Kultura
477 prikaza

On je rokerski samuraj u obračunu sa svim zlima svijeta

Zoran Pilić, "Kad su divovi hodali zemljom"
Fraktura
Nikad banalno, nikad pretenciozno, to je vještina najboljih svjetskih kratkopričaša, kojima pripada i Zoran Pilić

Postoje pisci čiji lik&djelo pratim i cijenim na pomalo hladan, profesionalno-kritičarski način, ili prepričano, znam da su dobri, pišem da su dobri, ali intimno osjećam da to ne znači i da su “moji”, da bih njihove knjige nosila sa sobom kad bih, recimo, sutra odlučila krenuti u Iowu s kartom u jednom smjeru. A postoje, bogme, i oni drugi kod kojih se privatno i profesionalno uvažavanje prepliću do onih granica gdje ih je zapravo poprilično teško raspetljati i razdvojiti.

Ta se, druga situacija, već neko vrijeme, preciznije od zbirke “Doggiestyle” iz 2007., događa između mene i knjiga Zorana Pilića i kucnuo je čas da se to i javno prizna. Pilić nije od onih pisaca koje možete, stvarno i virtualno, susresti na svakom uglu, čak bi se moglo reći da cijelu tu našu malu književnu močvaru s mnogo piranja promatra pomalo iz prikrajka, ali kad se ukaže, vjerujte, jednim potezom nježno rastjera piranje i napravi mjesta za sebe.

Jurica Pavičić Jurica Pavičić Kultura "Katolička crkva u Hrvata jedva čeka da papa umre"

Nema razloga sumnjati da je upravo sad jedan od takvih trenutaka; “Kad su Divovi hodali zemljom“, sadržajno i formalno, izvrsna je zbirka priča koja nije “uzorna” samo zato što sadrži dobro napisane, dobro kadrirane, dinamične priče o ljudima koji nastoje popuniti pukotine u svojim životima, već i kao svojevrsno dopunjavanje onoga što je Pilić već ranije ispisao.

Ako je u “Doggiestylu” još bio svediv na termin stvarnosne urbane proze, a njegovi su likovi bili po vokaciji luzeri bačeni u svijet rata, tranzicije i crne kronike, ako je u romanima tematizirao sindrom Petra Pana i urbanu scenu te sve pretvorio u crnu komediju (Krimskrams), kao i književnu scenu romanom u romanu spojenu s mladalačkim nasiljem (Đavli od papira), zbirka “Nema slonova u Meksiku” donijela je “nadogradnju” i odmak od čistog stvarnosnog modela.

Danas znamo, i približila ga “Divovima”, s kojima uspostavlja neku vrstu genetske veze. Obje zbirke, naime, donose priče u kojima prepoznajemo i egzistencijalističku potku, likovi su promašili onaj trenutak u životu kad se nešto još moglo promijeniti, pa ne bi nastale velike pukotine koje se eventualno može pokušati popuniti snovima ili koracima za koje je unaprijed jasno da neće donijeti spas.

Zoran Pilić, "Kad su divovi hodali zemljom" | Author: Fraktura Fraktura

Intimna apokalipsa se, naime, doista već dogodila, a društveni, politički, ideološki kontekst koji ju je možda potaknuo više nije jedini razlog i dovoljno je vremenski daleko da se sva krivnja ne može prebaciti na njega. Priče ove zbirke, od kojih je naslovna već dobila nagradu Festivala europske kratke priče, upoznaju nas s onima koji su na neki način izgnani iz svog života, sad im više ni vrijeme ne ide u prilog jer su duboko zakoračili u srednje godine, pa je i njima i nama jasno kako su pokušaji usustavljivanja života zadnje šanse da se nešto krucijalno promijeni.

Pomak, bijeg, totalna promjena, možda bi bio jedan od izlaza, zbog toga i jest tu taj konstantni motiv Amerike kao mjesta dovoljno dalekog da se počne od početka i istovremeno dovoljno velikog da se u njemu izgubi. Otići i izgubiti se, stvoriti od Iowe mitsko mjesto, uhvatiti se za kratkotrajno sidro bejzbola kao simbola nečijeg drugog života ili si dovesti imaginarnog prijatelja u liku filmskog samuraja i obračunati se sa svim zlom na svijetu, onom u stvarnosti i onom u fikciji, lako je sve to zamislivo, ali teško izvedivo.

Kao što je teško podnositi samoću nakon što si život potratio na zločine u ime nečijih ciljeva ili jednostavno ispustio mogućnost sretnog života u dvoje koji je ionako samo privid, ali ni on nije posve loš dok postoji kao mogućnost izbora. “Htio bi krenuti, a osjeća kako tone u živo blato, htio bi poletjeti, a krila nikako da mu izrastu”, gotovo da je sublimacija onoga što muči junake Pilićevih priča, zbog čega su i kratkotrajni letovi, kao pokušaj da se grijesi nasilne mladosti riješe nakladničkim mecenstvom, tek uzleti prije pada.

Karl Ove Knausgaard 'Moja borba' Kultura 'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

Zanimljivo je da Pilić, osim za njega prepoznatljivog filmskog i rokerskog referencijalnog polja, poseže i za onim književnim, pa likovi često pišu ili to pokušavaju, objavljuju knjige ili odlaze na promocije Davida Albaharija, a pojavljuju se tu i stvarni pripadnici tog miljea, imenom i prezimenom. Strategije otpora kojima se pribjegava nisu samo strategije kretanja i odlaska, ponekad to zna biti i potpuno povlačenje iz vanjskog svijeta ili premještanje na poziciju promatrača, kao što je to u jednom od najznakovitijih svršetaka priča gdje muškarac i žena ušuškani u smirenost noćnog grada promatraju ruševinu (sic!) kroz nišan snajpera.

Problematika razdvojenosti svjetova, spomenuta u nešto drukčijem kontekstu jedne priče, temelj je ovih vrhunskih priča u kojima je ta razdvojenost nepremostiva jer je prečvrsto temeljena na samoćama, nesporazumima, pogreškama i grijesima prošlosti. No ne bi Pilić bio ono što jest, a nedvojbeno je odličan pisac, da svemu tome nije dodana specifična perspektiva u kojoj sve djeluje pomalo off i pomaknuto, a opet vrlo ozbiljno, melankolično, nostalgično, pa i tužno, istodobno i duhovito. Nikad banalno, a nikad ni pretenciozno. To je već vještina najboljih kratkopričaša, kojima Pilić, i u svjetskim razmjerima, definitivno pripada.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.