„... Mussolinijev užitak u jeziku je zarazan. Njegova igra uvredama, užitak u ruganju, radost u bogohuljenju naprosto su bujni.“ Mao je pak bio majstor u smišljanju slogana jer se njegovim rečenicama, usporedo s propagandom, kotrljao i lirički izričaj pun snage, nade i vatre vjere. Zanimljivo je da je uopće kod diktatora prisutna sklonost pisanju još i prije nego su se dočepali vlasti. Oni se pritom dijele na one koji su pisali kao dio uspona na vlast i oni koji su pisati počeli kad su već bili tamo gdje su htjeli biti.
Mao, Mussolini, Lenjin i Hitler svi su od pisanja do određene mjere dobili nazad rast popularnosti, izreklamirali su se svojom porukom, dok su ljudi poput Sadama Huseina, Kim Jong-ila i sličnih koji su se u pravilu jezivo sramotili svojim književnim nedjelima. Ono što Kalder nije spomenuo jest to da su ovi drugi bili u komotnoj situaciji da se nisu morali niti truditi zbog ikoga osim sebe, dok su oni prvi trebali prikupljati svoje sljedbenike, vjernike.
Pa unatoč tome, Hitlerov Mein Kampf je zapravo zbrka svega i svačega, što Hitler nije uspio niti izbliza popraviti niti kroz sva svoja kasnija reizdanja. Pored svih popravaka, njegova knjiga u onom osnovnom dijelu nije se uspjela odlijepiti od pukog denunciranja kroz mržnju, od antiintelektualizma, sličnih stvari koje su, ironično, bile upravo ono što je dobilo toliko poklonika, pogađajući u najmračnije zakutke njihovih duša.
Colin Dickey na tom mjestu primjećuje jednu onespokojavajuću činjenicu – svoje knjige skloni su pisati i mnogi političari kako bi njome okrunili ili zadobili nešto povijesnog legitimiteta i autoriteta. No, tu je stvar bitno drugačija već time što su njihove autobiografije, koje su u pravilu pisali drugi (!), način da nešto ostave iza sebe ili da se pripreme za nove izbore ili da poberu nešto novca na kraju karijere...
Koliko god da to nipošto nisu literarni zločini kao književnost diktatora, rijetki su ipak dosegnuli neke literarne vrijednosti kao što je to uspio Barack Obama sa svojim „Dreams of my father“. Kod diktatora je motiv ipak u pravilu, bez obzira što žanr puno više intrigira, osobni narcizam vlastodržaca moćnika. Oni žele osigurati si besmrtnost, pa ako pritom ubace i nešto od svije jezive poezije, time zapravo nastoje svetoj knjizi režima dati posebnu notu vrijednosti poštovanja.
Zabavna je primjedba po kojoj mala autoritarna država, a takvih je nakon raspada bivše Jugoslavije na Balkanu, hvala Bogu, zbilja bilo, nalik je sobi za jednog, njegovom vlastitom prostoru u kojem on i samo on ima punu slobodu stvaranja. Tipovi poput Kima Jong-ila tako su znali ostavljati dojam radnog čovjeka, onoga koji je u svojoj knjizi „O umjetnosti kinematografije“ pisao kroz tehničke diskusije i kritiku koji čak, smatra Kalder, i nisu bili besmisleni.
Za vjerovati mu je jer je taj diktator doista bio svjestan kinematografije. Toliko da je otimao top-glumce i redatelje s juga podijeljene zemlje, a i njegovo malo carstvo imalo je neke svoje trenutke u filmu. A Sadam Husein... „Po nikakvim mjerilima to nije dobro, ali je to barem rad čovjeka a ne spomenika i, za razliku od većine drugih radova iz diktatorskog kanona, vrlo je iskren“, napisao je Kalder.
Šteta što Dickey nije otkrio koliko se Kalder bavio Staljinom, masovnim milijunskim ubojicom koji je doista puno znao o umjetnosti, društvu, znanosti, koječemu, iako je puno od toga uništavao upravo gledajući svijet kroz svoju diktatorsku paranoju. Na kraju, oni koji žive od svog despotskog ega, padaju s tim istim egom, brzo iščezavaju s padom njihove diktature. Depresivna iznimka je „Mein Kampf“.
Dijelom svoje analize fenomena koja se bavi Nijazovim, Kalder je u nekoliko rečenica napisao istodobno i kritički masakr knjige Nijazova i skoro dirljiv osvrt na jednu povijesnu tragediju: „Njegova namjera nije bila samo stvaranje ideologije, nego i nove povijesti, mitologije za svoju naciju... Bio bi to ogroman posao i za svakog velikog književnika, a Turkmenbaši nije bio čak niti osrednji autor. Bio je vrlo, vrlo loš kao pisac. Svojom 'Rukhnamom' htio se vinuti do zvijezda, a završio je na smetištu.“
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Tito bio veliki zlocinac ,ali nikakav pisac. O cemu je pisao Milosevic ? Srebrenica ? Vukovar, Skabrnja?
idi amin je volio pisati puno haha