Težina Snijega: Minute otkucavaju do apokalipse

Dvoje slučajnih suputnika pokušavaju preživjeti okrutnu zimu u neimenovanom selu u neimenovanoj zemlji. Okovani bjelinom snijega, nestankom struje i zlim slutnjama o onome što se dogodilo tom vanjskom svijetu. Ne, “Težina snijega” nije roman o razornoj snazi prirode niti nekakvo mambo-džambo ekološko lamentiranje i dociranje. Taj roman neprestano skače s romana o intimnoj drami dvojice ljudi zarobljenih i osuđenih jedan na drugoga, distopijskog romana apokalipse, psihološke krimi drame, romana preživljavanja sve do hommagea Jacku Londonu i njegovim pričama i romanima o Aljasci. 

Istovremeno, “Težina snijega” odbija biti bilo što od toga, ne želi se identificirati, svrstati niti krenuti jednim putem, birajući sve te puteve odjednom i ne slijedeći nijedan dovoljno dugo. Neprestano odbijanje da da jednu jedinu informaciju više, uključujući i ime onoga koji priču pripovijeda, za kojega znamo tek da je automehaničarev sin koji je davno otišao iz sela, budi u čitatelju dodatnu klaustrofobiju, osjećaj zarobljenosti i nemoći pod težinom snijega. Upravo to odbijanje da kaže išta više od onoga što mora i snaga da prešuti sve ono što može prešutjeti čini neodoljivu ljepotu i snagu ovoga romana. Iako, nije riječ o jeftinom triku u kojem se čitatelju prepušta da popuni praznine, čitatelju se ne dozvoljava da skrene s puta priče, ne dozvoljava mu se da se oslobodi okova priče. Upravo kao što je ledena, blještavo bijela tišina okovala junake romana, ne dozvoljavajući im ni da na trenutak pomisle na išta drugo osim na to kako preživjeti.  Automehaničarev sin, koji je na povratku u selo iz kojeg je davno otišao teško stradao u prometnoj nesreći, baš uoči nestanka struje i potpune izolacije, smješten je u napuštenu kuću, nešto izvan sela, s nepoznatim, vitalnim, starcem, koji je također zalutao u selo. On će se brinuti za mladića (uvjetno rečeno, jer ne možemo pogoditi niti koliko tko ima godina), a zauzvrat će ih selo prehranjivati dok zima ne prođe. Ili barem dok ne dođe struja. Njih dvojica su višestruko izolirani, odvojeni su od vanjskog svijeta iz kojeg dolaze tek zle slutnje da je doživio nekakvu apokalipsu, prevrat, užas, odvojeni su i od samog sela, a odvojeni su i jedan od drugoga, međusobno ovisni, a istovremeno stranci koji se odbijaju uistinu upoznati. Užas koji je doživio vanjski svijet, a koji se tek može naslutiti, ponavlja se i u mikrokozmosu samog sela u kojem polako nestaju zalihe, a s njima solidarnost, red, zakon, pa i najobičnija ljudska pristojnost. Sve dok, kako se čini, svaka kuća ne postane otok sam za sebe, zameten i zarobljen zidovima nagomilanog snijega. Ono što se događa u selu doznaje se tek kroz razgovore s rijetkim posjetiteljima, kroz promatranje, kratke izvidnice i sve je nejasno i nedefinirano, više lebdi kao zla slutnja, nego kao stvarni događaj. 

“Težina snijega” u svim tim manjkovima opisa i događaja neprestano dobiva na zamahu, kao da je nedostatak ikakve akcije zamašnjak akcije same. Sve prešućene stvari o pripovjedaču, o njegovu sudrugu u nevolji i o likovima iz samoga sela, umjesto da ih učine plošnima, daju im dodatne slojeve karaktera. Grube rečenice, protkane tek ponekim lirskim opisom snijega, pogađaju točno u metu, negdje u trbuh. Roman koji se isplati pročitati više puta.