Postoji priča, potpuno neprovjerena, ali ako je suditi po kasnijem razvoju događaja, istinita ili barem na granici istine, prema kojoj je Tihomir Jakovina postao ministar poljoprivrede u vladi Zorana Milanovića nakon što su socijaldemokrati shvatili da nikoga, ali nikoga nisu predvidjeli za brigu o selu i seljacima, ličkom krumpiru i češnjaku iz svih krajeva Hrvatske.
Nadati se moramo, jer drugo nam i ne preostaje, da ovakve storije plasiraju zajedljivi članovi SDP-a te da se toj stranci, kao i HDZ-u, ipak ne dešava da na kraju, u zadnji čas, moraju tražiti nekoga tko zna svojim riječima opisati razliku između duboke i plitke brazde.
No iskustvo je kod nas veliki protivnik optimizmu - ne samo u poljoprivredi, nego i u onim resorima u kojima su predizborni programi takvi da se teško, gotovo nemoguće, osloboditi dojma kako su pisani u zadnji tren, kad se netko slučajno, dok je išao na kavu ili na WC školjki puštao i misli da se oslobode, sjetio da, uf majku mu, za potencijalne birače nije napisano ni slovo o, recimo, kulturi.
Uoči prošlih izbora analizirali smo ono što su o toj kulturi imali reći i napisati u dvije velike koalicije. Uvjetno rečeno analizirali, jer nema se što analizirati u ukupno 269 riječi, koliko su, kad se zbroji, SDP i partneri, odnosno HDZ i ekipa, stigli smisliti.
Tada, da se podsjetimo, Most nije nazivan trećom političkom strankom u zemlji, a od stranačkog programa imali su onu kratko važeću izjavu Bože Petrova, ovjerenu kod javnog bilježnika.
Bilo je to, uglavnom, u eri prije Zlatka Hasanbegovića: što se događalo poslije i čega sve danas nema, valjda ne treba objašnjavati.
Kraće je reći da ima još samo onoga što zagrebački povjesničar opčinjen medijskom slikom o sebi nije stigao likvidirati bez suvišnih zašto.
No Hasanbegoviću mandat istječe, obnoviti ga neće više nikad, Most se sad – i tako će biti do izbora – vodi kao treća politička stranka po snazi i potpori, a oni, kao i HDZ u solo točki, imaju programe u koje su, u zadnji tren, ugurali i nešto riječi o kulturi, takvih da je idealan rasplet onaj u kojem će, neće im biti prvi put svakako, iznevjeriti birače.
SDP je tu mogućnost i priliku da im netko prigovori kako rade sve suprotno od onoga što su rekli izbjegao.
Milanović i ostali se, jednostavno, nakon prošlogodišnje patnje uopće nisu zamarali kulturom. Istina, nešto sitno i bez veze jesu natipkali, ali bolje da nisu: niti kako zvuči niti nešto znači.
HDZ je, s druge strane, znatno rječitiji, samo su im se, recimo tako, pomiješali resori, pa nije najjasnije gdje zavšava izvanredno, ratno stanje, a počinje civilno služenje vojnog roka u kazališnoj ili likovnoj umjetnosti, a može i ispred spomeničke baštine.
Znamenita je hrvatska kultura, zajedno s onim što HDZ smatra njezinim sastavnim dijelovima ili, valjda, pratećom djelatnošću, u programu najdomoljubnije stranke odavde do Marsa, ma u cijelom svemiru, poznatom i nepoznatom, završila pod naslovom “Bogatstvo hrvatskog društva u Europi”, i to podijeljena na: “Povijesna uporišta”, “Hrvatske branitelje i Domovinski rat”, “Hrvatsku kulturu i baštinu” i “Medije”.
Sav taj socijaldemokratski fušeraj i HDZ-ovo poimanje umjetnosti kao sredstva za nastavak ratova umnim sredstvima kamilica su u odnosu na Mostovo (ne) razumijevanje problema i, uh, to naročito, ponuđena rješenja.
Netko od momaka iz Metkovića detektirao je četiri ključna problema domaće, vegetirajuće kulture, a to su: “Nepostojanje usvojene strategije razvoja kulture u RH do 2020.”, “Nepostojanje jasne uloge kulture u cjelokupnom gospodarskom razvoju i povećanju životnog standarda RH do 2020.”, “Nepostojeći sustav edukacije i pripreme ljudskih resursa za kulturni menadžment, mjerenje učinkovitosti i samofinanciranje” i “Nejasno upravljanje identitetom i ulogom RH u EU s kulturnog aspekta”.
To što Božinim ekspertima opće prakse nije najjasnije da nema te baletne premijere koja je povećala standard nekome osim honorarno angažiranim plesačima, a i to nakratko, niti samoodržive operne predstave, odnosno da samo autor rečenice o “nejasnom upravljanju identitetom i ulogom RH u EU s kulturnog aspekta” jedini zna što bi tu točno moglo biti jasno, nije, naravno da nije, smetnja nuđenju rješenja prema kojima je nužno “jačanje suradnje kulture, kulturnih industrija i resursa sa sektorima turizma, zabave, komunikacija, prometa” i – e, ovo je epohalno – “prerađivačke industrije”!
No od stranke koja kulturnu produkciju poima kao, otprilike, proizvodnju čačkalica i šibica te planira uvesti zakon prema kojem bi se strane umjetnike moglo angažirati samo u slučaju nužde, i to nakon što se predoče dokazi kako ni jedan glumac u Hrvatskoj ne može glumiti, recimo, crnca - nije realno očekivati da shvati kako je nemoguće imati tržišno uspješnu visoku kulturu u državi s manje stanovnika od Munchena i s, uz ostale muke, kulturom čitanja kao da nas je dvije trećine nepismenih.
Tko će pobijediti na predstojećim izborima, naravno, ne znamo. Još je manje poznato tko će se s kim na kraju naći u spletu interesa. Ono što je, međutim, kristalno jasno jeste da je jedina šansa za ovdašnju kulturu ta da pobjednici dožive amneziju, pa da kad ih netko podsjeti na predizborna obećanja, uzvrate upitom: “Kakve su to, zaboga, gluposti?”.
Ili da se, ako mora i slučajno - kao, ako je priča s početka točna, Jakovina - za ministra imenuje netko kome neće pasti na um da ne iznevjeri birače.
