeno jer scena mora biti funkcionalna prije svega. To je ono što publika ne zna. U principu nam je bila nakana predstaviti sve te vrste lutaka kroz jednu toplu priču jer svi dijelovi scenografije su iz naših starih predstava, kao i lutke. Nećemo govoriti o povijesti, nego ćemo je odigrati - objašnjava nam ravnatelj kazališta, koji je ujedno i zadužen za svjetlo na sceni. Manjak kadrova se, naime, osjeti i u kazališnim kućama.
Objašnjava nam zašto je to tako.
- Imate oblikovatelja svjetla, odnosno dizajnera svjetla koji ne mora biti ni zaposlen, nego može biti slobodni umjetnik. Imate majstora svjetla koji je šef rasvjetne tehnike u kazalištu, imate regulatera svjetla koji vodi predstave, pa regulatere osvjetljivače koji rade na pojedinim reflektorima i imate električare koji održavaju čitav sustav. E, to sam sve ja. Uspio sam pronaći čovjeka za posao regulatera svjetla, ali manjak stručnog kadra se itekako osjeti. Ako je manjak u građevini, zamislite koliko se to tek vidi u našoj struci koja je jako specifična. Prvo je pitanje koliko ljudi to zna raditi. Oni koji znaju po gažama u nekoliko mjeseci zarade dvostruko više nego što im mi možemo ponuditi za cijelu godinu, a radno vrijeme u kazalištu često podrazumijeva dvokratni rad. Nismo baš atraktivan poslodavac. To su sve interdisciplinarna zanimanja, traži se da se razumije fizika, tehnika i optika, a da si istovremeno i umjetnik. Školovanje je skupo, i osim katedre u Zagrebu ne može se naučiti nigdje drugdje. Da nije bilo Aleksandra Mondekara i njemu sličnih ne bi ni toga bilo - kaže ravnatelj govoreći nam i o samom nastanku Gradskog kazališta lutaka Split, koje je ujedno i prvo profesionalno lutkarsko kazalište u Hrvatskoj.
- U principu su u početku igrale samo marionete. Amaterska lutkarska skupina okupila se još 1931. godine u ovoj zgradi, a dvije godine poslije održana je prva premijera. Oni su postali jezgrom za prvo profesionalno lutkarsko kazalište u Hrvatskoj koje je osnovano 1945. godine. Nakon marioneta na pozornicu stižu lutke zijevalice, javajke, teatar sjena, crni teatar, velike lutke... Produkcija se stalno komplicira, a nas je malo. Nema mjesta za bolovanje, na svakom radnome mjestu je samo jedan čovjek - kaže nam ravnatelj dodajući kako prate trendove iz Europe, a posebno istočne.
- Sve skupa mora biti dobro izbalansirano. Ništa ne smije iskakati jer se čarolija ruši. Predstava je simfonija različitih elemenata, svi se moraju podčinjavati njezinoj cjelovitosti. Scenografija ne smije odvlačiti pogled, svjetlo ne smije biti prejako, dimne zavjese ne smiju biti preintenzivne, sve je to timski rad - otkriva ravnatelj.
Izradio je više od 500 lutaka
A koliko su lutke i njihove karakteristike bitne, priča nam čovjek koji je tijekom 35 godina rada u kazalištu izradio više od 500 lutaka. On je izrađivač lutaka, scene i rekvizite, majstor lutkar ovoga kazališta, Zdeslav Kukoč, koji je u ovu splitsku kulturnu kuću stigao odmah nakon srednje škole primijenjenih umjetnosti.
- Bilo je to davne 1990. godine, kad sam se javio na natječaj i ušao u taj svijet kazališta. Rijetkost je da s takvom profesijom nađeš posao od kojega možeš egzistirati. Imao sam nekoliko godina lutanja, ali sam se vratio opet ovom poslu. Što se tiče uloge same lutke u predstavi, rekao bih da je ona kao stakalce u vitraju. Puno je tu važnih segmenata i svi oni čine predstavu - kaže nam Kukoč objašnjavajući zašto moraš izraditi primjerice zeca, a ne ga jednostavno kupiti u trgovini: "Ne možete ga kupiti. Taj zec je zadan, a njegovo bivanje je rezultat suradnje objekta i subjekta koji ga animira. Objekt je zadan, kao što je ormar na sceni zadan. On ne može biti veći ili manji, on može biti manje ili više prisutan zahvaljujući rasvjeti. Tako je i sa zekom. On je predodređen da bude takav kakav je i tu sad dolazimo do onoga na čemu počiva predstava, a to je dramaturški predložak. U njemu je postavljena dinamika predstave i samog tog lika, skače li ili je pasivan, dinamika je u već peru samoga pisca i taj tekst je vertikala kojom se mi lutkari vodimo. To su zadane stvari koje se trebaju ispoštovati".
- Imate lutke zijevalice kod kojih morate pratiti rukom izgovaranje, imate marionetu koja visi vertikalno, može se animirati s poda ili s mosta. Ona, primjerice, nema tu dinamiku da preskoči radnju kao ona koja se s tla animira. Shakespeare, primjerice, zahtijeva marionetu jer ima zadanu, sporiju radnju. Najviše inovacija u mehanizme lutaka uveo je Ivica Tolić i on je u javajki, koja je paravanska lutka koja se animira iz rupe, pronašao sintezu. U njoj je pronašao sintezu i optimalnu vrijednost, bio je javajki najskloniji - objašnjava nam Kukoč dodajući kako kazalište sad nema uvjete za marionetu kojom se upravlja s mosta, s visine od oko dva metra, jer nemaju infrastrukturu, no kaže nam da je s marionetama, koje mogu imati i 20 konaca za upravljanje, najteže raditi posebno jer se konci, odnosno žice, baš kao i na instrumentima moraju stalno podešavati jer se i stežu, odnosno opuštaju, ovisno o temperaturnim uvjetima u dvorani, kao i o stupnju vlage.
Upravo zbog kompleksnosti vještine upravljanja marionetom, i glumac lutkar Ivan Medić izdvaja ovu vrstu lutke kao najzahtjevniju za scensko izvođenje. U kazalištu je 22 godine i priznaje kako je taj neki afinitet prema sceni u sebi nosio još otkad je bio dijete te da mu se čini da je sve što mu se u životu dogodilo vodilo ovome što je danas.
"Bitna nam je reakcija djece"
- Obožavam svoj posao. Naša uloga u samom kazalištu jest da ono što radimo dopre do djece i naravno da nam je njihova reakcija jako bitna. To nam daje energiju, posebno ako ih priča dotakne. Ali u ovom poslu je sve čarobno, od upoznavanja novih ljudi, redatelja, rada s novim lutkama do općenitog procesa stvaranja jednog kazališnog komada. Što se tiče vrsta lutaka, marioneta na dugim koncima i danas slovi kao najteža lutka za vođenje iako je ona dosta spora u kretnjama i radnjama, nema brzinu kakvu može ostvariti lutka s drugom tehnologijom. Zadnja je predstava s marionetama, ali na kratke konce odigrana u ovoj kući 2008. godine. Upravljanje marionetom je komplicirano i traži vještinu, a uvijek si u riziku da ti se konci zapetljaju. No marioneta se s vremenom izgubila. Sad smo ih oživjeli s novom predstavom - kaže nam Medić dodajući kako je u vrijeme kad je marioneta na duge konce držala primat lutkarstvo nosilo i beneficirani radni staž jer zahtijeva spretnost i izdržljivost tijela lutkara koji stoje na mostu i njome upravljaju.
- Bude i izazovnih dana kad se, unatoč vještinama koje posjeduješ, pitaš mogu li ja to. Ne bih mogao izdvojiti najtežu ili najlakšu predstavu, ali mogu izdvojiti ljude s kojima sam uživao raditi. Prije svega, to je Ljudmila Fedorova, ruska redateljica koja je radila i kao profesorica na osječkoj Akademiji. S njom je prekrasno raditi, naučite puno od nje, zaista je divna. Tu je Tamara Kučinović, prva hrvatska lutkarska redateljica, koja je završila baš režiju za lutkarstvo. Njezina predstava 'Ukradeno sunce' bila je zaista sjajna, a bila je za malo stariju publiku. Pred tim lutkama ste imali osjećaj strahopoštovanja, bile su izrađene od punog drveta i same za sebe su mogle funkcionirati kao umjetničke skulpture. Ova naša posljednja predstava mi je jako draga, ali je teška. Animiram više različitih vrsta lutaka i igram dramsku ulogu. Baš s ovom marionetom na kratke konce sam radio prije oko 17 godina - kaže nam Medić.
Iako se predstave izvode gotovo svaki dan i u nekoliko termina, ekipa splitskog kazališta lutaka uživa u onom što radi. I to se osjeti. Jer da ih ne vodi ljubav prema poslu kako bi 260 puta u godini svaki put iznova uspijevali oduševiti sve one glavice koje jedva čekaju doživjeti nešto novo. A i to je, vjerujte nam, zaista moguće unatoč tome što im je danas baš sve dostupno.
