"Tutić je zabranio svoju pjesmu u mojoj predstavi"

Nedavno ste dobili i nagradu za najbolju predstavu sezone Jugoslavenskog dramskog pozorišta 'Zašto je poludio gospodin R.', koju ste prema tekstu R. W. Fassbindera i M. Fenglera radili u tom beogradskom teatru. Fassbinder se čini kao blagotvorno 'rješenje' suvremenih tjeskoba: postratno stanje rasapa, ponovno. A onda, kad tu predstavu igrate, primjerice, u muslimanskom dijelu Mostara, vašeg rodnoga grada, neizostavno se nameće ovakva 'dijagnoza' političkog konteksta: predstava srpskog kazališta koju režira hrvatski redatelj igra u muslimanskom dijelu grada. Dokad će ovaj navodni paradoks domaće političke stvarnosti imati ikakvu ulogu u recepciji ikakvih kulturnih događaja?

Kad tako izgovorite, zvuči kao paradoks. Istovremeno, ne može biti riječi ni o kakvom paradoksu jer je takva, sveprisutna, naša situacija. Baš neko specifično 'naše obilježje', kao kad usput velite: 'gle, dijete spava s medvjedićem'! Eto, tako na to gledam. Ali čim ste 'našu situaciju' primijetili ovako i to izrekli - a nekako slutim da niste od onih koji su time opterećeni - znači da je taj apsurd ili naš sveprisutni paradoks, zatvorio vlastiti krug. Htjeli mi to ili ne, time smo svi inficirani. Jer što uopće znači kad se ovdje govori o 'najboljem hrvatskom filmu'? Kakva je to uopće kategorija, kome upućena? Ili kad se, onako usput, ali stalno i sveprisutno, govori da je hrvatski film bolji od srpskog ili obratno? Takva i slična 'određenja' što se uvriježeno ponavljaju čak i u lijevo deklariranim medijima, rade na tome da jezik postane katalizator svjesnoga i nesvjesnog u društvu. Tako etnički kvalifikativi ili 'određenja' tetra, filma ili kojegod umjetnosti kod nas postaju obilježeni nekakvim 'određenjem'. Sve to postaje naše normalno stanje, naša svakodnevica. Kako je to dobro?

Sandra Šimunović/PIXSELL

O Mostaru, gradu u kojemu ste odrasli i vraćate mu se radi obiteljskih i svojih razloga, dovoljno ste puta govorili javno: to vas svi, kao, pitaju. Ali za to je, posredno, 'kriv' i vaš nagrađivani film 'Obrana i zaštita', u kojemu ste ostavili taj privatni spleen grada koji je onima koji ga ne poznaju, neuhvatljiv i začudan. U Mostaru se, vidimo, vode neke suvremene političke borbe da se grad 'izvede' u 21. stoljeće barem na planu kulture u kandidaturi prijestolnice europske kulture: što je možda sporedna stvar, ali na simboličkoj razini pokazuje borbu za gradom…

Stvarno, o Mostaru me često pitaju sa svih strana. Ne znam što više reći. Jedino kratko, ali točno dokraja: imamo takav grad jer nam ga je takvim naša borba dala. Čuo sam, postoji ideja o kandidaturi Mostara za prijestolnicu kulture, što je dobra ideja po sebi. Možda bi pokazala da kultura može biti pametnija od politike. Ali sumnjam da se takav obrat, koji svatko priželjkuje, može dogoditi.

Koliko vas, općenito, dotiče politika izvan autorskog diskursa? Privatna životna iskustva kroz politička administrativna 'rješenja' potaknula su vas na snimanje (nagrađivanog) filma 'Sam samcat'. Dokumentarizam slučaja oca koji u vašem filmu pluta kroz administrativne blokade da bi prokljuvio logiku konkretnog domaćeg Obiteljskog zakona mogao bi dovesti do faktičnog pitanja post festum. Mogao bi, recimo, dovesti do javnih pitanja o nebulozama tog zakona - ali nije. Što je za dubioze domaće legislative jedan film! Usporedbe radi, da je u fokus svog interesa konkretan Obiteljski zakon 'stavila' udruga Željke Markić, bilo koja točka tog zakona dobila bi medijsku bombu interesa. I to izgleda posve logično. A ovako postavljena 'antiteza' dokumentaristike domaćeg filma i političko-tematskog domaćih katoličkih obiteljaških udruga - čini se skoro komična?

Da, doslovno tako. I tu očito nema pomoći. Možemo se samo gorko nasmijati. Naše opetovano 'prizivanje pravne države', apel da 'institucije rade svoj posao', padaju u vodu čim počnete čitati te zakone. Čega tu sve ima, koliko rupa, koliko prostora za interpretaciju… Uzmimo Obiteljski zakon. Dan je u Saboru na čitanje i od njega, otad, više ni glasa rasprave. Zna li netko što je s tom procedurom, što je s tim zakonom? Sve naše takozvane politike padaju na konkretnim pitanjima. Na direktnosti reakcije. Politke forsiraju ideološke trzavice da se ne bi bavile konkretnostima. Stara je to stvar i naša domaća navada: pri čemu oni koji kritiziraju politike, kritiziraju je iz političkog diskursa umjesto da izaberu konkretan predmet i sustavno dokažu njegovu neučinkovitost. Idu mi na živce obje strane. Forsirano angažirane.

Sanjin Strukić/PIXSELL

Zaključno, opet Čehov. Pitate preliminarno: koliko su motivi Čehovljevih likova bliski našem vremenu i čovjeku? Što to kome znači? Ne mislite valjda da su to tek 'teatarska' pitanja? Već pitanje teksta, Čehovljeva i svakog drugog, kao tkiva za bilo kakvu misao o suvremenosti, možda djeluje ohrabrujuće? Ili je doista potrebna doslovnost transformacije čehovljanskih motiva u suvremenost da bismo se 'suočili' s jednakim tjeskobama?

Ne znam, niti znam tko to zna. Jedino znam da nam je neophodno suočavanje. U to sam siguran. Doslovnost u transformaciji? Opet ne znam što bi značila ta doslovnost, ali je potrebno sve izreći naglas i glasno. A ne tek 'doslovno' promatrati neki motiv - Čehovljev ili koji drugi - kao da ne postoji vremenska razlika između Čehovljeva teksta i našega vremena. Teatar mora suočavati različitosti, to mu je jedna od ključnih zadaća. U tom se smislu kao nužnost uspostavlja suočavanje čehovljanskog imaginarnog vremena i ovog današnjeg, koje to nije ili još nije. Postoji i alternativa. Da se uvijek ponašate ignorantski. Kao da se ništa promijenilo nije, a sve je zapravo isto. 'Sve isto je/ a ništa isto nije', kao što bi rekao Halid Bešlić. Teatar se uglavnom ponaša eto tako, kao da je sve zapravo isto, 'podrazumijevajuće'. E ja mislim da to nikako nije dobro i imam baš užasnu potrebu na to reagirati.