Tko je taj čovjek? U Njemačkoj je marširalo na stotine malih vitezova s brčićima

Povijest čovječanstva visi o omči, upozorava nas na to sama fizika, sjetimo se, još 1758. godine u svojoj “Teoriji prirodne filozofije” Ruđer Bošković svoj determinizam opisan “sveznajućim intelektom” vješa o kontinuiranu krivulju, uže sudbine koje samo što ne pukne u završnici Wagnerova “Prstena Nibelunga”, k tome jednom od mogućih Führera omiljenom opernom komadu, “Sumraku bogova”, gdje stoji Stablo svijeta s tri zlatne niti koje su istkale tri norne - Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti, stablo čiju će granu dvije godine prekasno za jedan prijelomni pivnički puč odlomiti otac kvantne fizike Max Planck, da bi potom Werner Heisenberg, osvijetlivši čestice kojima je po Plancku nemoguće odrediti brzinu i putanju, barem ne istovremeno, postavio načela neodređenosti i omogućio toj krivulji, vječnoj omči da umakne spoznaji. “Bog se ne kocka!”, reći će na to Albert Einstein, uvjeren u postojanje predodređenosti.

U svom eseju “Omča sudbine”, Claude Battistelli piše čisti vapaj o tome kako “zemaljski bogovi grane Stabla svijeta sijeku kako bi izradili koplje, umjesto kućice na drvetu” te razvija svoj paradoks kauzalnosti, u kojem nam govori kako je “najveće historijske događaje i najmanje svakodnevne slučajnosti prošlog vremena nemoguće osvijetliti i vidjeti, a da se na njih istovremeno ne utječe”. Ne dopustite da vas znanost obmane, ovo je skraćeni početak romana koji se zapravo ne bi smjelo ni u kojem dijelu kratiti niti opisati ikako drugačije nego veličanstvenim putovanjem niz jednu kontinuiranu krivulju na koju su ovješeni upravo najveći historijski događaji naše suvremene povijesti i najmanje svakodnevne slučajnosti, ponekad veće i od povijesti same, i čovječanstva, a u rukama možda jednoga čovjeka.

“Tko je taj čovjek?”, zapitao se pa u svoj dnevnik zapisao Joseph Goebbels, “Napola pučanin, napola bog! Krist ili samo Ivan Krstitelj?”, tako glasi bilješka opčinjenog čitatelja netom objavljenog “Mein Kampfa”. Isto se zapitao, u jednoj drugoj mogućnosti, američki novinar njemačkog podrijetla Friedrich “Frederick” Walter devetog novembarskog dana te 1923. u Münchenu, kad je s tavanskog prozora poznate gostionice i s dobrim pogledom na Odeonsplatz oslonjen na Gewehr 98, službenu repetirku Njemačkog Carstva, nanišanio stanovitog Viteza s brčićem, “Schnurrbart-Rittera” i možda promijenio tijek povijesti, presijecajući jednu od omči u onom trenutku - jednom od nebrojenih trenutaka - “trenutku prije kojega će još biti prerano za bilo što, a nakon kojega je već kasno za sve”.

Ex libris

Frederick Walter, vrlo brzo poznat kao jednostavno Fred u onom minhenskom krugu u kojem je te 1923. jedino mogao biti, u toj kavani na Odeonsplatzu zvanoj Annast-Haust, a poznatoj pod imenom Tambosi, gdje već danas zna “ono o čemu će novine pisati sutra”, jedini je upliv čiste fikcije u gustu faktografiju ispisanu poput najljepše, eruditske a ni po čemu nametljive, posve ponizne i velike književnosti. I na prvu može djelovati nevjerojatnim da je autor ovoga romana, koji se čita poput slučajno otkrivena klasika, isti Boris Dežulović sa čijim poznatim britkim i satiričkim kolumnističkim izrazom na prvi pogled baš ništa ne dijeli ova ustvari dirljiva posveta onom najnježnijem i najskrovitijem u čovjeku, silnoj želji za spoznajom. A to ponizno spoznavanje svijeta, ovisno kako ga se upregne, može postati ubojitim novinskim stupcem ili gusto ispisanim parapovijesnim, filozofskim, pa i ljubavnim romanom, kako kome od volje, ispunjenim mnoštvom čudesno spretno uvezenih referenci koje zahvalnog čitatelja hrane tom istom silnom željom da mu se svjetovi otvaraju i otvaraju, u sve većem i sve svjesnijem neznanju. Fred stiže u München, obdaren nadnaravnom spoznajom o onome što će dogoditi u budućnosti, s jednom i naizgled jednostavnom misijom – ubiti budućeg Führera prije nego isti to postane. Ali ne ide to u povijesti tako.

Stvarna je, dakle, kavana Tambosi, stvarni su Anna i Gustl koji je vode početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, stvarno je i dokumentirano sve što čini ovu pripovijest iz “jedine zemlje na svijetu u kojoj je palimpsest službena banknota”, pa tako i ozračje uspona NSDAP-a, kad su se po pivnicama sijali zameci onoga što će postati ujedno budućnost i prošlost, istovremeno sa sadašnjosti. Nepobitno je stvaran Adolf Hitler, pučanin i bog u očima zanesenog Josepha Goebbelsa, i dok zlurado čekamo da se budući Führer smjesti pred nišan, u izvanrednom obratu narator nas podsjeća kako to Zlo koje se ima dogoditi nije nikakvo izvanredno, jedinstveno i neponovljivo faustovsko zlo koje se sad i nikad više kakvim nesretnim slučajem sručilo na zemlju, otjelovljeno u jednog omanjeg propalog slikara s nespretnim izgovorom austrijske provincije. Ono ne silazi na zemlju pa ni u Deutsche Reich s nebesa niti se uzdiže iz kakvog podzemlja, već nastaje među ljudima, zlo je od naroda samog i moglo je uzeti bilo koje od tijela petnaestorice palih ustanika u raciji kojom je njemačka policija tog devetog dana tek odgodila neizbježno. Moglo je oživjeti u kojem god od sljedbenika ideje nazvane nacionalsocijalizmom, po čemu je itko tu potencijalno bezopasan, shvaćamo kada otkrivamo kako onaj Führer kojega naš junak nišani nije Führer poznat nam iz povijesti. Mogao je to postati bilo tko, pa i, na primjer, lik Maxa Erwina von Scheubner-Richtera (vrhunska igra riječima na Schnurrbart-Rittera) i u tom bi slučaju njemački bijes spram Europe i svjetske nepravde preuzeo neki potpuno drugi pravac. Mogao je tako neki posve drugi Führer, umjesto da pozira pred Eiffelom i naruga se francuskoj predaji kao zadovoljštini za po njemačku čast sramotni Versajski ugovor, recimo, ujahati u Sankt Peterburg, odnosno Lenjingrad ujesen 1940., osvetnički i s nasladom, kao podsjetnik na mir u Brest-Litovsku, koji teško da bi žuljao nekoga tko je u djetinjstvu promatrao kameni križ na crkvi u austrijskom Branau-am-Innu pa ga poželio cijeloj svojoj vojsci, no onoga tko je odrastao u Rigi i doživio rusku revoluciju 1905., kao spomenuti Scheubner-Richter, takvoga bi se već dalo zamisliti u nekom posve drugom, a jednako razornom ishodu. Ako je vjerovati determinizmu, Europa svakako nije imala šanse. Nisu samo dva Führera, Hitler i Scheubner-Richter, marširali ruku pod ruku, već ih je marširalo na desetke, na stotine malih vitezova, s brčićima ili golobradi, “znaju li im mame kuda se skiću?”, tako su se rugali i omladincima iz Sturmabteilunga - naglasimo i to.

Izmjena dvaju gledišta, jednog širokog nalik na lutanje netom rastvorenim (i već nečijim rukama zahvalno pogužvanim) planom Münchena - a onda i Danziga i Berlina, gdje jednog junaka može dovesti samo luđačka ljubav i u ovakvoj priči nužna opsesija, te onoga izbliza, s tavanskog prozora pa kroz nišan Mauserove proizvodnje kojim se taktično i u dobro odmjerenom ritmu pažnja vraća na “ono zbog čega smo tu” i zbog čega cijela ta bujica povijesti i spoznaje uopće postoji, taj vješto izveden postupak održava strukturu romana gdje se lako i nestrpljivo “okreću stranice”, kakvim bismo ga reklamirali da je ovo knjiga kojoj takva reklama treba. Autor je u dvama intervjuima povodom izlaska romana (Emir Imamović Pirke za tjednik Express i Boris Pavelić za portal Lupiga) izjavio kako, naime, nikad nije bio u Münchenu, a da od njemačkog navodno zna reći svega dvije fraze. Ovo potonje zaista zvuči nevjerojatnim nakon čitanja, jer jedno je tek prepisati nekolicinu citata, danas su takve stvari uostalom lako provjerljive, ali tako baratati zvučnošću samog jezika i preklapati reference, pretakati značenja i stvari interkontekstualnosti... zadivljujuće bi bilo i za dobroga govornika koji se makar jednom godišnje prošeta od Marienplatza do obale Isara (ne umanjujući očito izvanredan korektorski rad Alide Bremer i Thomasa Bremera). To što Dežulović ipak nije bio u Münchenu, pa ni kao turist, prestaje čuditi ako se sjetimo koliko je čudesne književnosti nastalo iz same mašte i duboke posvećenosti, i to baš one koju pamtimo stvarnijom od stvarnosti same (poput romana Karla Maya, za kojeg su ljubav dijelili, kako sam autor navodi, i mali Hitler i mali Dežulović).

Od svih stvarnih i povijesnih ličnosti, ovu priču na okupu drži ipak jedna posve stvarna i u povijest upisana djevojka, istinska junakinja koja u Oswaldovu “Propast Zapada” upisuje Eliotovu “Pustu zemlju” i od junaka na kraju čini tragikomičnu, gotovo groteskno sažaljivu, a tako ljudsku figuru, kakva i pristaje veličanstvenom raspadu kad se brončani konji otrgnu iz kvadrige na Brandenburškim vratima, kad popadaju mostovi na rijeci Spree i tvornički dimnjaci i kupole divovskih palača i... nekako, možda, svršava svijet. Glumica Renate “Lena” Müller, čudo od djeteta i istinska tragična junakinja stradala od nacističke ideologije kojoj nije dopustila da si je prisvoji i posluži se plavim uvojcima djevojke koja je u očevoj biblioteci čitala Spenglera za svoju perverznu arijevsku propagandu. To kako ovaj politički, minuciozan faktografski roman bešavno postaje najljepša ljubavna proza, to je takav užitak za čitati, ništa manje od toga. Razlika u godinama među njih dvoje, tu nema dvojbe, predivna je i dirljiva, njega već na samom početku načima i čini ranjivim u tom trenutku svijesti o vlastitoj ludosti i slabosti, kad je on prešao četrdesetu, a njoj je tek sedamnaest. “Sasvim prikladno - rekla je prvi put drskošću svojih godina - odrasla je na Tijelovo”, tako primjerice piše o njoj, da bi ga kasnije “gledala u oči dok je Sveti Kajetan zvonio šest sati”, i to baš u onom trenutku “prije kojih je još prerano za bilo što, a nakon kojih je već kasno za sve”. Ta su crkvena zvona moćan alat kroz roman, gotovo da zadaju narativni ritam, kao kad, recimo, Fred očajnički čeka Lenu prekoputa njene berlinske adrese i baca poglede “ispresijecane prolaznicima, biciklima, konjima, kočijama i tramvajima”, pa naglašava: “Ali nju nisam vidio, vidio sam kako su iz zgrade izašle dvije starije gospođe, ali nju nisam vidio, ulicom su se mimoilazile crne limuzine i crveni tramvaji, ali nju nisam vidio, na broju četrnaest ljudi iz izlazili i ulazili, a ja sam gledao kroz tramvaje Stadtgrabena sve dok Sveta Elizabeta nije odzvonila podne”. Tako jednostavna izjava, nju nisam vidio, tako točno i do boli tužno ponovljena.

Da su postavke svijeta takve da je ovakav roman za ono što bi se nazvalo “širokim masama”, iste te mase ne bi ostajale zavedene i ushićene pivničkim obraćanjima niti bi navlačile fantomke i crne majice s kičastim simbolima bez da o njima imalo pojma imaju. Ovo je proza za uzak i, vjerujte, privilegirani krug onih koji će uživati kako se samo u vrhunskoj književnosti može. Ne dopustite da vas upliv možda nepoznatog jezika ili mnoštvo informacija odvrati i to vam uskrati - ono što iz iskustva znaju sve one koje su se nekad pokušale praviti Wunderkindom i potom ostale poražene, to je da književnost nije potrebno prethodno razumjeti, vješto je pisanje tu da se u njemu upravo tek uživa, a razumijevanje stiže naknadno, nekad i iznenadno, poput ljetnog pljuska nad Starnbergsee.