Španjolska je jedna od zemalja u kojoj su nove stranke 'trećeg puta' - u španjolskom slučaju, Podemos i Ciudadanos - uspjele djelomično srušiti višedesetljetnu dominaciju tradicionalnih stranaka. Gledano unatrag, je li njihov izborni uspjeh bio pozitivan za španjolsko društvo i španjolsku demokraciju?
Da, ali ne dovoljno. Prije krize, koja je dala poticaj jačanju novih stranaka, temeljni problem španjolske politike bio je partitokracija - problem koji se zadržao i nakon što je kriza završila. Temeljna je razlika u tome što sad postoje četiri glavne stranke - pored nacionalističkih stranaka - a prije su bile samo dvije. Bojim se da su nove stranke naslijedile poroke starih: odsustvo unutarnje demokracije, sklonost koloniziranju društva, njihov klijentelizam, njihovu tajnovitost, njihov autizam i njihov sektašizam. Veliki prosvjedi u studenome 2011. godine bili su prilika za političku obnovu demokracije, ali ta je prilika uglavnom propuštena. Poboljšali smo se, ali ne toliko koliko smo trebali. Prilično sam uvjeren da u tome smislu činimo iste pogreške koje smo već ranije činili.
'Zakoni granice' je djelo dokumentarne fikcije sa snažnim fokusom na prelaženje granica među klasama. Zarco i Tere čine se poput Bonnie i Clydea 'u španjolskom stilu'. Za kojim ste skrivenim istinama tragali u toj priči o 'vitezima-odmetnicima' španjolske izgubljene generacije?
Ta je generacija moja generacija, generacija onih koji su bili adolescenti u vrijeme prelaska iz diktature u demokraciju, generacije desetkovane divljačkom epidemijom nasilja i droge. El Zarco, Tere i njihova banda maloljetnih delinkvenata su simbol mnogih mladih s margina društva, čiji su životi razarani uslijed te dvojne epidemije, dok su ih istodobno mediji mitologizirali kao da je riječ o legendarnim odmetnicima, a ne o jadnoj siromašnoj djeci koja nisu imala gdje ni umrijeti, i zato su i vodila taj nesretan i strašan život. 'Tko nema ništa, nema što ni izgubiti', kaže pjesma Boba Dylana. Takva su i ta djeca kojoj se pridružuje Gafitas, koji je poput njih tinejdžer imigrant ali i, za razliku od njih, buržuj, kao što sam bio i ja, koji sam neke od tih momaka izdaleka poznavao i mogao sam im se pridružiti jer su u to vrijeme, kao što je to vjerojatno slučaj u svim razdobljima velikih promjena, granice bile fluidnije nego ikad. To je ono što je u srcu ovoga romana: sjećanje na te mlade ljude nakratko mitologizirane i na kraju žrtvovane od društva, koje ih je trenutačno zaboravilo.
Stvarni čovjek po kojemu ste, barem djelomično, modelirali lik Zarca - El Vaquilla - bio je Ciganin, delinkvent, s 12 godina ubojica, doživotni kriminalac koji je postao neka vrsta herojske figure u španjolskoj javnoj svijesti. Roman istražuje stvaranje i rušenje mita o njemu. Napisali ste ga 2012. godine, prije nego što je osmišljen koncept lažnih vijesti i alternativnih činjenica. Ako je linija između istine i laži do te mjere zamućena, je li razotkrivanje laži postalo abortivna misija? Je li itko doista zainteresiran za stvarnu istinu?
Je. Ali, općenito, kad je riječ o teškim i osjetljivim pitanjima, ljudi uglavnom više vole laži nego istine, jednostavno zato što su istine često složene, neugodne i uznemirujuće, dok su laži obično jednostavne, umirujuće i dekorativne. Danas smo preplavljeni lažima jer, iako one, naravno, ne postoje oduvijek - počevši od političkih laži - danas imaju najveću sposobnost širenja. To objašnjava i zašto je Donald Trump najmoćniji čovjek na planetu: to da je, kako se čini, istina danas prestala biti važna. Ali ako je istina izgubila važnost, to je ozbiljan problem, jer istina stvara slobodne ljude, dok laž stvara robove. Iz toga proizlazi da je istina danas postala važnijom - i revolucionarnijom - nego ikad prije, kao što je i dobro novinarstvo postalo neophodnije nego ikad. Zarco je bio tvorevina tadašnjih medija, koji su oko njega ispreli romantičnu legendu, stvarajući privlačnu masku u koju je i sam na kraju povjerovao - izmišljeni lik na kraju je proždro stvarnu osobu. Tome bih pridodao i to da su 'Zakoni granice' ponajviše zapravo ljubavna priča, i da možda njezin stvarni glavni lik - prikriveni glavni lik - nisu ni Zarco ni Gafitas, nego Tere, lik prema kojemu osjećam veliku naklonost.
U svakoj se knjizi fokusirate na neku točku u španjolskoj povijesti 20. stoljeća. Vaša je osobna obiteljska povijest opterećena nasljeđem Francovih pristaša. Kao ljevičarski pisac kritičan prema Španjolskoj i njezinoj demokraciji, mislite li da književnost ima moć - a možda i obavezu da pokuša - izlječenja društva? Je li to jedna od namjera vaših knjiga?
Ne. Kad sam bio mlad i želio biti postmodernistički pisac, vjerovao sam, ili sam se pretvarao da vjerujem, da književnost nije korisna, da je to samo intelektualna igra bez transcendencije. Sad kad imam više od pedeset godina i više nisam postmodernistički pisac - možda eventualno postpostmodernički, što god to značilo - još vjerujem da je književnost igra, ali igra u kojoj se igra na sve, i siguran sam da književnost može biti vrlo korisna, ali sve dok joj to nije izričita namjera. Čim se sugerira da je korisna, književnost postaje propaganda ili pedagogija i prestaje biti literatura. Želim reći kako mi namjera nije pronaći lijek za nešto ili pokušati nekome pomoći - ono što u svojim knjigama pokušavam je spoznati, odnosno uobličiti složena pitanja na najsloženiji mogući način i tako maksimalno svima zakomplicirati život. Koliko znam, to je jedini način na koji književnost može biti korisna, pa onda čak i, u najboljem slučaju - na zakrivljen i neizravan, ali ne zbog toga manje važan način - možda izliječiti nekoga ili nešto.
Heroizam je također jedna od ključnih preokupacija vaših djela, heroizam za koji, kako ste rekli u jednom ranijem intervjuu, smatrate da se u 20. stoljeću nalazio 'u povlačenju', dok se u 21. stoljeću, kažete, krije u izdaji. Kakav se moralni obrat morao po vašem mišljenju dogoditi kako bi posredovao tu promjenu perspektiva? Tko je 'moderni heroj'?
Zar sam to rekao o junacima 20. i 21. stoljeća? Hmmm... Čini mi se da u posljednje vrijeme dajem previše intervjua. Točno je da se mnogi moji romani bave pitanjem junaštva, što je u osnovi jedno važno moralno pitanje. Ne znam odakle proizlazi ta moja preokupacija - možda iz davne dječje navike čitanja pustolovnih romana i gledanja vesterna - ali tako je. Istina je i da se u mojim knjigama pojavljuju različite vrste junaka i antijunaka. Jedan od njih je junak izdaje - nešto slično onome što Hans Magnus Enzensberger naziva junakom povlačenja. To su pojedinci koji odluče izdati pogrešnu prošlost u ime izgradnje uspješne budućnosti i koji to čine na vlastitu štetu, žrtvujući svoja uvjerenja i ugled. Takvi su pojedinci koji su izgradili demokraciju u mojoj domovini, a posebno trojica protagonista u 'Anatomiji jedne pobune', knjige koja rekonstruira avanturu stvaranja demokracije u Španjolskoj tijekom sedamdesetih godina, počevši od ključnog trenutka posljednjeg španjolskog vojnog udara zabilježenog televizijskim kamerama, koji se dogodio 23. veljače 1981., kad je grupa vojnika nostalgična za Francovim režimom upala u parlament i pucnjevima zapovjedila svima prisutnima da legnu na pod, zapovijed koju, kao što se vidi i na snimkama, nisu poslušala samo trojica glavnih likova u knjizi. To nisu bili ljudi s inicijalno demokratskim uvjerenjima: jedan je, general Gutiérrez-Mellado, služio u Francovoj vojsci, drugi, Santiago Carrillo, desetljećima je bio generalni tajnik komunističke stranke, a posljednji je premijer Adolfo Suarez, koji je bio frankistički političar. Ali svi su oni izdali totalitarnu prošlost u ime izgradnje demokratske budućnosti svoje zemlje, svi su u vlastitim redovima proglašeni izdajnicima i svi su platili visoku cijenu za to. Ali zahvaljujući 'čestitoj izdaji', u Španjolskoj postoji demokracija. To je ono temeljno što definira junake, bilo koju vrstu junaka: sposobnost reći 'ne' kad svi kažu 'da', pogotovo kad to govore oni kojima i on sam pripada, njegova grupa, oni oko njega i oni s kojima se osjeća povezanim. Na jednoj drugoj razini, junaci mojih knjiga potječu od Camusova pobunjenog čovjeka. 'Što je pobunjeni čovjek?', pita Camus. 'On je čovjek koji kaže ne.' Ili od Ibsenova 'Neprijatelja naroda'. U mojim knjigama junaštvo je oblik pobune, a junak nikad ne biva nagrađen opipljivim osobnim koristima - naprotiv, jer vrlina je ili tajna ili je nema: čim postaje javnom, kad se njome razmeće, vrlina prestaje biti vrlina i postaje prevara, kao što je slučaj s Enricom Marcom, protagonistom 'Prevaranta', koji se uvijek razmeće svojim izmišljenim zaslugama.
Jednom ste rekli da pisanje doživljavate kao neku vrstu psihoterapije. U tom kontekstu, spremate li se na pretakanje još nekog povijesnog trenutka u literaturu?
Pa, tvrdnja da je književnost oblik terapije gotovo je klišej. Ali ne smijemo zaboraviti da su klišeji to što jesu jer sadrže dio istine. Oni su, možemo reći, fosilizirane istine, ali time ne prestaju biti istinitima. U svakom slučaju, ne sumnjam da bih, da ne pišem, bio mnogo opasniji pojedinac nego što jesam (hvala Bogu, ili književnosti, na tome). Ali čini mi se da sam, nakon što sam objavio posljednju knjigu, imao osjećaj da se približavam kraju puta - puta započetog 2001. godine sa 'Salaminskim vojnicima' - i da mi prijeti opasnost od ponavljanja, kopiranja sebe, što je jedna od najgorih pogreška koje pisac može napraviti. Knjiga se zove 'El monarca de las sombras' - upravo se prevodi na hrvatski - i to je prva knjiga koju sam želio napisati, jer se bavi mojim frankističkim obiteljskim nasljeđem koje ste navodili prije, a za mene je možda najvažnije od svih o kojima sam pisao. U stvari, imam dojam da sam se oduvijek pripremao za njezino pisanje. Roman koji upravo pišem je pokušaj da pronađem nekog novog sebe, da krenem novim putem i napišem nešto posve drugačije od svega što sam dosad napisao, a istodobno i nešto posve osobno. U tom smislu, to je eksperimentalna knjiga koja istodobno pokušava biti popularna, u kojoj koristim obrasce popularne književnosti, čak i ako ih tek pokušavam samo prebaciti na svoj teren ili ih čak srušiti kako bih istražio novi književni teritorij, da bih mogao reći stvari koje još nisam rekao. Ukratko, vrlo rizična knjiga, vidjet ćemo kako će ispasti. U svakom slučaju, pisac koji ne riskira nije pisac: samo pisar. Možda je zato Faulkner rekao da je častan poraz najviše čemu pisac može težiti.
Posljednjih godina, s dolaskom na vlast populističkih čelnika diljem svijeta, popis nekad 'liberalnih' zemalja koje su u međuvremenu odabrale autoritarne vlade sve je duži: Turska, Indija, SAD, Mađarska, Italija, Poljska, a sad i Brazil. Jednom ste Donalda Trumpa nazvali 'Hitlerovim učenikom'. Trebamo li se plašiti budućnosti?
Strah je loš saveznik (Walter Benjamin je rekao da sreću čini život bez straha), ali je ponekad neizbježan. Mislim da je najpametnije raditi s najboljim namjerama, znajući da je najgore moguće i, iznad svega, uvijek to najgore imati na umu, kako ga ne bismo ponavljali. Što se tiče Trumpa, on očito nije fašist, jer fašizam - kakav smo poznavali u tridesetim godinama prošlog stoljeća - više ne postoji, ali on je vrlo opasan čovjek koji je sustavno laganje pretvorio u politički instrument, kao što je to učinio Hitler. Problem je što, kako kažete, on nije sam: on je samo najmoćniji predstavnik - a time i najopasniji - pokreta koji putuje svijetom. U zapadnoj Europi i SAD-u naši su preci tridesetih i četrdesetih godina imali dovoljno hrabrosti i lucidnosti da uspiju prevladati strašne prijetnje koje su dovodile u pitanje njihove slobode. Vrlo je vjerojatno da mnogi ljudi nisu svjesni da su te slobode ponovno ugrožene i nisam siguran hoćemo li mi imati ono što je potrebno kako bismo ih prevladali. Vidjet ćemo.
