“Moja kći i ja bile smo na tatinoj retrospektivi u Panorama muzeju u Njemačkoj i to je bilo nevjerojatno. Bila sam jako ponosna na njega i tada sam zapravo postala svjesna njegove veličine i njegove važnosti na umjetničkoj sceni”, riječi su to koje nam je izgovorila Jelena Jordan, kći legendarnog hrvatskog slikara Vasilija Jordana, dok je prebirala po svojim starim obiteljskim fotografijama.
Bilo bi gotovo nemoguće govoriti o hrvatskom slikarstvu druge polovice 20. stoljeća bez spominjanja Vasilija Josipa Jordana, jednog od najvažnijih predstavnika nadrealizma i novog realizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, koji se u svojim djelima izdvajao majstorstvom, izvornošću vizija i osebujnošću likovnoga izraza. Zajedno sa suprugom Dragicom Cvek Jordan, također slikaricom, bio je jedan od stanovnika najstarije umjetničke kolonije na Voćarskoj cesti, a njegovi se radovi danas najčešće svrstavaju u magijski realizam, postnadrealističko, fantastično i oniričko slikarstvo.
Vasilije Josip Jordan - Obitavalište, 1993.
“Redovito je surađivao s Galerie Isy Brachot u Bruxellesu, tamo je imao izložbe, prodajne izložbe i slično. I kada se to stavi u taj kontekst vremena, kada je bio komunizam, ne znam zapravo koji su umjetnici osim njega imali takvu privilegiju. Nakon njegove smrti našli smo dosta tih njegovih intervjua posvuda i vidjelo se da su stalno svi htjeli razgovarati s njim. I kada je izlagao tamo, uvijek je imao nekako odriješene ruke, a to su uglavnom bile izložbe koje su se prodavale. On i majka čak su razmišljali u jednom trenutku da se presele u Belgiju, to je bilo prije rođenja mene i mojeg brata, ali nekako su previše bili vezani za Zagreb, a onda smo se i mi dogodili pa su ostali ovdje i ovdje djelovali”, ispričala nam je Jelena Jordan.
Rođen 1. ožujka 1934. godine u obitelji slovenskog porijekla, Vasilije Josip Jordan u rodnom je Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti, a zatim je 1958. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Ljube Babića. U Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu prvu samostalnu izložbu održao je 1961. godine te tako predstavio svoj slikarski stil, a iste godine oženio je Dragicu Cvek Jordan (rođenu 22. siječnja 1940. godine), svoju mlađu kolegicu sa studija.
Obiteljske fotografije koje prikazuju Vasilija Jordana, njegovu suprugu Dragicu i njihovu djecu te brojne njihove prijatelje, poput Ive Pogorelića, Branka Lustiga...
“Mama i tata upoznali su se na akademiji, on se zaljubio u moju mamu i onda je poslao svojeg prijatelja da joj kaže da se izjasni. Ona se valjda nešto premišljala jer je on bio šest godina stariji od nje, a ona je imala tada otprilike dvadeset godina. I onda je uslijedio taj period kada mene i brata još nije bilo, a oni su putovali u Belgiju, Francusku... Otprilike deset godina živjeli su dosta neopterećeno i lijepo, samo su radili, stvarali i izlagali. Tata je bio prepoznat već na akademiji i on je stalno negdje izlagao, čini mi se da je to bio neki fenomen. Ono što su o njemu pisali kritičari i ostali koji su se bavili umjetnošću bilo je dosta jedinstveno, a on je tada stvarno bio mlad čovjek. I bio je stvarno najvrjedniji čovjek kojeg sam upoznala, stalno je radio, isto kao i mama, ali ona se, naravno, brinula i o nama pa možda nije stigla slikati koliko je htjela, no ipak su dobro podijelili te uloge”, govori nam Jelena.
Vasilije Jordan i talijanski kipar Emilio Greco
Najdulju suradnju Jordan je svakako ostvario s Galerie Isy Brachot u Bruxellesu, gdje je počeo izlagati još početkom 60-ih godina, a osim toga izlagao je u brojnim drugim europskim gradovima, poput Antwerpena, Pariza, Montreala, Bologne, St. Gallena, Buttenheima i mnogih drugih. Također je održao i niz izložbi u svim državama bivše Jugoslavije, a o njegovom je životu 1982. godine Jakov Sedlar snimio kratki biografski film “Jordan 82”, po scenariju Ada Kožula. Iste godine, Miro Mihečić snimio je i desetominutni film pod nazivom “Vasilije Jordan”. “Galerie Isy Brachot bila je vrlo važna, oni su ga otkrili i on je tamo bio od početka 60-ih pa do 70-ih i čak je izlagao sa slikarom Paulom Delvauxom, koji je jedan od najjačih belgijskih slikara i njegove slike vise u svim najvećim muzejima i galerijama u svijetu”, govori nam Jelena. Nešto kasnije, 1999. godine, zajedno s Rudolfom Labašem stvorio je Harmicu, svečani zastor Hrvatskog narodnog kazališta, a od njegovih se kasnijih izložbi pak najviše ističu retrospektiva u zagrebačkoj Modernoj galeriji te retrospektiva u Njemačkoj, koju je u Panorama muzeju organizirao kustos Gerd Lindner i koja je predstavila Jordanov opus od dvadesetak radova te privukla više od 10.000 posjetitelja.
Vasilije Jordan i Dragica Cvek Jordan sa sinom Martinom i kćeri Jelenom
Dragica Cvek Jordan u svojim se radovima pak posebno posvetila stiliziranim prikazima dječjih i djevojačkih likova koje je smještala u simboličke prostore. Njezine ranije slike dramatično su intonirane tamnim pozadinama iz kojih izranjaju likovi, a u kasnijim djelima prevladava ugođaj svečane tišine i sklada te se paleta rasvjetljuje i pritom prevladavaju sivi, maslinasti, plavkasti i ljubičasti tonovi. Tonko Maroević, autor monografije Dragice Cvek Jordan, njezino je slikarstvo opisao kao “pravi svijet tišine, bez krika i hihota” te naglasio kako se ono “uklonilo i svakoj jačoj gesti i grimasi”.
Jelena je rođena 1973. godine, a njezin brat Martin 1970. godine. Iako su se u životu ipak posvetili glazbi (Jelena svira violu u Simfonijskom orkestru HRT-a, a Martin svira violončelo u Zagrebačkom kvartetu), odrastanje uz dvoje velikih likovnih umjetnika itekako je ostavilo traga na njezinim sjećanjima iz djetinjstva.
“Kad si dijete, nekako ti to sve izgleda normalno, to odrastanje uz ta različita lica koja prolaze kroz kuću i kroz cijeli taj umjetnički svijet. Sve su to bili ljudi poput, recimo, Pogorelića, Šovagovića, bio je prijatelj i s Marinkovićem... To je, dakle, bio taj krug redatelja, kritičara, glumaca, a svi oni voljeli su njegove slike i kupovali su ih od njega direktno ili preko nekih posrednika.”
Jordan se, zajedno sa svojom suprugom, 1965. godine uselio u njihov atelje i dom na Voćarskoj cesti 76. Tamo su nastavili raditi i stvarati, a upravo je taj atelje postao i Jelenina rodna kuća uz koju i danas veže brojne uspomene.
Dragica Cvek Jordan - Sonja, 2003./2004. (Slika je 2006. godine ukradena iz ateljea u Voćarskoj)
“Ja sam pronašla jako puno tih stvari kada smo se selili iz tog ateljea gdje smo živjeli. Moji su roditelji u Voćarskoj imali atelje i kuću, dakle uredili su to tako da možemo tamo živjeti. To je inače kuća u vlasništvu Hrvatskog društva likovnih umjetnika i tamo u toj ulici živjeli su različiti umjetnici, kipari, svi su bili u istom kvartu i imali su tamo svoja druženja, maskenbale... To je stvarno bilo jako lijepo, sjećam se toga iz njihovih priča, a i kada se pogledaju fotografije, vidi se da je to sve stvarno bilo baš ludo i šašavo, baš su se dobro zabavljali. Moji su, dakle, tamo živjeli i radili, a nakon što je mama umrla, moj brat i ja morali smo vratiti taj atelje Hrvatskom društvu likovnih umjetnika”, govori nam Jelena.
Jelenin otac preminuo je 2019. godine, a njezina majka 2023. godine, samo nekoliko godina nakon supruga.
Iako je Jelena, kako nam je i sama ispričala, oduvijek bila svjesna da je kuća u vlasništvu Hrvatskog društva likovnih umjetnika i da će je jednoga dana morati napustiti, čitav proces selidbe ipak je bio popraćen osjećajem nostalgije za djetinjstvom i godinama provedenima na toj adresi.
Dragica Cvek Jordan - Jelena, 1981. (Slika je 2006. godine ukradena iz ateljea u Voćarskoj)
“Ja sam rođena tamo i imali smo nekakva dva tjedna da se iselimo, a tamo je bilo 60 godina njihovog života, tamo su bili tatini crteži iz djetinjstva, njegovi studentski radovi, slike moje mame... Tako da sam se ja zapravo nakon mamine smrti susrela s jednom enormnom količinom informacija i podataka koje nikada prije nisam vidjela, jako je puno stvari tamo bilo. Nekako sam u sebi oduvijek znala da to nije kuća koja je naša, a i nisam već dugo živjela tamo. Moj brat također ima svoj prostor u kojem živi tako da smo već računali s time da ćemo se u nekom trenutku morati iseliti. Ali to je ipak moje djetinjstvo. Sada se više uopće ne vozim pored kuće, odnosno kroz Voćarsku. Otkad je mama umrla, uopće ne idem gore, uvijek idem nekim alternativnim putem. Ali dobro je da nismo imali previše vremena za rastezanje, sve smo morali brzo odraditi i brat i ja bili smo vrlo efikasni u tom seljenju, premještaju stvari, slika i svega ostalog”, kaže nam Jelena.
Slike Vasilija Jordana i danas izazivaju velik interes publike pa se tako njihove cijene na aukcijama ili na stranicama za prodaju umjetnina kreću od 200 pa do čak 3500 eura, a neki privatni kolekcionari prodaju ih za čak 7000 eura. Slike Dragice Cvek Jordan također dosežu visoke cijene, uglavnom od 200 do 500 eura. Na pitanje postoji li neka slika njezinog oca ili majke koju bi posebno izdvojila kao najdražu, Jelena nam odgovara:
“Teško mi je reći, to su slike koje imam u svojoj kolekciji. Sjećam se jedne mamine slike, jednog anđela. Ona je tu sliku prodala i nekako mi je jako žao što ta slika nije ostala u obitelji. A sve tatine koje su meni najdraže su kod mene. On sigurno ima neke važnije slike, ali ja volim ove koje imam na svojem zidu, a neke njegove velike slike koje su također vrlo zanimljive vise u Modernoj galeriji, isto kao i jedna mamina.” Razgovor o najdražim slikama vodi nas pak do jedne druge teme, stare gotovo 20 godina. Naime, nakon jedne izložbe koju su supružnici Jordan održali u kolovozu 2006. godine, nepoznati lopov provalio je u njihov atelje na Voćarskoj cesti te ukrao čak devet slika, a među njima i jednu koja za Jelenu ima osobitu važnost.
Vasilije Jordan, Dragica Cvek Jordan i Josip Depolo, likovni kritičar i veliki obiteljski prijatelj
“Zapravo, od majčinih slika, osim ovih koje imam doma, najdraži mi je jedan portret moje kćeri koji je napravila, ali ta je slika ukradena. Ukrali su je iz ateljea nakon njihove zajedničke izložbe, netko je provalio i tada je ukradeno nekoliko maminih i nekoliko tatinih slika. Tako da ako netko vidi tu sliku, iskoristila bih ovu priliku da kažem da je ukradena. Mislim to je intimno, to je portret moje kćeri tako da ne razumijem što to nekome znači, to je baš slikano za mene i nju. Osim toga, ukraden je i moj portret i još niz maminih i tatinih slika i crteža u kombiniranim tehnikama. Od tada je prošlo 20 godina i to je sve netko kroz prozor iznio iz ateljea. Inače, atelje je bio u jednom paviljonu, a iza toga smo mi i još jedna umjetnica imali prostor u kojem smo živjeli. Sjećam se da nas je to jako uznemirilo i taj netko očito je jako dobro znao što radi. Oni su, dakle, imali izložbu i nakon izložbe vratili su slike u atelje, a onda je netko došao, pajserom obio vrata i ukrao tih devet slika”, kaže nam Jelena.
Dragici Cvek Jordan tog su dana ukradene četiri slike (“Sonja”, “Jelena”, “Djevojčica s maćuhicama” i “Svetkovina”), a Vasiliju Jordanu ukradeno je pet slika u kombiniranoj tehnici (“Antropomorfni pejsaž”, “Sustolnici”, “Hypo”, “Antropomorfni pejsaž K” i “Vremenski zid”). Slike do danas još uvijek nisu pronađene, a Jelena nam je u razgovoru naglasila kako je, kada je riječ o portretu njezine kćeri Sonje, a i njezinom portretu, u pitanju nešto intimno i obiteljsko, slikano isključivo za njih dvije i kako nešto takvo nema što raditi u rukama nepoznatih lopova.
“Ne znam gdje uopće netko to može prodati, gdje netko to uopće može staviti, što će nekom to uopće. To je sve skupa bilo grozno, svi smo bili u šoku i uznemireni. Dakle, 20 godina je prošlo, a slike se još uvijek nisu pojavile”, govori nam Jelena. Ipak, naš razgovor s Jelenom nastavlja se u malo vedrijem smjeru. Iako se ne može poreći da su svi pripadnici obitelji Jordan umjetničke duše, Jelena i Martin svoj su umjetnički put ipak usmjerili prema glazbi. Na pitanje kako se i kada javila ljubav prema glazbi u slikarskom okruženju, Jelena odgovara: “Moj tata je svirao violinu kad je bio dijete, a i majka je jako voljela glazbu. Brat i ja nismo imali baš neki talent za slikarstvo, ali za glazbu jesmo tako da je to postao naš put. Počela sam svirati violinu s pet godina, išla sam kod jedne profesorice koja je stvarno bila tome posvećena, a u drugom srednje sam onda prešla na violu te sam onda upisala i završila akademiju. I sada radim u Simfonijskom orkestru HRT-a, a moj brat je u srednjoj školi upisao violončelo, zatim je diplomirao na akademiji u Zagrebu, a onda je otišao i na magisterij u Njemačku. A sada svira u Zagrebačkom kvartetu.”
Kad god sam imala neku dilemu, mama je uvijek imala odgovor, neku prečicu s kojom bi mi pomogla. A tata je stvarno imao dobro srce i jednu divnu, blagu narav, govori nam Jelena Jordan
Njezini su roditelji, kaže nam, odrastali u vrlo skromnim uvjetima, u obiteljima u kojima se nitko prije njih nije bavio slikarstvom. Vasilije Jordan svoj je talent počeo pokazivati još kao dijete, a Dragica Cvek Jordan svoju je ljubav prema likovnoj umjetnosti otkrila dok je kolorirala stripove Andrije Maurovića.
“Tata je odrastao u groznoj neimaštini, sjećam se kako mi je pričao da bi, kad bi išao na akademiju, ponekad pojeo samo jednu jabuku u danu. U obitelji nisu imali nikoga tko je bio slikar ili umjetnik jer oboje, kako sam rekla, potječu iz vrlo skromnih obitelji, ali danas kada se gledaju crteži koje je moj otac crtao kao dijete, tu se već vidi nekakva predispozicija. Ne znam što ga je točno potaknulo da odabere slikarstvo, ali upao je na akademiju, a mama je prvo upisala ekonomiju, dakle nešto sasvim deseto, a onda je upoznala Andriju Maurovića, našeg crtača stripova, i kolorirala je njegove stripove te se tako zaljubila u likovnu umjetnost pa je upisala akademiju”, govori nam Jelena.
Iako uz svoje roditelje i svoje djetinjstvo vezuje čitav niz lijepih i dragocjenih uspomena, zamolili smo Jelenu da nam izdvoji neke od njihovih najljepših zajedničkih trenutaka i neke njihove obiteljske tradicije, kojih je, prema onome što nam je ispričala, itekako bilo.
“Bili su tu koncerti, putovanja, ručkovi, večere i druženje oko stola, to je uvijek bilo jako važno. Mojoj mami je uvijek bilo bitno to da se blaguje zajedno, nitko nikada nije jeo s nogu, već se držalo do tog nekakvog zajedništva, do tih nekih vrijednosti, tako da sam ja odgojena tako nekako tradicionalno, ali to su stvari koje su mojim roditeljima bile bitne. Zatim su tu naša zajednička putovanja. Tata je imao galerista u Padovi jako dugo, onda u Veneciji i oni su stvarno nastojali što više putovati s nama kako bismo i mi to sve vidjeli i doživjeli. Tata je bio potpuno u tome, a mama je imala još neke afinitete, bavila se hortikulturom, poznavala je sve biljke, sva njihova latinska imena i nazivala je to cerebralnom gimnastikom. U Moslavini, gdje je imala kuću, uredila je arboretum, a i na moru smo imali jako puno biljaka i cvijeća te je onda tu ljubav nekako prenijela i na mene i na moju kćer Sonju, isto kao i ljubav prema mačkama. Tata je volio sve životinje, ali mama je baš bila cat person. Bilo je tu još toga, pogotovo tih zajedničkih ljeta i svih tih druženja. Uvijek smo imali otvorenu kuću za sve i dolazilo je jako puno ljudi i njihovih prijatelja”, kaže nam.
Za kraj, Jelena se osvrnula i na blage i dobroćudne karaktere svojih roditelja te istaknula kako je sve što su oni radili za nju i njezinog brata zapravo bio temelj za zdravo odrastanje.
“Neopisivo mi nedostaju. Tata je umro 2019. godine, a mama 2023. godine. Kad god sam imala neku dilemu, ona je uvijek imala odgovor, neku prečicu s kojom bi mi pomogla. A tata je stvarno imao dobro srce i jednu divnu, blagu narav. Nisam ga nikada čula da je o nekome rekao nešto ružno, apsolutno nikad. A takav je i moj brat, on zaista nikada nije tračao o svojim kolegama niti o bilo kome drugome. Tata je možda izgledao ponekad malo distancirano, ali to je zato što je bio jako veliki introvert i imao je neki svoj krug ljudi. Mislim da do danas nikad nisam upoznala nekoga tko je imao veće srce od njega i tko je bio veći altruist. Dosta toga saznala sam tek kasnije jer sam nakon njegove smrti pronašla ta pisma ljudi kojima je on pomagao, recimo, za vrijeme rata, koje je financirao... I stvarno je volio životinje i stalno ih je spašavao. Mislim da je to sve skupa bio jako dobar temelj za neko zdravo odrastanje. I uvijek su jako voljeli moje prijateljice i ljude s kojima sam se družila, nitko im nikad nije smetao. I sada kada ih nema... Mislim da je vrijeme jedino koje tu može malo sve olakšati, ali nikako u potpunosti”, rekla nam je Jelena na kraju našeg razgovora.
