Sedamdeset godina je prošlo otkako je ispisana posljednja stranica dnevnika poljske tinejdžerice Renije Spiegel. Uspoređuje ju se s Anne Frank jer je opisala svoj život kao Židovke pod nacističkom okupacijom Poljske, da bi život skončala pod hicem na ulici, nekoliko dana nakon 18. rođendana. Njen dnevnik po prvi put se pojavio u izdanju na engleskom jeziku.
Spiegelin dnevnik proteže se preko skoro 700 stranica. Počinje u siječnju 1939., kada je imala 15, a završava posljednjeg dana njenog života, 30. srpnja 1942., kad su je pogubili njemački vojnici. Posljednje retke ispisao je njen dečko Zygmunt Schwarzer, završivši ga svojim opisom smrti nje i njegovih roditelja:
"Tri hica! Tri izgubljena života! Sve što mogu čuti su pucnji, pucnji."
Spiegelina majka Roza i njena mlađa sestra Ariana preživjele su rat i odselile u Ameriku. U 50-ima ih je Schwarzer, koji je preživio nekoliko koncentracijskih logora, pronašao i donio im je Renijin dnevnik. Niti Roza niti Ariana nisu se mogle prisiliti da ga pročitaju, tako da je dnevnik godinama "spavao", kazala je Arianina kći Alexandra Bellak, a onda ga je odlučila poslati na prijevod.
"Shvatila sam koliko je bilo važno, ne samo meni doznati o mojoj prošlosti, nego i da svijet vidi od koliko je značenja dnevnik", kazala je Bellak.
"Bilo je to vrlo potresno. To ti slomi srce jer znaš kako priča završava, a i zato što ona piše tako prekrasno. Toliko je zrela, misaona i introspektivna. Dobiješ pravu sliku mlade žene koja prolazi kroz pubertet, koja se zaljubljuje u svog prvog dečka, koja ima male čarke sa sestrom. Vidiš koliko je inteligentna, ona se poziva na filozof i klasične glazbenike, skladatelje. Nevjerojatno. A s usponom antisemitizma i nacionalizma danas ovdje, kao i drugdje po svijetu, to je aktualnije nego ikada."
Alexandra i njena majka pokazale su dnevnik redatelju Tomaszu Magierskom. On je bio tako potresen da je odlučio snimiti film o Reniji. Magierski je također bio odlučan knjigu samoobjaviti na poljskom jeziku. Ovog ljeta Ariana je dogovorila sa "St Martin's Press" da objave njen dnevnik i na engleskom jeziku, skupa s njenom vlastitom pričom o preživljavanju. Ovog tjedna izvadak iz dnevnika po prvi put je na engleskom jeziku objavio Smithsonian magazine.
"Čitatelji će prirodno uspoređivati Renijin dnevnik s dnevnikom Anne Frank", piše novinar Robin Shulman u magazinu.
"Renija je bila nešto starija i sofisticiranija, često je pisala poeziju i prozu. Također, živjela je u svijetu, umjesto u izolaciji. Čitanje tako različitih svjedočanstava iz prve ruke podsjeća nas da je svaka o milijuna žrtava Holokausta imala jedinstveno i dramatično iskustvo. U vrijeme kada je Holokaust utonuo tako duboko u prošlost da su čak i najmlađi preživjeli danas starci, posebno je potresno otkriti jedan mladi glas kao što je Renijin, koji opisuje događaje u stvarnom vremenu."
"Zašto sam počela pisat dnevnik danas? Je li mi se dogodilo nešto posebno?", piše Spiegel u prijevodu Smithsoniana, odnosno Anne Blasiak i Marte Dziurosz.
"Ne! Samo želim prijatelja, nekoga s kime mogu razgovarati o svojim svakodnevnim brigama i radostima. Nekoga tko će osjetiti ono što ja osjećam, vjerovati onome što kažem i nikada neće otkriti moje tajne."
Dnevnik oslikava djevojku s tipično tinejdžerskim opsesijama, bilo da je riječ o njenim školskim kolegama ("sljedeća djevojka u našem redu je Belka, debela i zdepasta kao 300 vragova"), o učiteljima ili o prvom poljupcu. Ispunjen poezijom, dnevnik također otkriva i djevojku kojoj očajnički nedostaje majka: u to vrijeme Rania i Ariana živjele su u Przemyslu s bakom i djedom. Kako je izbio rat, Renia opisuje stvaranje geta u kojem su zatočeni i deportacije članova svoje zajednice.
Na dan 26. lipnja 1941. ona piše o "užasnim danima u podrumu". Nekoliko dana poslije ona dnevniku povjerava kako će početi nositi traku oko ruke.
"Za tebe ću uvijek biti ona ista Renia, ali ću drugima postati netko manje vrijedan: djevojka koja će nositi bijeli povez s plavom zvijezdom. Bit ću Židovka."
"Zapamti ovaj dan, zapamti ga dobro", napisala je 15. srpnja 1942.
"Reći ćeš generacijama koje dolaze. Od osam sati danas zatvoreni smo u getu. Ja sad živim ovdje. Svijet je odvojen od mene i ja sam odvojena od svijeta." Napuštanje geta bez propusnice, piše ona, "kažnjivo je smrću".
"Unutra su samo naši ljudi, bliski, dragi. Vani su stranci. Duša mi je vrlo tužna. Srce mi je ispunjeno užasom", vapeći potom za pomoći: "Izraele spasi nas, pomozi nam. Držao si me sigurnom od metaka i bombi, od granata. Pomozi mi preživjeti! A ti, draga moja mama, pomoli se za nas danas, pomoli se jako. Misli na nas i neka tvoje misli budu blagoslovljene. Mama! Moja najdraža, jedina, takva užasna vremena dolaze. Volim te svim svojim srcem. Volim te, bit ćemo opet skupa."
Njena sestra, sada 87-godišnjakinja, rekla je da nikada nije vidjela Reniu da piše dnevnik dok su odrastale.
"Mora da ga je skrivala", rekla je Ariana.
"Ona je bila vrlo draga prema meni jer nam mama nije bila s nama, a baka je bila stara, tako da mi je sestra bila neka vrsta super-mame. Bila je briljantna djevojka, predsjednica književnog kluba u školi. Živjeli smo na očevu imanju na selu. Voljela je ptice i pjevanje, voljela je stabla i kada bi puhao vjetar... Mislim da je imala dušu za vidjeti stvari vrlo duboko."
Ariana je za dnevnik doznala tek kada je Schwarzer s njim doputovao u Ameriku.
"Nije ga mogao zadržati, rekao nam je njegov sin, jer je prošao s njim kroz toliko logora. Ali ga je morao nekome dati. Pronašao je moju majku. Ušao je i rekao: 'Ovo je Renijin dnevnik', te ga je dao mojoj majci", kazala je.
"Moja sestra je bila ljubav njegovog života."
Njena majka spremila ga je na sigurno i, kada je umrla, Ariana nije znala što bi s njim. Nije ga dirala sve dok joj Alexandra nije rekla da bi "vrijedilo da svijet sazna za njega". Sada je po prvi put pročitala dio dnevnika objavljen u Smithsonianu.
"Nikada prije nisam ga mogla čitati", rekla je.
"Došlo bi mi loše. To je tako užasna priča... Tomasz (Magierski) toliko se zainteresirao za taj dnevnik, cijelu noć nije se mogao zaustaviti s čitanjem.", rekla je Ariana.
"To je velika priča za Reniju i za sve druge. Kao da je imala predosjećaj da neće uspjeti, ona to spominje. I onda umire, mlada, sa 18 godina. I to je to."
Članak je u cijelosti preuzet s Guardiana.
