Kultura
309 prikaza

U HNK - Buljanov Krleža ili žene protiv velike povijesti

1/5
HNK Zagreb
Ivica Buljan je u zagrebačkom HNK, skupa s glumcima i s Martinisom, vratio Miroslavu Krleži njegov književni kontekst, upravo onaj bez kojeg je pisac ostao nakon 1945. godine

Grdna se stvar književniku Miroslavu Krleži dogodila 1945. Njegovi su ideali doživjeli potpuni trijumf. Pobijedili su Krležini ljudi, njegova vojska, komunizam, Jugoslavija. Od tog trenutka, sve do piščeve smrti, krajem prosinca 1981., potrajala je vladavina koja je bila sasvim u skladu s ljudskom i građanskom osobom Miroslava Krleže. Sve njene mane i aberacije, koliko god bivale fatalne i protivne Krležinim vrlo čvrstim etičkim i intelektualnim načelima, ticale su se ljudske nesavršenosti, a ne ideala. Oni su, ideali, bili u potpunosti ostvareni. Time je Krležina književnost izgubila kontekst, a pisac je izgubio razlog da piše. Izuzev leksikografskih marginalija, ponekog eseja i popratnog teksta za vodiče po izložbama, Krleža je nakon 1945. pisao monumentalne i nedovršive “Zastave”, svog Čovjeka bez osobina ili, preciznije rečeno, Zemlju bez svojstava, u kojima je očajnički nastojao rekreirati kontekst koji je u pobjedi izgubio, i pisao je dramu “Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici”. “Zastave” je malo tko pročitao, “Areteja” je malo tko ozbiljno doživio, i jedva da je bivalo onih koji su shvaćali o čemu to Krleža piše, što pokušava i u čemu se zapravo sastoji njegova životna nevolja. O kakvoj bi se nevolji uopće i moglo govoriti kad je drug Krleža u pitanju? To bi mogao shvatiti samo neki veoma lucidan čitatelj. Miroslav Krleža doživio je prokletstvo sudbine: proglašen je za faraona jedne književnosti, ali mu je uskraćeno da u njoj sudjeluje kao pisac. Od najvećeg njezina stvaraoca, prokletnika i revolucionara, postao je činovnik zavoda koji je sam stvorio, nadglednik općenarodne nepismenosti, genij uzaludnih znanja, u kancelariji oko koje cijeli jedan narod, to jest više njih, hoda na vrhovima prstiju.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Ivica Buljan Sandra Šimunović/PIXSELL

Krleža je čovjek neostvarenih karijera u više profesija. Nije bio oficir, nije bio liječnik. Htio je pisati ibsenovske komade, u zemlji bez građana i građanskog društva. Stvorio je savršeno artificijelni, prethodno nepostojeći glembajevski svijet, koji će zatim njegovi primitivni i naivni suvremenici spremno prihvatiti kao nešto što je u zbilji postojalo. Većinu svojih intelektualnih opsesija, uključujući medicinske, vojne, društvene, Krleža je ispisivao izvan stvarnosti. U njoj je, u stvarnosti, bio komunist, Hrvat i Jugoslaven. Upravo tim redoslijedom. I bio je majstor samoostvarenja, genijalni autodidakt, koji je sebi i svom naraštaju stvorio životni, društveni i književni kontekst. Kad je revolucija pobijedila, srušio se njegov književni svijet. Književnosti nema u pobjedi. Književnost je uvijek na poraženima. Drama “U agoniji” pripada glembajevskom ciklusu, jer je glavna protagonistkinja plod glembajevskog porodičnog stabla, ali ustvari govori o nečemu što je te 1928. bilo vrlo stvarno i prisutno. 

 | Author: HNK Zagreb Nina Violić kao Laura Lenbach i Livio Badurina kao dr. Ivan pl. Križovec u drami ‘U agoniji’ HNK Zagreb

Viši kavalerijski oficir poražene carske i kraljevske vojske, barun Lenbach, koji se bavi trgovinom konjima, za nekog od brojnih skorojevića, koji Lenbacha i njegove upravo smjenjuju na pozicijama društvene elite, najprije dopada zatvora iz političko-kriminalnih razloga, a zatim trpi privatne, intimne i obiteljske posljedice svojega javnog sloma. Takvih kao on bilo je u međuratno doba mnoštvo, a Krleža je, još od onog incidenta s pukovnikom i budućim ustaškim maršalom Slavkom Kvaternikom, bio fasciniran njima i prizorima njihove društvene propasti. Barunov, pak, suparnik u muškoj stvari, juristički smutljivac, zastupnik grofa Patakija, “rutinerski stručnjak za državnopravne probleme Hrvatsko-ugarske nagodbe, potomak šljivarskog plemstva i sin visokog banskog činovnika”, Ivan Križovec mnogo bolje se snalazi u novim povijesnim okolnostima. Križovec se, za razliku od samosažaljivog baruna, savršeno preobražava u skladu s prilikama u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali drama nije u tome. Krležu ljudska prilagodljivost nikad nije naročito impresionirala.

 | Author: HNK Zagreb Nina Violić, Krešimir Mikić i Livio Badurina u drami ‘U agoniji’ HNK Zagreb

Središnji lik u ljubavnom trouglu, ali i središnji lik jedne velike duodrame, Laura je Lenbach, kći Mihajla i Olge Warronigg, rođene Glembay, generalice iz “Sprovoda u Theresienburgu”. Dok su dvojica njezinih ljubavnika smorena i sorena poviješću, koja ih preoblikuje i razgoni na dvije različite strane, u dvije dramatično različite sudbine, Laura jedina stoji nasuprot povijesti i protiv nje. Ona je ono izvanvremensko ljudsko i ovom čitatelju - više nego gledatelju i redovitom kazališnom posjetitelju, jer to dvoje već odavno nije - ne samo najostvareniji i najsnažniji Krležin dramski lik, nego i najostvareniji ženski lik ukupne naše, hrvatske i jugoslavenske dramske književnosti. Nije htjela Lenbacha, nego je željela Križovca, i bila je spremna na sve da bi ostvarila svoju želju. Ali osim nje nitko ni na što nije bio spreman. I sad jedinu je nju briga za ono što se dogodilo, jedino ona vidi, dok svi drugi kreiraju poželjnu verziju, svi drugi kreiraju povijest. Ovako Laura na kraju svih krajeva govori Križovcu: “I, molim te, to je banalno ali je tako: ja bih bila tu na mjestu umrla, a ne bih priznala, a sad mislim da je potrebno da se i to kaže: ja sam htjela da Lenbach umre, to je istina! Ja sam to tako jako i intenzivno htjela da je to moje htijenje bilo još strašnije od najstrašnijeg kriminala! Ali ja sam to htjela zato jer sam u sebi intimno sanjala: kako bi bilo da me ti uzmeš za ženu! Da! To je istina! I ja sam to Lenbachu rekla da hoću rastavu zato da se udam za tebe! On je bio spreman da me ubije, ali o rastavi nije htio da čuje! On je o tebi govorio kao o ženskaru, kao o minderwertig tipu što se tiče žena. Ja mu nisam vjerovala, ja sam ga i zbog toga mrzila! A sada mi se čini da je on mnogo toga više znao od mene. A to je bilo sve krivo! To je bilo sve krivo od početka, od mog djetinjstva još i od mog odgoja, od moje mame generalice! Već je moj brak s Lenbachom bio jedna takva barunska dekorativnost, a jedna zabluda rađa drugu! Da, u onom svom modisteraju ja sam naivno sanjala o spasenju iz onog pakla, ja sam sanjala kako ću postati tvojom gospođom, jahati konje, nositi reket, biti opet gospođa! Da, upravo tako je bilo. A pokazalo se da je to sve bilo krivo od početka, više naivno i tužno nego stvarno! A najtužnije od svega toga bilo je što se sve to događalo u meni intenzivno, strašno, bolno, a da si ti pokraj svega toga stajao isto tako pasivno kao što stojiš sada!”. Ivica Buljan je Krležinu dramu sveo na ljubav hladniju od smrti. Politika i povijesne okolnosti tu su sporedne. A sporedno je pomalo i ono ibsenovsko građanstvo. Ostala su dva opustošena muškarca, obojica s figurama i fizionomijama s ekspresionističkih crteža Entartete Kunsta, i jedna veličanstvena diva, kao iz Fassbinderovih snova. Sve je tu iz 1922. godine, kad se drama odvija, i iz desetak sljedećih godina, koliko je još potrajala epoha samrtnih strasti. Buljan je tekst izveo iz njegova građanskog, ibsenovskog, konzervativnog konteksta, i vratio Krležu u kontekste avangarde. Naglašeno je to Martinisovom, zenitističkom scenografijom, šminkom, svjetlom, ali i deklamiranjem fragmenta iz Ristićeve “Turpitude”. No kao što ni Fassbinderove posvete epohi nisu pasatističke i prošlostne, tako ni Buljanova predstava ne predstavlja vrijeme prošlo, nego govori, vrlo određeno, o vremenu u kojem je posljednjih tridesetak godina živjela njegova publika. Općenito, oba komada, i “U agoniji” i “Aretej”, koje je redatelj spojio u jedno dvodijelno iskustvo, tumače sadašnjost, u najvećoj mjeri koja je književnosti i kazalištu dopuštena. “Aretej” je suvremenicima bio nerazumljiv i neprihvatljiv već na razini teme. Te 1959., dok su se Jugoslavija i Titov komunizam tek uzdizali prema svojim vrhuncima, legenda o jednom antičkom liječniku, kao ni doživljaji nekakvih talijanskih turista, redom ljudi bez validnih dokumenata, nikako nisu bili interesantni, važni, ni dostojni jednog Krleže. Od njega se, od Krleže, očekivalo da bude nesmiljeni kritičar građanskog društva, dekadentnog Zapada i svih njegovih tradicijom nanijetih društvenih aberacija. “Aretej” je odmah ljubazno postavljen na zagrebačku i beogradsku scenu, da bi zatim bio temeljito skrajnut i zaboravljen. 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Ivica Buljan Sandra Šimunović/PIXSELL

O čemu “Aretej” doista govori, osim što svjedoči o famoznim Krležinim medicinskim opsesijama, malo koga je zapravo zanimalo. U Buljanovoj, pak, zamisli, “Aretej” će govoriti o onom o čemu govori i drama “U agoniji”, o ženskom svijetu i ženskom atentatu nad poviješću. Samo što je “Agoniju” u najvećoj mjeri ostavio onakvom kakvom ju je zamislio sam pisac, dok je “Areteja” značajno poženstvenio. Apatridi su postali apatritkinje, a doktor Morgens pretvorio se u doktoricu. Osim što time nije oštetio Krležu - premda je izvjesno da bi ovakav redateljski i dramaturški postupak razgnjevio staroga pisca - Buljan je na genijalan način povezao dva dramatično različita teksta, pisana iz beskrajno udaljenih životnih perspektiva. “Agonija” u njegovoj interpretaciji govori o intimnoj strani nečega o čemu, kao o velikoj društvenoj i povijesnoj pripovijesti, govori “Aretej”. Obje drame govore o međuratnom trenutku, o avetima totalitarizma, državnog, političkog i svakog drugog, i o izvanpovijesnim pojedincima, o ženama. 

 | Author: HNK Zagreb Jadranka Đokić kao Livija Ancila i Milan Pleština kao Aretej u istoimenoj drami HNK Zagreb

Povijesnom usudu u Buljanovoj se interpretaciji suprotstavljaju dvije žene, Laura i doktorica Morgens, i jedan luđak. A taj luđak je, možda, antički Aretej. A možda je i luđak, i Aretej. S godinama čovjek, možda, biva sve osjetljiviji i osjetljiviji. Gazi nas vrijeme, i u tom vremenu kolosalni naši životni neuspjesi. U meni su tako po jedan barun Lenbach i po jedan Križovec. Njihove poraze doživljavam kao svoje. Aretej sam, također. I doktor Morgens. To jest, doktorica. Buljan je nekim čudom, koje se da objasniti, i koje jest osviještena režija i osviješten život u tekstu, ali čudom o kojemu danas, ipak, ne bismo, uspio sve te točke identifikacije dovesti do potpunoga ganuća. Obje mi se večeri na kraju plakalo od oduševljenja. Pljeskao sam kao kakva malograđanska frajla, visoko podižući ruke u zrak, i baš me je, onako frajlinski, ljutilo što drugi ne plješću jednako frenetično i energično kao ja. Možda su bili smoreni i dekoncentrirani maskama na svojim licima, jer kakav je to teatar u kojem su glumci golih obraza, a maske su na licima publike? A možda se radi o tome da ove predstave nisu za njih i da je naša publika izgubila tu moć, ako je ikad njome i vladala, da u Krleži prepoznaje vlastiti svijet? Možda je Krleža nakon 1945. većini doista bio samo autor socijalističkih blockbustera o Glembajevima, koji su se gledali kao neka vrsta identifikacijski savršeno neutralne i artificijelne drame o legendarnoj našoj građanskoj prošlosti. Da Glembajevi, možda, nisu nešto kao Obitelj Adams? Ivica Buljan na svojoj je strani imao glumce. I sam bi Krleža, vjerujem, zadivljen bio Ninom Violić i ciničnim, užasnim Livijom Badurinom, i groznim samosažaljivim Krešom Mikićem. I onim luđakom Pleštinom. I Vlastom Ramljak, koja je u HNK odigrala ulogicu života. I Ksenijom Marinković, jednom pa drugom. I Almom Pricom, i groznom musolinijevskom pojavom Mislava Čavajde, i Markovininim Crkvenjakom, još jednom velikom ulogicom... Krleža je u njihovoj interpretaciji bio živ, kao malo kad u posljednjih tridesetak godina. A u toj se živosti mogla osjetiti neka mračna, neugodna i uznemirujuća prijetnja. Ivica Buljan je, skupa s glumcima i s Martinisom, vratio Miroslavu Krleži njegov književni kontekst, upravo onaj bez kojeg je pisac ostao nakon 1945.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.