Novela "Tvornica" japanske autorice Hiroko Oyamade najjednostavnijim se riječima može opisati kao kafkijanski pristup konceptu osmosatnog radnog vremena u okruženju u kojem je čovjek sveden isključivo na svoju funkciju unutar radnog kolektiva, a pritom ni njemu samome nije jasno kako ta njegova uloga doprinosi radu čitave korporacije. Pripovijedajući o troje novih zaposlenika tvornice, Oyamada čitateljima pruža tri različita pogleda na moderni sustav zaposlenja te pritom na različite načine naglašava njegovu besmislenost i apsurdnost.
Sama tvornica u noveli na trenutke djeluje kao centar svijeta. Ona je jedno monumentalno zdanje smješteno u neimenovanom japanskom gradu i čini se kao da je riječ o mjestu koje svojim zaposlenicima pruža apsolutno sve – restorane, menze, šetnje prirodom, pa čak i prostor za život, no nitko od likova zapravo ne razumije što tvornica proizvodi, koja je njezina uloga u društvu, a samim time ne razumiju ni koja je njihova uloga u poslovanju čitave tvornice. Mlada djevojka Yoshiko Ushiyama zapošljava se u odjelu za uništavanje dokumenata te se njezini dani svode na ubacivanje papira u stroj za rezanje, znanstvenik Furufue započinje projekt uzgajanja mahovine na krovovima tvornice u Divizijskom Uredu Ekološke Inteligencije za Istraživanje Zelenih Krovova (što samo po sebi zvuči dovoljno apsurdno), a Yoshikin stariji brat počinje raditi kao lektor u uredu u kojem uvjeti vrlo brzo postaju izrazito dehumanizirajući (oko stolova radnika postavljaju se metalne pregrade koje im daju dovoljno mjesta za rad, no ne za razgovor ili bilo što drugo). Svi oni u tvornici su se zapravo našli protiv svoje volje, no vrlo brzo tvornica ih potpuno uvlači u svoj svijet te se čini kao da im se život sveo samo na posao ili razgovor o tom istom poslu. Jasne granice stvarnosti pritom se potpuno gube te postaje nejasno gdje završava tvornica, a gdje počinje ostatak svijeta.
Kafkijanska atmosfera prevladava ovom novelom od njezina početka pa sve do posljednje stranice. Dani u životima glavnih likova poprimaju čudnu logiku, njihovi radni uvjeti krajnje su apsurdni, poslovi koje obavljaju djeluju potpuno besmisleno, a oni sami svedeni su isključivo na svoju radnu funkciju, kao da njihovi identiteti izvan granica posla uopće ne postoje. Sve to dodatno je naglašeno pričama o neobičnim životinjama koje žive u tvornici i njezinoj okolici, poput sivoleđnih barskih nutrija, koje žive u blizini odvoda te "uspijevaju mirno koegzistirati" s radnicima tvornice; zatim guštera perača, neobične vrste guštera koji živi iza perilica i hrani se neotopljenim deterdžentom, te naposljetku jata tvorničkih vranaca, crnih ptica koje ne lete, ali se svakodnevno okupljaju u blizini rijeke te izazivaju osjećaj nelagode i straha kod svakoga od glavnih likova.
Uz pomoć nelinearnog pripovijedanja, crnog humora i elemenata kafkijanske poetike, Oyamada svojom "Tvornicom" oslikava besmisleni sustav modernog zaposlenja, a njezini likovi vrlo brzo postaju samo kotačići u kapitalističkom sustavu koji je fokusiran isključivo na vlastiti napredak i funkcioniranje te ne obraća pozornost na običnog čovjeka. Čitava se novela tako može shvatiti kao oštra kritika upravo takvog sustava na koji smo danas svi toliko navikli da više ni ne primjećujemo koliko je on apsurdan i dehumanizirajući te koliko nas lako može uvući u svoj svijet, u kojem su naša sloboda i naš identitet najprije potpuno nevažni, a zatim i potpuno izbrisani i zaboravljeni.
