Philip K. Dick bio je čovjek paranoje. Toliko da je 70-ih godina prošlog stoljeća svoga kolegu pisca Stanislawa Lema, čovjeka koji mu se divio i koji ga je nazvao vizionarom među šarlatanima, prijavio FBI-u za špijunažu. Na zidu njegove sobe bio je obješen citat Josepha Hellera: “Samo zato što si paranoičan, ne znači da ti nisu za petama”. Ta paranoja prisutna je u većini njegovih djela, ovisno o tome u kojem razdoblju života je koje djelo nastajalo, u trezvenijim ili posve psihotičnim godinama.
“Tecite, suze moje, reče policajac” na tržište stavlja Vuković&Runjić, u prijevodu Mirela Komada, nakon “Ubika”, “Čovjeka u visokom dvorcu”, “Tri stigme Palmera El -dritcha” i “Valisa”. “Tecite, suze moje, reče policajac” roman je objavljen u posljednjem desetljeću Dickova života, a radnja je smještena u tad Dickovu budućnost, 1988., a nama u već ponešto davnu prošlost. Komunikacija nije posebno napredna, ali ljudi imaju privatne samoupravljajuće letjelice koje upotrebljavaju kao automobile i brzo prevaljuju veće udaljenosti u jednom danu. Kao i u njegovim drugim djelima, jedna misao izdvaja se kao ključna: svijet nije onakav kakvim se čini. U središtu radnje je pjevačka zvijezda Jason Taverner, čovjek koji utorkom na televiziji ima show koji prati 30 milijuna ljudi. Muškarac je to u ranim četrdesetima, zgodan, karizmatičan, rado viđen. No jedno jutro taj muškarac budi se u hotelskoj sobi kao potpuno nepoznat. Niti ima dokumente, niti show, niti ime, niti je tko čuo za njega, pa čak ni odani stari prijatelji i ljubavnice. Samo još on sam zna tko je i što je, ali ne može to dokazati. Donedavna pjevačka zvijezda postaje nevidljivi čovjek, na meti policije i uličnih protuha. Kako Dickov protagonist dalje prolazi kroz život, shvaćamo da građani žive u policijskoj državi, da su studenti zatočeni u logorima za prisilni rad, a crnci sterilizirani kako se ne bi razmnožavali, dok u središnjoj globalnoj banci postoji dosje o svakom živućem čovjeku.
Dick se malo i poigrava idejom o elitnoj skupini ljudi uzgojenih iz bivših aristokratskih krugova, ali ta ideja nije dovoljno duboko razrađena, tek na razini da toj elitnoj skupini pripada i Taverner, od čega zapravo potječe njegova fizička privlačnost. Društvo je pak puno doušnika i nikome se ne može vjerovati. Onaj tko poznaje Dickov rad, odmah će se zapitati je li se protagonist našao u području simulirane stvarnosti, je li uzeo droge koje su mu izmijenile osjećaj prostor i vrijeme ili je jednostavno nekim čudnim okolnostima u normalnom, stvarnom svijetu izgubio vlastiti identitet. Protagonist, punokrvni celebrity, nevidljivost doživljava kao kaznu. Njegov bitak nerazdvojivo je stopljen s društvenim konstruktom stvarnosti. Izlazak među društvo u kojem ga na svakom koraku vrebaju policijski doušnici stvar je instinkta jer u ovom svijetu ne postoji crta koja dijeli individualno od kolektivnoga. Pojedinac ne postoji bez kolektiva, a s druge strane kolektiv je uvijek nešto prijeteće i neprijateljski nastrojeno, nešto što se svirepo poigrava ljudskom psihom. Na čelu kolektiva je pak glavni policajac, maršal, nemoralan, izopačen, kakav uostalom i može biti netko tko vodi glavnu riječ u nadziranom društvu.
Pisati o Dicku je kao grebati po površini. Sa svakim novim romanom i kratkom pričom sve se jasnije nazire slika o ovom jedinstvenom piscu. Ni ovaj roman nije savršen (gotovo kao da je pisan po Dickovoj uvježbanoj šabloni), ali Dick je Dick i ovakvo štivo se ne propušta.
