Tko je tko u NDH: Ubojice u mantijama i čovjek koji je skovao 'srbočetnike'

Andrija Artuković (1899. - 1988.), šef MUP-a NDH

Iako je bio već oronuo starac, na suđenju u Zagrebu Pavelićev ministar policije, 87-godišnji Artuković, ostrašćeno je ponavljao dvije parole - “na ljutu ranu, ljutu travu” i “tko se ne osveti, taj se ne posveti”. No na konkretna pitanja o zločinima postajao bi smušen i zaboravan. Govorio je “dopuštam mogućnost” da je to bilo tako, ali nije potvrđivao.

Rođen je u Klobuku kraj Ljubuškog. Nakon Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu završio je pravo i postao dr. iuirs. Počinje kao sudski pripravnik, a od 1926. radi kao odvjetnik u Gospiću. U tom gradiću ulazi u ustaški pokret i postaje jedan od organizatora neuspješnog “Velebitskog ustanka” 1932. Proglašenjem NDH 1941. vraća se u Zagreb i odmah ulazi u vrh vlasti: već 12. travnja imenovan je članom hrvatskog državnog vodstva, a nakon Pavelićeva povratka postaje ministar unutarnjih poslova.

Bio je u najužem krugu Pavelićevih ljudi, poslušan i potpuno lojalan ustaškom vođi.

Sudjeluje u talijansko-hrvatskim pregovorima i potpisivanju Rimskih ugovora, a prati Pavelića i u posjetu Hitleru u lipnju 1941. Kao ministar unutarnjih poslova objavljuje da će NDH “riješiti židovsko pitanje kao što ga je riješila njemačka vlada”.

Upravo njegov potpis stoji na rasnim zakonima iz travnja i lipnja 1941. Nakon rekonstrukcije vlade prelazi u Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, a nakratko ponovno vodi MUP. Od jeseni 1943. do kraja rata državni je prabilježnik - praktički čuvar državnog pečata. U svibnju 1945. bježi iz Zagreba s vrhom NDH.

Britanci ga u Austriji s drugim ministrima zatvaraju, ali ga ne izručuju Jugoslaviji. Pušten je i prelazi kroz britansku, američku i francusku zonu, gdje mu je boravila obitelj. Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku, a 1948. s obitelji stiže u Kaliforniju. Radi u bratovu poduzeću i živi relativno mirno, sve dok ne postane najpoznatiji primjer dugog procesa izručenja. Jugoslavija ga još 1945. proglašava ratnim zločincem, a 1951. podnosi zahtjev za izručenje, što u SAD-u pokreće sedmogodišnji sudski postupak.

Vrhovni sud u Los Angelesu 1959. odbija zahtjev. No krajem 1970-ih američke vlasti ponovno otvaraju pitanje ratnih zločinaca s neuređenim imigracijskim statusom, pa se slučaj obnavlja. Artuković je uhićen 1984. i nakon procesa izručen Jugoslaviji u veljači 1986. Na suđenju u Zagrebu osuđen je na smrt zbog ratnih zločina, ali kazna nije izvršena zbog njegova zdravstvenog stanja. Umro je u zatvorskoj bolnici 1988.

Na fotografiji s lijeva na desno: Ante Pavelić, Andrija Artuković i Germogen Maksimov 1942. godine

Bzik, Mijo, Pavelićev propagandist (1907. - 1945.)

Autor je kovanice “srbočetnici”. Ustaškim medijima zadavao je striktne smjernice o jeziku koji će koristiti u tisku i na radiju. Počeo je kao staklorezački šegrt, a završio kao jedan od Poglavnikovih najbližih suradnika. Politički se aktivirao vrlo rano: još 1928. sudjeluje u osnivanju Hrvatske pravaške republikanske omladine i Hrvatskog domobrana, čije je glasilo uređivao. Zbog ilegalnog rada u Kraljevini Jugoslaviji ubrzo ga uhićuju, konfiniraju, potom i osuđuju, no kaznu je već odležao u pritvoru pa izlazi kao slobodan čovjek - i odmah odlazi u emigraciju. Godine 1933. bježi u Mađarsku, priključuje se ustašama na Janka-puszti, a potom prelazi u Italiju, gdje njegovi novinarski i organizacijski talenti dolaze do izražaja. Uređuje i tiska ustaška glasila Grič i Ustaša. Pavelić ga 1934. imenuje svojim poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu. U praksi, Bzik postaje jedan od ključnih propagandista i organizatora pokreta, uključen i u obavještajne poslove. U rujnu 1934. Pavelić ga šalje u Mađarsku da izabere trojicu atentatora za akciju u Marseilleu, gdje je ubijen kralj Aleksandar. Jugoslavija ga je tražila, no Talijani ga nisu izručili. Bzik potom završava u internaciji na Liparima, ali i tamo ostaje na dužnosti i nastavlja uređivati Ustašu. Godine 1937. Talijani ga kratko hapse zbog priprema atentata na Milana Stojadinovića, koji je tad bio u državnom posjetu Italiji. Kad Mussolini u ožujku 1941. poziva Pavelića u Rim, Bzik mu je u pratnji. U Zagreb se vraća odmah nakon proglašenja NDH i dobiva stalnu poziciju blizu vrha režima: poglavni pobočnik, posebni povjerenik za novinstvo i promidžbu, glavni urednik lista Ustaša. Potom postaje glavar odgojnog ureda Ustaške vojnice, član Hrvatskog državnog sabora i - vrlo brzo - jedan od neslužbenih “povjesničara ustaškog pokreta”. U Zagrebu objavljuje niz knjiga: “Ustaška borba” i “Ustaška pobjeda” (1942.), potom “Ustaška misao” (1943.) i “Ustaški pogledi” (1944.), u kojima prikuplja, komentira i veliča Pavelićeve političke poruke. Bio je i zadužen za nadzor nad dužnosnicima ustaškog aparata - što je značilo veliku moć i još veće povjerenje vrha režima. U listopadu 1944. postavljen je za zapovjednika PTB-a (Prometno-tehničkog bataljuna). U svibnju 1945., poput većine visokih dužnosnika NDH, povlači se prema Austriji, no biva uhvaćen u Sloveniji i vraćen u Zagreb. Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je na smrt. Kazna je izvršena 21. lipnja 1945.

Cilić, August, komičar i obavještajac (1891. - 1963.)

Njegov je lik prikazan u desetoj epizodi televizijske serije “Nepokoreni grad” iz 1982. godine. Bio je jedan od onih glumaca koji publiku osvoje najprije smijehom, a onda iznenade dubinom. Od 1922. do 1925. nastupa na kabaretskim scenama glavnoga grada, gdje dolazi do izražaja njegov jedinstveni dar - publika ga obožava, kritika ga priznaje, a 1925. dobiva poziv u HNK. Tamo stvara niz nezaboravnih uloga: njegov Švej(k) bio je toliko živ i duhovit da ga se još desetljećima spominjalo, briljirao je kao Harpagon i Argon u Molièreovim komadima, kao Grga u “Graničarima”, a Senečić mu je čak pisao likove “po mjeri”, poput Ferdinanda u “Neobičnom čovjeku”. Cilić je bio i čovjek prvih hrvatskih filmova: pojavio se u “Matiji Gupcu” (1917.), “Dvije sirote” (1919.), “Dvorovi u samoći” (1925.) i “Lisinski” (1944.). Tijekom NDH igrao je niz komičnih likova na repertoaru koji je tad bio popularan - od Grge i Dedeka do Fijakera br. 7 - te nastupao na estradnim priredbama i s glumačko-pjevačkom grupom obilazio radnike i legionare u Njemačkoj. Godine 1944. prelazi u partizane. U Centralnoj kazališnoj družini i Kazalištu narodnog oslobođenja Hrvatske radi kao glumac, redatelj i pedagog, poučavajući novu generaciju glumaca. August Cilić ostao je zapamćen kao glumac koji je zabavljao - ali i iznenadio ozbiljnošću svaki put kad je na scenu trebalo donijeti nešto više od smijeha.

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 1907.), Ubojica u mantiji (1)
 

Počeo je kao bogoslov i svećenik, ali ubrzo je ušao u političko-vojnu sferu. Niže razrede gimnazije pohađa u Kninu, više u Šibeniku, ali maturu ne završava - 1929. odlazi na bogosloviju u Srijemske Karlovce, zaređen je 1933. i prvo služi u Strmici kraj Knina. Od 1935. aktivno organizira četnička udruženja u kninskoj krajini. Nakon proglašenja NDH razoružava žandarmerijsku stanicu u Strmici, a pod prijetnjom uhićenja 1941. bježi u Kistanje. Sve do rujna 1943. djeluje pod pokroviteljstvom talijanskih vlasti, a kasnije traži zaštitu i od Nijemaca. U ljeto 1941. stavlja se na čelo gerilskog odreda, od rujna postaje zapovjednik puka “Petar Mrkonjić”, a početkom 1942. sudjeluje u osnivanju Dinarske četničke divizije, kojoj je formalni vođa. U veljači 1942. upućuje proglas srpskom stanovništvu pozivajući na oružani ustanak protiv ustaškog režima i NDH. Povremeno održava kontakte i s vlastima NDH te Nijemcima u Hrvatskoj. Tijekom rata, pod njegovim zapovjedništvom, četnici sudjeluju u nizu akcija protiv partizana, ali i u mnogim zločinima nad civilnim hrvatskim i srpskim stanovništvom. U prosincu 1944. s odobrenjem poglavnika prebacuje Dinarsku diviziju preko primorja i Istre u Sloveniju, gdje se u svibnju 1945. predaje zapadnim saveznicima. Prve mirovine četnici dobivaju u NDH, a liječe se na Rebru. Đujić je zatvoren u logoru Eboli u Italiji, a potom emigrira u SAD i Kanadu, gdje nastavlja političko djelovanje na velikosrpskim načelima, kao predsjednik organizacije “Ravna Gora”.

Momčilo Đujić (lijevo)

Miroslav Filipović (1915. - 1945.), Ubojica u mantiji (2)

Poznat pod prezimenom Majstorović započeo je kao franjevac: gimnaziju završava kod franjevaca u Visokom, ulazi u novicijat u Livnu 1932. i dobiva ime fra Tomislav. Završava studij filozofije i teologije u Sarajevu te je za svećenika zaređen 1939. Već početkom rata Filipović se povezuje s ustaškim pokretom i postaje vojni kapelan 2. PTB, djelujući bez odobrenja provincijata i biskupskog ordinarijata. Bio je nazočan tijekom napada na sela Drakulić, Motike i V. Sargovac u veljači 1942., kad su počinjeni masovni zločini nad pravoslavnim stanovništvom. Zbog tih aktivnosti završava u istražnom zatvoru, a nakon puštanja Luburić ga šalje u Jasenovac kao jednog od zapovjednika logora, gdje se predstavlja prezimenom Majstorović.

Papa i franjevački red traže njegovo isključenje, što se i provodi pa 10. srpnja 1942. gubi pravo na ime fra Tomislav. Krajem 1942. premješten je u Staru Gradišku, gdje ostaje do ožujka 1943.

Filipović se smatra izravnim sudionikom zločina. Nakon toga obnaša razne vojne i upravne uloge u NDH: u Mostaru kao operativni pobočnik, u Zagrebu pri Zapovjedništvu Ustaške obrane, u Lici kao pobočnik zapovjednika 4. ustaškog zdruga, a kasnije kao zapovjednik Kozarskog područja i odgovoran za izvještajnu službu u istočnoj Bosni.

Po završetku rata Filipović bježi u Austriju, predaje se Britancima i ubrzo je izručen jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je 29. lipnja 1945. osuđen na smrt.

Miroslav Filipović

Jure Francetić (Prozor kraj Otočca, 1912. - Slunj, 1942.), ustaški časnik i vođa Crne legije

Započeo je kao pravaški aktivist i student prava u Zagrebu, gdje je zbog političkog djelovanja bio i uhićivan. Godine 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog časnika i postaje pobočnik logora Janka-puszta. Nakon niza internacija i povrataka u domovinu, 1938. uspijeva nastaviti studij u Zagrebu, no ubrzo odlazi na odsluženje vojnog roka u Nišu.

S početkom NDH Francetić postaje ustaški povjerenik za Bosnu, ustrojava i organizira postrojbe, a 1941. preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskog logora koje prerastaju u Crnu legiju. Prvi zapovjednik ustaške Crne legije bio je, navodno, musliman Bećir Lokmić, Muslimani su u početku bili većina pripadnika ustaške Crne legije. Uspješnim akcijama u istočnoj Bosni unaprijeđen je do ustaškog dopukovnika, a zatim i pukovnika. Bio je uz Pavelića i pratio ga tijekom posjeta Hitleru 1942.

U prosincu 1942. kreće na zadatak u Liku, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad domobranskim i ustaškim postrojbama. Zbog navodne sabotaže na motoru njegova zrakoplova prisilno slijeće kraj Močila, nedaleko od Slunja, gdje ga partizani ranjenog prevoze u Slunj, a on ubrzo umire. Posmrtno je proglašen vitezom i promoviran u krilnika Ustaške vojnice. Već za života o njemu su se pjevale pjesme, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica “Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću”.

Jure Francetić

Kvaternik, Eugen Dido (1910. - 1962.)

Mastermind atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu, nadimak Dido dobio je po konju kojega je Franjo Josip darovao njegovu ocu Slavku, štapskom oficiru i ađutantu maršala Borojevića. Ustašama se pridružio kao student, a većinu svojih emigrantskih dana - pogotovo nakon atentata na kralja Aleksandra - proveo je u pritvorima, zatvorima i kućnim pritvorima. Kao ni Ante Pavelić, pojma nema da je njegov otac Slavko proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku - doznat će to koji desetak sati kasnije slušajući talijanski radio koji je neprestano ponavljao snimku sa zagrebačkog radija. Vjerojatno će i njemu, kao i Paveliću, laknuti kad čuje da je država proglašena u Pavelićevo ime. Kasnije će Slavko, sa žaljenjem, govoriti kako je Dido “samo njegov biološki sin”, a da je politički Pavelićev sin. Bio on politički Pavelićev sin ili ne, već 1942. godine Dido će bježati od Pavelića i od Hrvatske. Iako je u NDH postao šef policije i sigurnosnih službi, uskoro će ući u sukob s Pavelićem i emigrirati u Slovačku. Slijedit će ga i otac Slavko, dotadašnji šef vojske. Razlozi trajnog razdora između “političkog oca” Pavelića i sina Dide nikad nisu do kraja razjašnjeni, ali nekako se čini da poglavniku nije pasalo da mu jedan Kvaternik bude šef policije, a drugi šef vojske. Kraj rata dočekat će u Austriji, odakle će se prebaciti u Italiju, pa u Argentinu. U podzemnoj željeznici u Buenos Airesu srest će se Antom Pavelićem. Neće izmijeniti ni riječ. Neće se ni pogledati.

Eugen Dido Kvaternik (lijevo)

Vladko Maček (1879. - 1964.)

Trezveni, umjereni, realni, strpljivi političar sklon pametnim kompromisima u kojima nitko ne gubi obraz i svatko dobije nešto, a nitko ne izgubi previše. Neupitni šef HSS-a nakon ubojstva Stjepana Radića. Odolijevao je svim pozivima u vladu kralja Aleksandra tijekom diktature. Često su mu pozivi da uđe u vladu dolazili u zatvorsku ćeliju (a zatvaran je uvijek po političkoj liniji, bez neke jasne optužbe), pa je odbijanje da betonsku sobicu dva s dva zamijeni raskošnom kancelarijom na dvoru tim hrabrije. Nakon atentata na kralja Aleksandra i prestanka diktature, njegova je koalicija pomela na izborima, doduše, nije pobijedio, ali je osvojio toliko glasova da više nije bilo moguće vladati zemljom bez dogovora s Hrvatima. Osim, naravno, diktaturom. A regentu knezu Pavlu, engleskom đaku i ljubitelju umjetnosti, diktatura nije bila ni u peti, a kamoli na pameti.

“Lajbek je raskopčan”, trijumfalno je izjavio Vladko Maček, kojemu su kratke i efektne sentence dobro išle. Jednu od njih, “Tuđe nećemo, svoje ne damo”, kasnije će preuzeti Tito i patentirati je kao svoju. Vladko Maček upornim i dosadnim pregovorima kojima nikad nije bilo kraja uspio je iskamčiti Banovinu Hrvatsku, gotovo pa državu u državi. Ali njegov magnum opus uništio je puč kojim se srljalo u rat u kojem Jugoslavija, znali su to svi, pa i pučisti, može izdržati najviše šest tjedana.

Pala je za manje od dva. Do tada je Vladko Maček dva puta odbio njemačke ponude da preuzme neku buduću “nezavisnu” Hrvatsku. Jedna od tih ponuda bila je popraćena darom - nabijenim pištoljem s jasnom porukom: prihvati ili... Ali Maček je odbio, kao što je odbio otići u London u emigraciju. Odbio je i treću ponudu kad su njemački tenkovi već bili u Zagrebu. Odbio je Banske dvore pa je na nekoliko mjeseci završio u Jasenovcu, gdje je bio “gost” najoštrijeg noža u poglavnikovoj ladici, Vjekoslava Maksa Luburića, i njegova jednako krvavog šegrta Ljube Miloša. Ustvari, cijeli rat je proveo pod budnim okom Vjekoslava Luburića i pedesetak do zuba naoružanih ustaša. Nekoliko mjeseci bit će u kućnom pritvoru u Luburićevu stanu s njegovom majkom. U Zagrebu će biti u potpunoj izolaciji, dok će njegovoj supruzi i djeci biti dozvoljena tek jedna šetnja dnevno sporednim ulicama, u pratnji do zuba naoružanih ustaša. Stisak će popustiti tek kad Hitler počini samoubojstvo te kad valjda i zadnjem ustaši sine da je rat gotov. Vladko Maček je tad još velika politička snaga, možda još jedina koja može biti protuteža Titu. Ali nakon četiri godine pravog i kućnog pritvora, nakon što mu četiri godine djeca nisu išla u školu niti mogla izlaziti, on jednostavno nema snage ostati i priuštiti im to isto u državi koja dolazi.

Umrijet će u Washingtonu 1964.

Vladko Maček sa suprugom Josipom i Marijom Radić u Kupincu 1938. godine

Giuseppe Masucci (1906. - 1964.)

Benediktinac i tajnik papinskog legata Marconea u Zagrebu. Jedan od onih koji svugdje stiže, svakoga poznaje i svugdje ima veze. Neumorno urgira da ustaše oslobode ovog ili onog zarobljenika, a ima svoje prste i u pregovorima s partizanima. Trebao je biti jedan od pregovarača koji će odletjeti generalu Alexandru na pregovore o predaji NDH zapadnim saveznicima ili, kako su to ustaški čelnici lijepo složili, na pregovore o stavljanju pod njihovu zaštitu. Ali prvo će vrijeme biti ružno pa avion neće poletjeti, a zatim će doći zabrana papina legata da ide na taj put. Njegov zagovor, vjerojatno, ne bi mnogo pomogao. Kako svugdje stiže i sve zna, Giuseppe Masucci bit će s kvestorom Đurom Kumičićem, kojemu je Ante Pavelić ostavio da Zagreb, a time i ostatak države, preda partizanima kad se prolomi vijest da su partizani u Zagrebu. Slomljeni Đuro past će na koljena i moliti ga da ga ispovijedi, jer će mu ovi “kožu oderati”, ali će ga Masucci utješiti “da vrag nije tako crn kako izgleda”.

Ivan Šibl (1917. - 1989.)

Proglašenje NDH i rat dočekuje u Zagrebu, gdje se pridružuje borbenim grupama. Sudjeluje u napadu na njemačke pilote u Maksimiru, iz kojega jedva izvlači živu glavu. Ali ne zadugo - zna da je na ustaškim potjernicama pa se skriva po Zagrebu, tražeći vezu za odlazak u šumu. Nasreću, gazdarica u stanu u kojem se skriva ne šmeka ustaše, iako tu i tamo šiva haljine za ženu ustaškoga gradonačelnika Wernera. Na ulicu može samo zamaskiran, a to nije lako kao njegovu cimeru, također ilegalcu, koji je niskog rasta pa se može maskirati u ženu. Uz mnogo sreće i okršaj s ustašama, prebacit će se u partizane, gdje će svjedočiti kako od gerilskih jedinica nastaje vojska. Posljednje dane NDH dočekat će kao komesar u Zagrebačkom korpusu, neprestano sanjajući o tome kako će sudjelovati u borbama za Zagreb, kako će u svoj voljeni grad ući prljav i prašnjav od borbi, oslobađajući ga. Ali ta mu želja neće biti uslišana. Iako će zagrebački korpus u zadnji čas dobiti naređenje da maršira prema Zagrebu, dan prije nego što u njega uđu, Zagreb će već biti oslobođen. Zagrebački korpus tad je bio nekih desetak kilometara od grada. Umjesto čađav i prljav od borbi, Ivan Šibl u Zagreb će ući marširajući u ganc novoj uniformi, ali sve to malo će mu značiti. Prve noći u Zagrebu, koji više ne prepoznaje i u kojemu mu je većina prijatelja pobijena, razmišljat će o tome da traži prekomandu. Prema njegovu “Ratnom dnevniku” Ante Vrdoljak snimio je dva ponajbolja hrvatska ratna filma: “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, a njegovi memoari “U ilegalnom Zagrebu” bit će inspiracija za seriju “Sumorna jesen” i neke epizode serije “Nepokoreni grad”. Bit će jedan od legendarnih ravnatelja Zagrebačke televizije i čelnik Dinama, ali će pasti u nemilost nakon Hrvatskog proljeća.

Ivan Šibl (prvi desno)

PROČITAJTE OSTALE NASTAVKE:

NIZ LIKOVA Književnost i kultura Vodič: Tko je bio tko u NDH?

DRUGI DIO Književnost i kultura Tko je tko u NDH: Srbi, dive i umjetnici u milosti Pavelića

TREĆI DIO Književnost i kultura Tko je bio tko u NDH: Kako je Mile Budak hvalio Tita na saslušanju