Trst za vrijeme Jugoslavije - raj radničke klase!

Ili organiziranih šoping-tura na kojima, kako kaže domaći spiker u nekoj TV reportaži iz Bozzerova filma, "socijalizam pomaže kapitalizam: pa ako su mali iznosi u igri, male su i prevare". Bilo je, naravno, implicitne logike u šoping-histeriji. Najprije one klasne, jer su traperice na Ponterossu i okolnim ulicama, original "Rifle", ali i lažni bofl koji odaje materijal ili šav, kupovali uglavnom takozvani obični ljudi, ali i šverceri/ce kojima je ta roba bila neophodna za posao na njihovu terenu.

Prizor iz filma - onima koji auru Trsta nemaju u vlastitom iskustvu - dovoljno govori o tipu klasne distinkcije na Ponterossu. Recimo: horde kupaca, "balkanska" gužva, ljudi koji s parkirališta autobusa (na tršćanskoj rivi, "pokraj Silosa", svakoga petka i subote ondje bi bilo 500 parkiranih autobusa iz Jugoslavije) u procesiji dolaze na odredište gdje stoji rukom nevješto pisana reklama "3 par - 10.000 dinara", a vraćaju se s vrećetinama robe.

YouTube

Žene navlače suknje preko suknji u pola bijela dana na cesti blizu Ponterossa, cigara je u ustima. Što rade? Omotavaju nove "Rifle" oko nogu i pričvrste ih selotejpom. Tako se opreme, pa kad čuju famozno: "Imate što za prijaviti?" u autobusu ili vlaku na carini, odmahnu glavom - neke će reći da su trudne posumnja li carinik da izgledaju "čudno".

Tko, ipak, iz prve ruke ne poznaje specifičan raster takozvane srednje klase u Jugoslaviji, teško će shvatiti da su u Trstu (ili njegovoj okolici) kupovali i švercali protagonisti svih društvenih slojeva, a razlika je jedino bila u kvaliteti ili tipu robe koja se kupovala. Takvom srednjoklasnom rasteru Jugoslavije pripadao je jednako složen interkulturni rasizam što je njegovao narcizam malih, ali primjetnih razlika. Na izletu u Trst se primjećivao iz aviona.

Primjerice, takozvani obični kupci Istre, kojima je Trst oduvijek bio prva adresa za "bolju špežu", ni za živu glavu ne bi posjetilli Ponterosso ili ušli u robnu kuću "Giovanni" gdje su Jugovići čekali od jutra u redu da počne njihov šoping. Oni su obilazili "Godinu" ili "Upim", neku od robnih kuća koje su "bile nešto skuplje" za običnu raju.

Bez obzira na tu razliku, u našem je narodu općepoznato da je, primjerice, svaki kompjutor marke Commodore kupljen u Trstu tih godina prošvercan preko granice "ispod suknje", ali i mnoga druga, žuđena bijela tehnika - dok je cariniku prijavljen možda višak kupljene kave. Budući da je šoping-turist iz Jugoslavije smio iznijeti novca u protuvrijednosti svega 150 dolara - što ispada malo za šoping jednom ili dvaput godišnje - ljudi su se s devizama snalazili kako su znali.

Za novce govorili "stigla salata"

Svatko zna za lovačke priče o švercu lira u termos-boci, potplati cipela, papiru cigareta, sajli automobila, pasti za zube... To za "Jugoviće" uopće nije bombastična tema. Statistike govore da je oko 25 tisuća jugoslavenskih građana dnevno bilo na tršćanskim blagajnama. Koliko ih tek onda nije zabilježila ni jedna blagajna ili statistika? Koliko je tek tisuća dinara završilo u švercerskim vrećama punih dinara o kojima jedan tršćanski bankar u dokumentarcu kaže: "Doslovno bi ih petkom nevečer donosili i bacali u predvorje banke, govoreći da je stigla salata".

YouTube

U Bozzerovu se filmu, osim nostalgije prema fenomenu šopinga i spleenu grada ("Tršćani također osjećaju nostalgiju prema nekadašnjem Trstu koji je, iako prljav i kaotičan, tad bio grad prepun energije, što danas nije", kako dodaje redatelj) jasno prepoznaje klasni diskurs.

Od srednje klase takozvanih običnih ljudi koji se u filmsku kameru hvale da "još nose baloner kupljen u Trstu 1962. godine", fotografija ljudi koji iz Trsta odnose prekomjernu količinu robe za osobne potrebe i svjedočanstava vozača autobusa ili slovenskog carinika - do jugoslavenske buržoazije ili "više srednje klase" čiji su pripadnici u Trst dolazili popiti ekskluzivni espresso tršćanske marke Illy.

Distinkcije su, naravno, najupadljiviji element ovog tršćanskog fenomena. Jednu aromu nosi scena u kojoj bivši carinik iz Sežane pripovijeda kako je "užasno smrdjelo u tim vagonima jer su ljudi na putu do Italije, nakrcani po kupeima, ondje proveli čitavu noć", a posve drugačiju ona kad Željko Senečić ili Edo Galić iz Zagreba pričaju o tadašnjim kratkim izletima u Trst kao popodnevnom hiru, gdje se ide na premijeru filma "koji će se u Jugoslaviji moći vidjeti tek za pet godina" ili na brzu vožnju Alfom.

Obični kupci ni za živu glavu nisu kupovali s "Jugićima"

Slavenka Drakulić u filmu govori da je "rođena 1949. u prvoj generaciji koja je u Jugoslaviji nosila jeans kao statusni simbol", kao što se to, uostalom, činilo drugdje u Europi, po uzoru i pod utjecajem američke pop kulture. Rade Šerbedžija sjeća se šopinga sa svojom majkom "dvaput godišnje, kupovali smo vino Chianti i mortadelu", Goran Bregović ozareno, ali neodređeno spominje Trst "gdje smo svi kupovali, išlo se obavezno".

Generacije zagrebačkih i beogradskih studenata odlazili su u knjižaru Italo Svevo po paperpack izdanja klasika, a čitava je Jugoslavija, kompletna muzička scena uostalom - odrasla na vinilu iz Trsta. Ali uz te potoke, rijeke nostalgije prema tršćanskom i jugoslavenskom "zlatnom dobu", sporadičan ostaje poznati priručni rasizam, kolokvijalna dinamika odnosa Tršćana prema šoping-Jugoslavenima, koje su nazivalli "slavi" ili pogrdnije "schiavi" (robovi).

U etnografiji obavezne podjele na tršćanski zapad i prekogranični istok socijalističke Jugoslavije uvijek ima nacionalističkog začina, ali ga se ne isplati dublje tematizirati za ovu prigodu. Alessio Bozzer u tom smislu kaže:

"Ne zaboravimo da je u Trstu, kao oduvijek multietničkom gradu, tijekom Jugoslavije živjela jaka zajednica Slovenaca i najveća zajednica Srba u Italiji. Zbog invazije na šoping, Tršćani su se voljeli snobovski isticati kao tobože drugačiji, ali je Jugoslavija uvijek bila poput tršćanskog predvorja. Uostalom, šparni Tršćani i danas voze Yugo kad idu u Sloveniju ili Hrvatsku kao turisti".