Ples je u Iranu ilegalan. Prije iranske revolucije 1979. godine, njihova vlada je umjetnost obasipala sredstvima, pogotovo plesne programe koji su kombinirali elemente tradicionalnog plesa i zapadnjačkih disciplina, poput baleta. No nakon revolucije - ples je proglašen grijehom.
1979. godine raspušten je Iranski nacionalni baletni ansambl, nedugo nakon što su balerine iz inozemstva napustile državu.
Njihove kolegice iz Irana imale su tri mogućnosti: odreći se životnog puta i pronaći drugi izvor zarade; napustiti Iran i oživjeti ansambl negdje drugdje (tako danas postoji Les Ballets Persans nedaleko od Stockholma) ili ostati u Iranu i - kombinirajući izgovore, mito i izravni otpor - nastaviti plesati.
28-godišnja Ada (ime je promijenjeno zbog zaštite identiteta) kaže da nikad nije bila posebno odvažna i spremna riskirati (iako je bježala od policije zato što je nosila lak za nokte ljubičaste boje (koja je preodvažna i zato zabranjena)), no zbog plesa se odlučila na taj korak.
U Iranu nije zabranjen samo ples, nego i bilo kakva glazba koja će navesti tijelo na pomicanje. To je grijeh, a "prolazi samo ona glazba koja vam ne može pružiti zadovoljstvo". Dake, čim uživate u plesu ili pokretima, to se smatra grijehom.
Iako je teško zamisliti da ima ičeg grešnog u djevojčicama u preslatkim baletnim haljinama, očito ima onih koji tako misle.
Ada nije čak ni roditeljima rekla da pohađa satove plesa, jer zna da bi joj oni to pokušali zabraniti. Naime, policija redovito vrši racije, pogotovo ako plesne pedagoginje i instruktorice nisu isplatile dovoljno izdašno mito, a Adino uhićenje bi moglo rezultirati njezinim izbacivanjem s fakulteta.
Ovih dana, vježbe se održavaju u napuštenim bolničkim podrumima, velikim uredima ili potiho u domovima instruktorica koje najčešće ne puštaju glazbu (kako ne bi uznemirile susjede) nego same broje taktove plesačicama.
Adina stara učiteljica plesa, Azar, napominje da vječno žive u strahu od dolaska policije. "Ja otvoreno kažem djevojkama da ne mogu garantirati za njihovu sigurnost, no trudim se biti što opreznija. Primam studente koje su mi uputile druge plesačice i ne oglašavam se kao neke druge plesne pedagoginje."
Oglašavanje je delikatan čin uspostavljanja ravnoteže
Oglašavanje je priča za sebe. Ako se premalo promovirate, velika je šansa da ćete biti bez posla, a ako to činite previše, mogli biste privući pogrešnu vrstu pozornosti.
Plesačica Yassi se prisjeća kako je njezina mentorica uspostavljala ravnotežu pri oglašavanju. "Bila je vrlo pažljiva, no nekoliko puta su je svejedno zvali ljudi iz vlade s ponudom da izvodi iranske narodne plesove ili u inozemstvu ili na nekim posebnim međunarodnim događajima, bilo u ambasadama ili izvan Irana. Nudili bi joj dobru kompenzaciju, ali ona nijednom nije pristala."
Iako je iranska revolucija ugrozila karijere i živote mnogih plesačica, nekima je pružila iznenađujuće šanse. Mlada plesačica Nassrin počela je tako, sasvim slučajno, proizvoditi baletne papuče, te je danas jedna od rijetkih koja ih izrađuje u Teheranu.
Prije revolucije, postojalo je mnoštvo prodavaonica specijaliziranih za plesnu obuću, te je i cjenovna ponuda bila raznolika, no otada su mnogi zatvorili trgovine ili otišli u mirovinu, pa je Nassrin počela s radom, a svoje proizvode nudi na Instagramu. "Ja radim cipele za ples. Ne mogu mi zabraniti da proizvodim cipele."
Njezin profil na Instagramu prati određeni profil ljudi, a cipele, na prvi pogled, djeluju kao bilo koje druge, pa ne brine za svoj posao.
Nekoć su djevojke bile puno zabrinutije da će ih uhititi, dok su danas mnogi opušteniji jer znaju da ako podmite pravu osobu, ne moraju brinuti nego mogu plesati u tajnosti. Iako to odnedavno mogu činiti i u javnosti, ako dovoljno plate i ako ih ne mogu vidjeti muškarci.
Za jedan nastup moraju naime platiti 6.630 dolara, što je pozamašna svota, no pokazuje ipak mali napredak. Režim sad otvoreno profitira, iako mnogi i dalje sa strahom odbijaju i samu pomisao da se ubace u plesni svijet, osim ako stvarno ne mogu bez njega, piše Broadly Vice.
