Da je argentinska književnica Samanta Schweblin (1978.) izvrsna kratkopričašica sasvim je jasno i onima koji su iz njezina opusa pročitali samo njezin prvi roman “Nit koja nas veže” (Fraktura, 2018., prev. Ana Stanić). Kao u dobroj kratkoj priči, osim čvrste strukture i pročišćenog jezika u kojem svaka rečenica ima svoju funkciju, Schweblin donosi napetu, slojevitu i zagonetnu priču koja zaposjeda čitatelja već uvodnim rečenicama i čini ga jednim od njezinih aktera.
Samanta Schweblin rođena je u Buenos Airesu, ali je živjela u Kini, Meksiku i Italiji, a kasnije se nastanila u Berlinu, u kojemu i danas živi. Svoj je književni rad započela dvjema zbirkama kratkih priča “El núcleo del disturbio” i “Pájaros en la boca“, nakon čega se okušala u nešto dužoj formi koja je negdje na granici između pripovijetke i romana potvrdivši njome svoj spisateljski talent, pripovjedačku vještinu te sklonost prema neuobičajenom i začudnom.
“Nit koja nas veže” donijela joj je dvije značajne književne nagrade “Tigre Juan” i “Ojo Critico“, a britanski časopis Granta svrstao ju je među 22 najbolja pisca španjolskoga govornog područja. Romanom nas vodi u San Isidro, ruralni predio nadomak Buenos Airesa, u bolnicu gdje na postelji leži smrtno bolesna pripovjedačica Amanda. Pokraj njezina uzglavlja je dječak David kojemu govori o događajima koji su se zbili nekoliko dana ranije.
Autorica nas bez okolišanja ostavlja u napetoj atmosferi u društvu likova čija svaka riječ zvuči kao prijetnja, najava neobjašnjivih, možda tragičnih događaja. Taj jezoviti osjećaj prisutan je od početka priče u kojoj čitatelj marljivo skuplja podatke da bi kao u krimi priči došao do razrješenja zagonetke. Roman je zapravo neprekinuti dijalog između Amande i Davida u kojem dječak vrlo kratkim pitanjima i oštrim primjedbama potiče i usmjerava njezino pripovijedanje.
Amanda u unajmljenu seosku kuću stiže s kćeri Ninom dok joj suprug ostaje u Buenos Airesu. Tu se susreće s Carlom, dječakovom majkom. Uz bazen, limunadu i miris kreme za sunčanje Carla se ispovijeda Amandi odmah na početku nagovijestivši da s njezinim sinom nešto nije u redu. Dječakova se duša, navodno, preselila u tuđe tijelo: “Tako da ovo je moj novi David. Ovo čudovište”. U svojem se isprekidanom pripovijedanju Carla vraća na početak, u trenutak u kojem je započela njihova nesreća.
Ne mogavši pronaći konja u staji za kojeg je bila zadužena Carla s Davidom u naručju trči po imanju. Na trenutak odahne kad ga uoči kako na izvoru pije vodu. Uloži nadljudski napor da ga odvuče natrag, a uplakani dječak otežava joj posao. Prava panika započinje sutradan kad konj oboli i ugine od zatrovane vode. Carla je sigurna da je dječak pio s istog izvora te se u očaju obraća seoskoj iscjeliteljici koja je uvjerava da joj može spasiti sina koji već pokazuje simptome bolesti.
Amanda je zaintrigirana pričom, ali istodobno u pitanje dovodi Carlin zdravi razum. “Nit koja nas veže” roman je izrazito napete atmosfere kojom vladaju folklorni i fantastični motivi kroz koje spoznajemo težinu naslijeđenog straha koji klija u svakoj majci. Takav strah vidljiv je i u liku Amande koju muči opsesivno razmišljanje o udaljenosti između nje i Nine pitajući se hoće li je biti u mogućnosti spasiti je ako dođe do neke nesreće.
Svaki prizor romana nastaje u napetoj asocijativnosti, čak i kad je riječ o naivnoj, sasvim običnoj slici. Nad njom uvijek lebdi neka vrsta opasnosti koja se vrlo lako može pretvoriti u tragediju. Strukturiran kao drama, “Nit koja nas veže” izrazito je filmičan roman u kojem se koncentriralo sve ono što od književnosti tražim(o). On u potpunosti potvrđuje inače diskutabilnu teoriju Césara Aire da se u malim knjigama nalazi najviše književnosti.
