Kultura
1709 prikaza

Svi na Istoku govore: "Mi smo obranili Europu od Istoka!"

Nastavak sa stranice: 1

Diljem srednje i istočne Europe prisutan je strah i otpor prema dolasku izbjeglica koje bi mogle promijeniti 'kršćansko lice Europe'. Otkud ta odbojnost istočnih Europljana prema strancima? Čini se da su zemlje zapada Europe, koje su primile daleko više izbjeglica, unatoč pojedinačnim ekscesima, ipak puno tolerantnije prema imigrantima. Zar su istočni Europljani zaboravili da su i sami tijekom povijesti često bili prisiljeni odlaziti iz svojih domova?

Sve ovo što se događa u Istočnoj Europi ima svoje duboke i traumatične korijene. Nažalost, nije to samo neka glupava dnevna politika. Istvan Bibo, čuveni mađarski politički teoretičar, u svojoj je knjizi 'Bijeda istočnoeuropskih malih država' precizno opisao permanentni strah koji je u 20. stoljeću vladao u našoj regiji. Države i nacije strahovale su jedna od druge, mit o neprijatelju uvijek je bio potreban i masama i vlastima. Mislim da to i danas djeluje, ali javno se manifestira u diplomatskom fraku. Zato je potreban novi brutalni neprijatelj, a to su migranti. Time ne tvrdim da te nove migracije neće stvoriti veoma duboke konfliktne situacije, samo ne u Istočnoj Europi nego u Zapadnoj. Događa se ono što je Hemingway opisao u jednoj svojoj noveli. Zapad se muči, a mi jaučemo.

Premijer Viktor Orban u Mađarskoj vodi bizarni rat protiv Georgea Sorosa i njegova sveučilišta. Na meti mađarske vlade su i institucije Europska unije, kao i humanitarne organizacije koje pomažu izbjeglicama. Kolika je stvarna podrška mađarskog naroda takvoj politici?

Orbanova priča je zaista priča za jedan stendalovski roman o sudbini baršunaste revolucije. To je iznad dnevne politike, prepuno proturječnosti i drame. On je u mladosti bio Sorosev stipendist i miljenik, samog sebe je nazivao lijevim liberalom. Bio je jedan od najvećih pristalica priključenja Europskoj uniji. I onda je učinio radikalan korak udesno, postao je zagovornik iliberalne demokracije, a Bruxelles je zamijenio Moskvom. Iz tiska su poznate diskusije o njemu u Europskom parlamentu, i u njegovoj narodnjačkoj frakciji. Kako će se završiti ova priča, ovisi o predstojećim izborima za Europski parlament. To će odrediti sudbinu Europe. Za Orbana ne znam. Ne znam hoće li biti junak ili antijunak. On zaista ima veliku podršku mađarske nacije, koja je jako povezana s mađarskom poviješću, prije svega s još živom trijanonskom traumom.

Laszlo Vegel | Author: Luka Stanzl/PIXSELL Luka Stanzl/PIXSELL

Dio Orbanove politike je i izdašno financiranje raznih aktivnosti mađarskih manjina koje najvećim dijelom žive na teritorijima Slovačke, Rumunjske i Srbije koje je Mađarska izgubila u Trianonu. Kako vi, kao pripadnik jedne takve mađarske manjinske zajednice gledate na to?

Sam po sebi nije problem ako matična država financijski podržava svoje manjine, ona mora biti nesebična s ciljem očuvanja nacionalnog identiteta. Ne znam kako bi vojvođanska mađarska kultura preživjela bez te pomoći. Znam, međutim, i to da se to ne može realizirati bez politike, i da su glavni distributeri pomoći političari. Bojim se da u političkim igrama manjina može izvući deblji kraj. Znate, travi ne odgovara ni kad se slonovi bore ni kad međusobno vode ljubav. U vezi manjina skrenuo bih pažnju na studiju njemačkog povjesničara Holma Sundhaussena, u kojoj je pokazao da se u Istočnoj Europi poslije uvođenja višestranačke demokracije rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina. Zbog toga je svaka pomoć potrebna. Naravno, najveću odgovornost imaju upravo većinske nacije. Ako opada broj pripadnika manjina, onda njihova savjest ne može biti čista. Ali i Europska unija bi trebala mnogo preciznije formulirati norme u vezi manjina u Europi. To govorim i zbog osobnog iskustva, vidim da se u Vojvodini rapidno smanjuje broj pripadnika nacionalnih manjina.

Prema nekim ocjenama, Jugoslavija je imala relativno dobro riješeno pitanje zaštite prava etničkih manjina, možda bi se čak moglo reći da je bila ispred svoga vremena. Slažete li se s tim i možete li usporediti status mađarske manjine u današnjoj Srbiji sa statusom koji je imala u SFRJ?

Savez vojvođanskih Mađara uporno naglašava da u Srbiji treba sačuvati naslijeđena prava. Kakva naslijeđena prava? Pa ona koja su bila osigurana u nekadašnjoj Jugoslaviji. Treba li veći dokaz o tome koliko smo zaostali?

Vaš Novi Sad i Vojvodina u vrijeme Jugoslavije bili su gotovo sinonim za multikulturalnost i tolerantan suživot različitih nacionalnih skupina. Koliko je od toga ostalo?

U odnosu na devedesete, smanjio se intenzitet antimanjinske retorike, atmosfera je tolerantnija. To je točno. Ali paralelno s time i u Srbiji – uostalom kao i u cijeloj srednjoistočnoj Europi i na Balkanu - sve veći zamah dobiva ideologija etnicizma. Srbija nije više neki izuzetak u regiji - ona se adaptirala regiji, koja poslije euforije liberalizma sve više upada u klopku etnicizma. Sve više se uočava da se antimanjinska politika može voditi i demokratskim sredstvima.

Nedavno je u Srbiji obilježena 20. godišnjica bombardiranja NATO-a. U uvodniku u 'Politici' objavljeno je da su se 'sirene za vazdušnu opasnost prvi puta nakon Drugog svetskog rata oglasile 24. marta 1999. godine...'. Je li to izolirano mišljenje kolumnista Politike ili srbijanska javnost doista vjeruje da devedesetih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije bilo zračnih uzbuna?

Ja sam još 2000. godine povodom NATO-ova bombardiranja objavio knjigu 'Exterritorium', i ta će knjiga uskoro biti objavljena i na hrvatskom u prijevodu Xenije Detoni. Ona nije dnevnopolitička nego dokumentarni roman o svakodnevici za vrijeme bombardiranja u svjetlu povijesne perspektive i u klopci nacionalnih mitova. To je priča o našim i mojim zabludama i iluzijama. U toj knjizi sam zabilježio da o bombardiranju postoji puna suglasnost između vladajućih stranaka i opozicije, ali i mnogih nezavisnih intelektualaca i medija. To traje do dana današnjeg. U tom pitanju bili su suglasni i Milošević i njegovi najžešći protivnici. O ratu u Bosni i u Hrvatskoj stavovi su iznijansiraniji, ali o NATO-u postoji skoro apsolutna suglasnost. Vjerujte mi da rečenice koje ste citirali mnogi nisu ni primijetili jer se to a priori podrazumijeva. I kod onih koji su u pitanjima rata u Hrvatskoj i u Bosni mnogo kritičniji i nisu suglasni s vladajućim diskursom.

1/4

Tom je prigodom srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić održao govor u kojemu je prikazao Srbe i Srbiju kao malu i hrabru zemlju koja se pravednički odupirala velikim i moćnim protivnicima. Koliko takve poruke mogu doprinijeti stvarnom suočavanju s prošlošću i izgradnji novih odnosa u regiji, pa i postizanju svojevrsne katarze unutar srbijanskog društva kako bi se ono okrenulo prema budućnosti?

Mala zemlja koja se oduprla velikim i moćnim silama! Naša nacija je bila bedem u obrani Europe! Od Turaka, ili sada od migranata. Mi smo se žrtvovali za Europu! To je već desetljećima omiljeni šlagvort istočnih političara. Mi smo branili Europu, a usput ratovali među sobom i mrzili se. Patriotska inteligencija pjevala je o tome u prozi i u poeziji. Jednom sam pričao jednom njemačkom uredniku da bi te tekstove trebalo sakupiti i od njih sastaviti jednu antologiju. Nagovarao me da ja to učinim. Pokušao sam, ali nisam mogao pročitati te tekstove. Dobar ukus me spriječio. To je banalna šablona u tom dijelu Europe. Naravno da to i predsjednik Vučić koristi.

Srbija je svake subote na nogama. Prosvjede, koji su krenuli kao građanska inicijativa, sve više preuzimaju političari okupljeni u Savezu za Srbiju, u kojem je zastupljen cijeli politički spektar, od ljevice do krajnje desnice. Gledano sa strane, iz perspektive Zagreba, čini se da političari poput Boška Obradovića ne nude neku alternativu Vučiću. Postoji li u Srbiji politička elita koja bi promijenila političke obrasce upravljanja zemljom?

Ma kakva alternativa?! Vučić u stvarima nacionalizma ima mnogo više iskustva od Obradovića. Meni je inače strano da se Vučić zaobiđe s desne strane. To jednostavno ne bi bilo pošteno. To je jedna strana, a s druge su strane nemoćne mase duboko razočarane u 'burazerskom' kapitalizmu koji je obojen feudalnim bojama, a u isto vrijeme vodi neoliberalnu ekonomsku politiku. Nejednakost je sve veća, bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji. Zapad, koji je prije dva desetljeća slao profesore da bi pričali o ljudskim pravima, sad šalje nemilosrdne kapitalističke morske pse. Mase su se razočarale u tranziciju, nemaju povjerenja u stranke, u institucije sustava, u zdravstvo, sudstvo, pa i u školski sustav. Mladi svijet glasuje nogama, bježi u inozemstvo. Ti razočarani ljudi sad šetaju jer ih nema tko voditi. Duboko ih razumijem, samo ne znam znaju li oni kamo vodi njihova šetnja. Nije to specifična srpska pojava. Srbija se samo trudi, naravno - ponekad nespretno, sustići druge slične postkomunističke države. Najlošije ćemo proći mi književnici. Egzodus mladih je sve veći, prostor će ostati poluprazan. Političari će se snaći, za jeftinu radnu snagu uvozit će kršćane iz Afrike, a mi ćemo ostati bez čitatelja.

I za kraj, najavili ste da radite na novom romanu. Jeste li ga dovršili?

Upravo sam ovih dana završio novi roman, koji sam poslao svom izdavaču u Budimpeštu. Naslov romana je 'Naša nesahranjena prošlost'.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.