Kao tinejdžerica i sama je zazivala smrt Salmana Rushdija zbog hereze u “Sotonskim stihovima”. Da bi nakon terorističkog napada na New York 2001. bila toliko zgrožena da se odrekla islama i stala zastupati teze po kojima Zapad treba poticati pokrštavanje muslimana. Godine 2007. čak je javno izjavljivala da je “islam novi fašizam”, i to kao politički veteran s jednim mandatom u nizozemskom parlamentu iza sebe. Uz to što joj nitko nije osporavao vrijednost borbe za zlostavljane muslimanke, posebno u EU u kojoj postoje državni mehanizmi za njihovu zaštitu, Ayaan Hirsi Ali postala je rijetko kontroverzna figura. Rođena je u Somaliji 1969. Prvu traumu rigidnog tumačenja islama pretrpjela je kad je njezin otac, vođa pobunjeničkog Somalskog demokratskog fronta spasa protiv režima Siada Barrea, zaglavio u zatvoru od 1972. do 1975. Imala je samo pet godina kad je njezina baka iskoristila odsustvo oca kako bi na njoj izvršila genitalno sakaćenje, odnosno obrezivanje klitorisa.
Muslimani iz Bosne isti su kao zapadnjaci
Ono isto što je Glas Koncila u odgovoru čitatelju prije osam godina mrtvo hladno opisao kao postupak kojim se “budućoj ženi onemogućuje doživljaj spolne naslade” i kojim “žena ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka”. Hirsi Ali je s obitelji 1975. bježala prvo u Saudijsku Arabiju, potom Etiopiju i na kraju u Keniju. “Živjela sam po Knjizi i za Knjigu kroz cijelo djetinjstvo”, rekla nam je u razgovoru. No 1992. je u Njemačkoj upoznala budućeg supruga s kojim joj je dogovoren brak. Bio je to šok koji je mladu ženu pod hidžabom natjerao da pobjegne u Nizozemsku i zatraži azil. I dobila ga je. Radila je u tvornici biskvita, obrazovala se, svakodnevno doživljavala šokove zbog slobode kritiziranja, jednako kršćanstva ili Isusa Krista, kao i Platona ili Karla Marxa. Ili zbog seksualnih sloboda. “Kad sam došla u Nizozemsku 1992., iz Bosne su pristizale tisuće ljudi koji su se nazivali muslimanima, a uopće nisu izgledali kao muslimani”, opisala nam je jedno od svojih prvih zaprepaštenja Europom. “Bili su vrlo, vrlo, vrlo liberalni. Bili su u potpunosti zapadnjaci. Muškarci i žene imali su identične odnose kao muškarci i žene na Zapadu.
Užasno ubojstvo otrovanog umjetnika
Samo su vrlo stare žene imale kakvu maramu na glavi, ali čak su i one nosile suknje i haljine koje su dosezale odmah do ispod koljena. Tako da je i marama na glavi više bila tradicionalne nego vjerske prirode.” Ali, učila je, te je postala stručnjak za engleski, svahili, somalski, arapski, amharski i nizozemski jezik. Nakon šoka uslijed napada 2001. na New York, užasnuto je u propagandnim filmovima Osame bin Ladena prepoznala riječi onoga što su nju učili kao dijete. Vremenom je postala feministička i ateistička ikona, ali i prezrena s ljevice zbog radikalnog negiranja mogućnosti postojanja multikulturalnog društva. Počela je pisati, politički se angažirala među laburistima, a onda prešla među demokršćane i na izborima osvojila mjesto u parlamentu jer se s desnim centrom našla na istoj valnoj duljini kritiziranja imigrantske politike. A onda, 2004., upoznala je Thea van Gogha, svestranog umjetnika, po mnogočemu briljantnog, ali i takvog koji se “proslavio” nazivanjem islama ideologijom koja je “dozvola za ugnjetavanje”, muslimana “jebačima koza”, Isusa Krista “trulom ribom iz Nazareta”, pisca i redatelja o Holokaustu Leona de Wintera takvim pervertitom da se “sa suprugom seksualno zadovoljiti može samo kad si omota bodljikavu žicu oko penisa i viče: ‘Auschwitz!’” S njim je Hirsi Ali snimila po ni o čemu skandalozan film o zlostavljanim muslimankama, no to je, na opći šok, Van Gogha stajalo života. Mladi islamski fundamentalist podrijetlom iz Maroka na ulici ga je izbušio mecima, prerezao mu grlo i potom zabio nož u prsa s porukom kojom sličan kraj obećava i Hirsi Ali. Od tog trenutka ona je stalno okružena dvometarskim čuvarima. Magazin Time ju je 2005. proglasio jednom od 100 najutjecajnijih osoba na svijetu i u tome je tada apsolutno imao pravo.
Putovanje pod nevjernice pa do heretkinje
Od 2006., kad je izdala čuvenu autobiografiju “Nevjernica”, Hirsi Ali živi u SAD-u. Godine 2010. izdala je knjigu “Nomad”, da bi se do 2015. u njoj opet nešto prelomilo, jer je u “Heretkinji” izdanoj te godine i svijetu, a možda još više i sebi samoj, počela objašnjavati da je islamu nužna reforma, a to je i podnaslov knjige. Od osobe koja je islam nazivala “modernim fašizmom”, postala je osoba koja je u njemu i u ljudima koji vjeruju u Muhameda kao proroka počela vidjeti potencijal. “Kad sam izdala knjigu ‘Nomad’ 2010. nisam imala nimalo vjere da bi islam ikad mogao biti religija mira.
Ali u međuvremenu sam postala svjesna milijuna dobrih muslimana koji nisu spremni postupati po naredbama Muhameda u Kuranu. Pet godina ranije u ‘Nomadu’ sam pozivala muslimane da potraže drugu religiju, kršćanstvo. Pozivala sam Papu da pokrštava muslimane u kršćane kako bi svijet postao bolje mjesto. Apelirala sam i na svoje prijatelje da pozivaju muslimane na preobraćenje u kršćane. E sad, je li to naivno? Jest” - objasnila nam je što joj se dogodilo. No svijet se potom naglo promijenio. Arapsko proljeće je izbilo u Tunisu, proširilo se na Egipat, a odjeci pokreta osjetili su se i u Pakistanu i Bangladešu. “Puno ljudi je počelo govoriti da se smatraju muslimanima, ali su sasvim odbijali šerijatsko pravo.” Za nju je to još bilo šokantno iskustvo i o tome je počela razmišljati, razgovarati s muslimanima u SAD-u i u Kanadi koji su također poštovanje ljudskih prava pretpostavljali šerijatu, kamoli nasilju. Pitala se, ako je islam zreo za reformaciju, što bi to točno u njemu trebalo mijenjati. Tako je došla do zaključka iz “Heretkinje” da bi internet i masovni mediji na islam mogli djelovati isto onako reformatorski kao što je tiskarski stroj djelovao na kršćanstvo.
U posljednjoj knjizi bavila se argumentom da od svih muslimana na svijetu radikalnih ima tek kakvih tri posto. “To je argument koji čujem svaki put kad polemiziram s muslimanima. Kao, ‘to je tako mali postotak, tako uska, sićušna manjina’. Ja osobno ne vjerujem da je riječ o samo tri posto, to je izjavio taj tip Ed Hussein (iz američke nevladine organizacije Vijeće za vanjske odnose), ali ja mislim da je riječ o puno većem postotku. Ali sve da i jest riječ o tri posto, koliko je to u odnosu na 1,57 milijardi ljudi? To je populacija neke veće zemlje. A to su ljudi koji su spremni ubijati. Što je s ljudima koji vjeruju na isti način, a nisu voljni ubijati? To je sljedeći koncentrični krug, skupina onih koji dijele iste stavove, ali nisu spremni pribjeći nasilju. Slijedi daljnji vanjski krug onih koji ništa ne govore, ja ih nazivam skupinom iz Meke, onih koji vjeruju u mir, ali ne čine ništa kako bi zaustavili one iz Medine, kako nazivam ekstremiste. Na kraju dolazimo do jako male manjine koje nazivam reformistima koji konačno čine određene promjene”, objasnila nam je kako ona vidi islam danas. U razgovoru nam je rekla i to da je vrlo zapadnjačke muslimane, poput onih iz BiH, prepoznala i u onima s Kosova. Međutim, što ih je više upoznavala iz bivših sovjetskih republika, počela je sve češće prepoznavati ona ista vehabistička učenja iz Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta. “U ‘Nevjernici’ sam opisala kako su vehabije privolili Muslimansko bratstvo na obrazovanje u Medini, kako su potom tu ideologiju širili po afričkim zemljama, kako se vehabizam poput epidemije proširio iz Saudijske Arabije, koja je diljem svijeta gradila vehabističke džamije, financirala ih i opskrbljivala vjerskim materijalom. I na Zapadu je sve više saudijske vjerske progande financirane zaradom od nafte.” U razgovoru smo je upozorili da je riječ o monarhijama, a da su arapske republike po Mediteranu i Bliskom istoku redom bile sekularne, svakako neusporedivo liberalnije od zaljevskih monarhija, prije nego što su se počele rušiti. Hirsi Ali danas više ne smatra da se islam u cijelosti može suditi samo po Saudijskoj Arabiji. “Stoljećima je bio pod utjecajem naroda koji su povremeno okupirali Saudijsku Arabiju gdje je nastao i Bliski istok.
Kroz povijest islam je zapravo većinom bio umjeren, ali su se stalno i iznova pojavljivali esktremisti, puritanci koji bi povremeno zavladali. Mislim da trenutačno živimo u razdoblju uspona puritanskog islama. Ovaj put ne napadaju vojskama ili konjanicom gradove i države nego se služe novcem, modernim financijama, svijetom masovnih medija i telekomunikacijskih tehnologija”, rekla nam je iz pozicije reformirane ateistice i bivše fundamentalistkinje. “Danas smatram da je promjena nečijeg načina razmišljanja moguća ako se osobu izloži okolini koja zahtijeva preispitivanje dogmi, da je na taj način izvedivo osobu koja je spremna ubijati zbog vjere potaknuti na toleranciju i Židova i seksualnih manjina. Postoje i muslimani koji uopće ne prakticiraju svoju vjeru. Smatram da moramo potaknuti rat ideja u zemljama kao što je Saudijska Arabija, upoznati s našim vrijednostima ljude koji žive unutar zidova muslimanskih domaćinstava”, drugim riječima opisala je reformistički napad na izvor radikalizma, na Arapski poluotok.
Iznenadila nas je kad nam je rekla da kršćanski fundamentalizam ne smatra ozbiljnim pitanjem, unatoč tome što se na Zapadu, pa čak i u politici, posljednjih godina sve češće mogu čuti zahtjevi za zabranom abortusa, ukidanje seksualnih sloboda, sloboda seksualnih manjina, čak i promoviranje kreacionizma. Jer ako se itko zauzimao za sva ta pitanja posljednjih godina, to je upravo bila ona. “To što govorite je točno. Ali uz tu razliku što su kršćanski fundamentalisti i u SAD-u i Europi uvijek nailazili na otpor. Većina tih liberalnih društava nisu findamentalistička unatoč tome što su većinski kršćanska. I kršćanski i židovski vjerujem da će uvijek nailaziti na otpor. Ali islam ne nailazi na takav otpor i po tome je sasvim drugačija religija od kršćanstva”, smatra ona. Činjenica je, međutim, da sve tri velike monoteističke religije počivaju na svetim knjigama koje imaju isti korijen, baziraju se na istim pričama i porukama te nijedna iz njih nije izbacila sve one opise brutalnog obračunavanja i krvoprolića protiv vjerskih ili kakvih drugih neprijatelja. Hirsi Ali ne može objasniti što je dovelo, kako je rekla, do “prosvjetljenja kršćanstva i judaizma”, ali priznaje da i Kuran i Biblija i Tora sadrže elemente koji su apsolutno neprihvatljivi u modernom civiliziranom društvu. Ona, međutim, i danas ustraje na tome da je islamu puno teže reformirati se, što tumači time da je Muhamed Kuran proglasio posljednjom riječi Božjom i kao takvom zabranjenom za mijenjanje. Hirsi Ali nam je navela primjere tisuća islamskih heretika koji su stoljećima spašavali živu glavu ili je gubili u progonima. Previdjela je, međutim, da ista poruka o nepovredivosti Svetog pisma stoji i u Bibliji, i to u Novom zavjetu, a o tradiciji kršćanskih progona heretika da se i ne govori pa je kršćanstvo ipak doživjelo nekoliko valova reformi, doduše i retrogradnih kretanja. Stoga smo je pitali ne čini li ipak razliku republika, najčešće sekularna, jačanje građanskih sloboda.
“Sirija, kao i Irak, kao većina Bliskog istoka po prirodi su autokratski. I to nije riječ samo o brutalnim diktaturama, kao Bašar al-Asad, koji je kao i njegov otac Hafez masovni ubojica. Kad se takva društva žele pomaknuti od autokracije i diktature, pojavljuje se opozicija koja tvrdi da je najbolji način za promjenu društva kroz uvođenje šerijatskog prava. Autokracija nije dobra opcija, ali je uvođenje islamskog zakona puno gora. Pogledajte samo što čini ISIL. Puno je Arapa i muslimana koji rješenja traže na sve strane. Neki traže rješenje u komunizmu, neki u liberalnoj demokraciji, ali svi ti -izmi sve su to redom zapadne ideje i po definiciji strane. Arapi zato imaju višestruki izazov. S jedne se strane moraju otresti diktatura, s druge moraju paziti da ne padnu u teokratsku zamku te konačno moraju prihvatiti i to da, koji god drugi model izabrali, on nikad neće biti autentičan.”
