'Taj lift, koji je usmrtio malenu, pozvao je baš moj otac...'

Slučaj je htio da Darko Cvijetić, autor “Schindlerova lifta”, odluku žirija književne Nagrade Fric da je baš on ovogodišnji dobitnik sazna u tom istom, opjevanom Schindlerovu liftu, u neboderu u kojemu stanuje. Malo je reći da je bio iznenađen... 

“Doista jesam! U prvi mah ostao sam posve zatečen, bez ikakve reakcije, potpuno zbunjen... Kad sam saznao za nagradu - kao u nevjerojatnoj priči - bio sam u liftu (marke Schindler) i mobitel mi je gotovo ispao iz ruku. Gledao sam sebe u liftovskom ogledalu, svjestan da me snima mala liftovska kamera i umalo nisam zaplakao, doslovce. Poetska je pravda da me je lift snimao dok sam saznavao za nagradu, da sam stajao na mjestu smrti curice kojoj je spomenik roman. Da, onaj lift koji je pozvao pokojni moj otac i tako pokrenuo giljotinu za Stojanku K. Možda sam od ‘kućnog savjeta’ trebao zatražiti taj snimak i vidjeti svoje problijedjelo lice, a možda je to lice isti tren vidjela djevojčica Stojanka K. i dojavila vijest Majstoru Fricu, velikom Miroslavu K.’, kaže Cvijetić.

Express: Vaš ‘Schindlerov lift’ je okupio regiju - dobili ste i ‘Kočićevo pero’, o romanu se razgovaralo i pisalo puno, sad ga se prevodi na različite jezike. Kad ‘srce tame’ ovih prostora progovori kroz nečiji glas, taj očito nalazi put do zajednice, izgubljenog zavičaja, zajedničke prošlosti, čega sve? Kako je vama rezonirao put uspjeha ovoga romana? U čemu je uspio, ako je to primjerena riječ? Sprema mu se i kazališna verzija u režiji Kokana Mladenovića, negdje sljedeće godine? I možete li se sad ‘odvojiti’ od tog teksta, njegovih motiva i likova? Ne čini se baš jednostavnim to ’odvajanje’, u regionalnom krugu čitatelja ti su likovi oživjeli gotovo kao prototipovi naše ratne sudbine?

Zapravo, radi se o svojevrsnom zaprepaštenju. Doista nisam mogao zamisliti da će ‘Schindlerov lift’ prokrčiti ovakav put i ovakvom brzinom. Očito, roman je progovorio jezikom puno šutećih usta i ‘dobacio’ do mnogo ‘debelih ušiju’, kako je pjevao Majakovski. Sad, nakon nekog vremena, nakon odmaka od vreline samog pisanja, čini mi se da je ‘Schindler’ dirnuo u nit našeg boljeg dijela života i svijesti do koje razine je ta nit pokidana. Jednostavnost i lirizirana iskrenost kao da su bili formula koja je uspijevala razbiti naše brižljivo odgajane oklope obrane od svakovrsne emocionalnosti. Kratka rečenica koja svodi naraciju, koja ne opterećuje tijek kazivanog i brza izmjena pripovjednih strategija - to mi se sad čini dobrim načinom da se porine u naše postratne traume. Jedva čekam kazališno uprizorenje, pogotovo što će se posla prihvatiti tako vrsni kazališni igrači kakvi su redateljski velemajstor Kokan Mladenović i strašni glumački tim sarajevskog Kamernog teatra. Zanimljiva je vaša konstatacija o prototipskoj zaživljenosti likova iz Crvenog, kao da svi ti ljudi tumaraju oko nas obeznađeni i izigrani, svuda oko nas, hodajuće traume, smrvljene ratnim sudbinama. Da, sjenke besprijekornih krležijanskih likova isprskanih galicijskim blatom.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Nisam imao mira od trenutka saznanja da je Stojankina majka živa. Ta igra fakcije i fikcije doista je zapanjujuća, i granica se među njima neprekidno i pomiče i briše. Ludilo dogođenog uvijek nekako nadzida literarizirano i taj spoj je emotivno razarajući. Stojankina majka imala je svoju verziju smrti svoje male djevojčice u liftu (marke Schindler), verziju koja je strahotom premašivala moja saznanja i koja je literaturu raznijela. Dugo nakon tog susreta nisam mogao doći k sebi. Tek dopunivši roman njezinom pričom, koja je uključivala slučajni prst moga oca, punina sveopćeg zla zaokružila se i udarila me svom snagom. Stupanj iskrenosti uvijek se plaća. Literatura pojede dokumente, dovede ih do buncanja, do vrućice...

Express: Oduvijek živite, stanujete u Prijedoru i u tom neboderu. Logično je pitanje, uz sav težak teret prošlosti, zašto ste ostali? Jeste li imali želju, poriv, da odete što dalje? Bi li vam promjena mjesta i načina života nešto značila - sve svoje ionako nosite sobom?

Da, oduvijek živim u Prijedoru i oduvijek u ovom neboderu. Radi se o čudesnom spletu okolnosti koje su na kraju prerasle u usud, a usud se prelijevao u moje rečenice i tako sam dobivao iluziju da sve to nadilazim. Odmah nakon rata moja obitelj se odselila u Ameriku - majka, otac i mlađi brat. Tamo su zasnovali novi život, započeli sve ispočetka. Na drugoj strani, supruga i ja ušli smo u brak dok je još rat trajao, grčevito se držeći jedno drugoga. Beba je stigla u prvim danima mira i tad se činilo da postoji novi početak, da će ovdje ipak, nakon tolikog užasa, napokon biti bolje, da će život krenuti. Tako smo nas troje ostali, dok su moji roditelji i brat počinjali ispočetka, na trećem kraju svijeta. Moja supruga je profesor filozofije i posve slučajno je radni vijek započela u gradskoj knjižnici, gdje smo se i upoznali u mojem stalnom vizitiranju knjigama. Danja, naša kći, bila nam je otjelotvorenje nade i sutrašnjice. Danas, Danja je odrasla žena, koja će, svršivši studij, život vjerojatno nastaviti u Sloveniji, s budućim mužem. Danas, mislim da je moralo biti ovako. Danas, znam da ću svakako otići odavde, no još je potrebno dovršiti nekoliko rečenica i staviti točku. Jedna draga prijateljica rekla mi je skoro - pa ti si i ostao, da bismo svi mi koji smo otišli imali kome da se vratimo. Čini se, da ni oni uskoro ovdje neće imati više nikog. 

Sandra Šimunović/PIXSELL

Rođen sam u Ljubiji Rudniku, oko dvanaest kilometara od Prijedora, maloj austrougarskoj varošici, koja je je u socijalističkoj Jugoslaviji bila mali raj na zemlji, rudnik željezne rude, bogato i malo, beskrajno sretno mjesto. Moji roditelji su bili radnici u rudniku, proleteri, odgajala me majka moje majke Karmele, baka koja je bila izvorište svih mojih kasnijih umjetničkih nakana. Nedjeljom bi me vodila na misu začešljanog i urednog, tako da sam o Isusu znao kao dijete više nego o bilo kojem junaku bilo koje legende. Baka me je duhovno stvorila. Cijeloga života nalazim samo potvrde i krhotine njezinih istina, njezine nježnosti i njezinih pripovijedanja. Do rata sam svršio u Prijedoru osnovnu i srednju elektrotehničku te nižu muzičku školu. U Banjoj Luci sam studirao Pedagošku akademiju, hrvatsko-srpski jezik i književnost, i spremao se za nastavnika ili profesora književnosti. Prijedor tad nije imao profesionalni teatar i u momentu kad nastaje ozbiljan teatar na prvi poziv prvog upravnika - ja u njemu odmah nalazim svoje mjesto i tu ostajem zauvijek. Teatar je moja prva ljubav i još kao dječak sjedio sam u mraku gledališta te očarano promatrao sve ono što mi je baka govorila kao svoj san. Postajući stalnim članom glumačkog ansambla Pozorišta Prijedor, koje je upravo pred rat zaživjelo - moj je put bio trasiran. Prvu predstavu sam režirao 1991. u profesionalnom teatru i bila je to Velimira Stojanovića ‘Nije čovjek ko ne umre’. Prve naredbe o uvođenju policijskog sata dočekujem za redateljskim pultom. Pozorište je ostalo cijeli moj život, a samo su se smjenjivale uloge, režije, suradnici i ljudi od kojih sam usput savladavao ‘zanat’. Danas je Pozorište Prijedor respektabilan teatar u BiH, imam i sijaset nagrada po različitim bosanskohercegovačkim festivalima, od nagrada za režiju do glumačkih ostvarenja. Sad već toga ima puno - igrao sam Raskoljnikova u ‘Zločinu i kazni’ Dostojevskog u režiji Gradimira Gojera, režirao sam od Machiavellija do Ronalda Harwooda, igrao Borisa Davidoviča u Kišovoj ‘Grobnici za Borisa Davidoviča’, bio i najbolji BiH redatelj na Kazališnim/Pozorišnim igrama BiH u Jajcu 2017. itd. Za sve to vrijeme nizale su se zbirke pjesama, zbirke priča, potom i moj privatni studij filozofije kod filozofa i majstora Leona Weissa, književne nagrade za poeziju... Ukratko, svijet je dolazio meni da se događa, ja sam imao samo olovku i kazališni san. Jedan provincijski Don Quijote ostavljen i od S. Panse, s kljusetom čije su rebrene bisage ostale samo pune zemlje.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Pjesništvo su goloća i samost, vjetar u lice i neizmjerna sreća što je svijet lijep, čak i tako izlijepljen glinom i suzama. Totalno kazališno biće potrebuje totalnost pjesničkog uvjerenja. Živim breme svojeg poziva koje se i bazira na primordijalnoj iskrenosti, onoj koja ranjavana biva od svijeta i popravlja ga, sebe ubijajući, da parafraziram lijepu misao Miljenka Jergovića. Ne bojati se misliti naglas i svoju samoću držati za jedinost.

Express: U vašoj kratkoj biografskoj crtici stoji: ratno iskustvo. Vojni rov: preživjeli ste. Govoriti o vlastitom iskustvu rata? Ima li za to potrebe, čemu to služi? Različiti su stavovi o komemorativnim obilascima mjesta zločina, kamoli o suočavanju sa strahotama ratnih slika iz ‘prve ruke’? Poezija nema iskupljujući učinak, trauma je uvijek trauma... Ili...?

Ratno iskustvo i bivanje u rovu jesu moje biografske činjenice, i smatram da nikad nitko ne bi smio imati takvu vrstu događaja u svojem postojanju. Strašnijeg iskustva nema i većeg poniženja u odnosu među ljudima nema. Sam je Krleža u književnosti Južnih Slavena spjevao najveće stranice o tom ludilu, čitave oratorije i epohalne tirade. Umjetnost je pritisak na traumu i njezina demitologizirajuća determinanta. Citirat ću Michaela Herra, koji u svojim ‘Izvještajima s bojišta’, iz rata u Vijetnamu, piše: ‘Otišao sam tamo vođen prostim, ali ozbiljnim uvjerenjem da moraš da budeš spreman da se suočiš s bilo čim: ozbiljnim, jer sam poduzeo nešto i otišao, prostim jer nisam znao, uzelo je čitav jedan rat da naučim - da si odgovoran za to što vidiš, kao što si odgovoran za sve što učiniš’.

Sandra Šimunović/PIXSELL

Prijedor je danas svakako posve drukčije mjesto koje, nažalost, dijeli svoju distopijsku sadašnjost s cijelom nesretnom Bosnom i Hercegovinom. Stop-fotografija ‘prije - poslije’, kako ste slikovito rekli - pokazala bi nam grad prepun želje za normalnošću, ispunjen nadom, mladošću, životom, živim teatrom, prepunim plažama na Sani, nasuprot sumornom i strašnom Prijedoru s kraja ‘Schindlerova lifta’. Možda, ipak, ima nade, koju moja biologija teško da će uhvatiti, ali je barem naslućujuća i krajičkom oka vidljiva. Danas je Prijedor mjesto iz kojega se odlazi, ali nasmiješena djeca ispred Crvenog solitera i jutros prave Snješka Bijelića, kao i klinci moje generacije pred više od četrdeset snjegova.

Express: Posjetili ste gradove u Hrvatskoj, boravili na kratkoj rezidenciji u Splitu, razgovarajući o svojem romanu i poeziji. Kakvi su vam dojmovi? Što vas se najviše ‘primilo’ u pozitivnom i/ili negativnom ključu? Negdje ste već rekli da su vas se dojmili organizacija i živost domaće literarne scene u Hrvatskoj, s čime bismo se, uh, teško složili...

Da, tijekom prošle godine mnogo sam putovao tzv. regijom - od Varaždina, Zagreba, Rijeke, Splita do Sarajeva, Zenice, Jajca, Banje Luke, potom Beograda i Novog Sada i dr. te sam na izvjestan način dobio presjek i sliku, barem površnu, o različitim festivalima - bilo kazališnim gdje sam žirirao, bilo književnim gdje sam predstavljao roman i poeziju. Stekao sam dojam da su organizacija i živost uopće kulturnog života doista u Hrvatskoj najvitalniji (bez obzira na to što mi je jasno vaše iznenađenje) i da možda jedina u regiji ima kakvu takvu podršku institucija kulture. Slijedom toga možete zaključiti kakva je situacija u drugim sredinama - državama nastalim na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje. Svuda se izdavanje sredstava za kulturu svodi na postotke ispod jedan posto. To je potpuno poražavajuće. Kao da je kultura prepuštena pojedinačnim proplamsajima i kao da nema baš nikakvog plana što učiniti na kultiviranju samoga sebe. Evo, u ožujku putujem u Poljsku, u Gdanjsk, na Festival Europski pjesnik slobode, gdje sam s još sedam europskih pjesnika ušao u finale za dodjelu istoimene nagrade, s knjigom poezije ‘Ježene kožice’. U žiriju je nobelovka Olga Tokarczuk i jedva čekam suočiti se s tom kulturološkom razlikom u poimanju književnih vrednota u Poljskoj i ovdje, kod nas. Već su me neke naznake u samom tretmanu finalista potpuno šokirale. Bit ću tamo gost i Sajma knjiga u Gdanjsku, koji je ove godine tematski posvećen književnosti Južnih Slavena. Njegovanje kulture je vrtlarstvo. Kako na nivou pojedinca, još i više na nivou društva kao ljudskog zajedništva. Ako hoćete vidjeti kako je kad ništa, baš ništa ne funkcionira - dođete u Bosnu, gdje, recimo, broj trenutačnih kantonalnih ministara kulture premašuje dvadesetogodišnji broj književnika. I tako dalje...

Sandra Šimunović/PIXSELL

Da, čini se da doista imam razloga za zadovoljstvo i određeni optimizam. Valjda je potrebno da vas vaša muza ne napusti ili, drukčije, da vidite da je vaša muza posvuda, najprije u osmijehu djeteta pored vas. 52-godišnjak sam, učim se radovanju sve manjim stvarima i sve većem divljenju tišini. Pamtim i jedan Kišov odgovor (u njegovim postpedesetogodišnjim godinama) na pitanje kako je pisati - ‘jednostavno’, rekao je, ‘uzmeš prazan list i olovku i sačekaš da ti krv izbije na čelo!’. Ponekad, dodao bih, to zna biti obilno, i to toliko da se ne vidi više rukopisni trag.

Express: Bosna je teško političko pitanje, oduvijek se govori. Je li tako u realitetu života njezinih stanovnika? Je li moguće othrvati se (nerješivim?) ‘kombinacijama’ političkih elita u Bosni i u ime ‘globalizacije skromnih građana svijeta’ živjeti, naprosto, dobar život? Koliko politike, kakve politike, borba za što točno?

Bosna je, čini se, nerješiva enigma, vječito zarobljena u malim nacionalističkim interesima tzv. političke elite, koja vrlo vješto radi u svoju korist, a na opću propast. Nakon krvavog pokolja prošlo je četvrt stoljeća u čekanju da se nešto napokon počne događati. No ništa se ne zbiva, isti ljudi, ista količina retoričkog smeća, ruiniran sustav obrazovanja koji proizvodi visoko školovane nacionalističke i šovinističke klonove. Već sam govorio o uporabi riječi ‘egzodus’ (ne dakle odlazak, nego izlazak) u dominantnom diskursu. Ljudi masovno izlaze iz ludnice i bježe što dalje - nekamo gdje je bolje biti i građanin trećeg reda, ali ipak zadržati ljudsko lice i pripadati (nekakvom i nekako) društvu. Ne mislim više da je moguće othrvati se kombinacijama takvih politika. Plašim se da sve više nedostaje osnovni resurs - nadajući ljudi! Samo takvi ljudi mogu stvarati uspješno društvo. Trebat će sačekati neko drugo vrijeme, neke drukčije sazdane mladosti. Nisam nikakav revolucionar niti pak nostalgičar, uređeno društvo ne ovisi ni od ljevice ni od desnice, ovisi od većinske volje da se živi u uređenom društvu, u sustavu koji je efikasan ili ne. Bosna je disfunkcionalna jer nikakve alternativne politike nema na horizontu.