U početku bijaše podsmijeh. Kad je 2. ožujka 2005. godine izašao prvi broj dnevnog lista 24sata, hrvatska je medijska scena bila, činilo se, na svaki način definirana. Rijetke, etablirane, ugledne i izdavački samostalne novine sve su teže preživljavale navodno tržišno natjecanje većih nakladnika i ništa, zapravo, nije govorilo kako ima prostora za još jedan list, posebice tabloid specifičnog formata.
Da je tad, u ledenom ožujku - na dan premijere 24sata izmjereno je nevjerojatnih -13, netko proveo anketu među uposlenima u mainstream medijima i pitao ih koliko će nove novine trajati, većina bi odgovorila - malo. Onoliko koliko već treba, što nikad nije puno, da se pokaže kako je čudna ideja završila s minusom u poslovanju. E, onda je taj prezreni tabloid postao najprodavaniji dnevni list. Okrivljena je, normalno, publika koja, kao, u blaženoj površnosti ne traži ništa više od puno slika i malo slova.
Tko ju je, ako je uopće takva, naučio da je tekst najmanje važan dio novina, temeljito je prešućivano. Pet godina kasnije promijenjen je subjekt, a sve drugo je ostalo isto - pokrenut je, naime, tjednik Express. Kako je u međuvremenu zauvijek prestao izlaziti Feral Tribune, tako je i novi list na tržištu dočekan sa starim, iznevjerenim očekivanjima o brzom propadanju.
I opet je prešućeno bitno - da je Feral nestao zato što su u njemu uspjeh mjerili kvalitetom sadržaja, a ne isključivo ostvarenim profitom ili - što je tek oblik utjehe - utjecajem na politički i društveni život koji, inače, novine bilježe i korigiraju, ali ga sasvim sigurno ne kreiraju. Vrijeme ima čudan običaj da neke rane zaliječi, a druge otvori. Tamo negdje na prijelazu stoljeća u valjda svakoj bivšoj jugoslavenskoj republici su po jedne novine počele prodavati i knjige.
Izuzev dvije ozbiljne biblioteke - one Feralove koju je uređivao pokojni Predrag Lucić, te one sarajevskih Dana čiji je urednik bio Ivan Lovrenović - sve su ostale imale iste naslove i naslovnice, isti raspored objavljivanja i istu cijenu, pogađanu na istome mjestu. Ecovo "Ime ruže" ili kakav ruski klasik nuđeni su prije kao dio namještaja nego kao nešto što će jednog dana nekoga učiniti pasioniranim čitateljem.
Opet je još jedan očekivani efekt izostao - umjesto da, kao u Italiji recimo, prodaja knjiga na trafikama poveća i onu klasičnu, trafike su zatrpane tako da se ne vide ni prodavačica, ni cigarete, ni kondomi, ni pića za interventnu večernju kupnju, dok su opustjele knjižare postale spomenici nakladničkoj industriji na smrt ranjenoj ne zbog knjiga uz novine, nego zbog niza drugih razloga, od vlasničke megalomanije pa do potpunog oslanjanja na potpore majčice domovine.
Kad je 2014. godine izašao prvi naslov edicije Balkan noir - "Valcer protiv Eintrachta" Hrvoja Šalkovića - na jednom od specijaliziranih siteova je objavljeno: "Balkan Noir je biblioteka kriminalističkih romana iz pera hrvatskih (ili regionalnih) autora koju je ovoga ljeta pokrenuo 24sata u suradnji s nekoliko velikih izdavača (Algoritam, Naklada Ljevak, V.B.Z., Fraktura, Mozaik knjiga)...
Sudeći po obećanjima PR-teksta (kojima, jasno, treba pristupiti sa zrnom soli), pred nama je projekt koji treba podržati (ma što inače mislili o 24sata i onome što iste novine predstavljaju u hrvatskome medijskom prostoru)... Rijetko se događalo da marketinški resursi i medijska halabuka budu upregnuti u promociju suvremenog hrvatskog romana.
Iako akteri hrvatske kulturne scene vole utvarati koješta, hrvatski su pisci (ako se ne zovu Jergović, Tomić ili, ne znam, Rudan) uglavnom nevidljivi izvan relativno uskog kruga bivših, sadašnjih i budućih diplomanata humanističkih fakulteta. Medijska ekspozicija novih i starih imena hrvatske književne scene, ovisno o uspjehu biblioteke kod onih kojima je ista namijenjena, može samo pridonijeti vidljivosti ‘manje komercijalnih’ djela istih autora, čime se posredno daje vjetar u leđa ostatku književne proizvodnje".
Predrasude je - skupljene u rečenicu: "Ma što inače mislili o 24sata i onome što iste novine predstavljaju u hrvatskome medijskom prostoru" - očito teže srušiti nego Velebit prokopati golim rukama, pa je najbolje i ne trošiti vrijeme na njih. Puno je, naime, korisnije samo raditi.
A rađeno je tako da Balkan noir postoji i dalje, a postoji u Expressu i jedini podlistak namijenjen isključivo književnosti - Bestbook - pa još jedan za druge umjetnosti, Artis, dok se pod egidom dnevnika i tjednika s iste adrese dodjeljuje književna nagrada Fric - pokrenuta prošle godine i nakon što su mnoge druge ugašene iz različitih razloga - od nejasnih pa do onih koji su trebali skrenuti pozornost na probleme i autora i nakladnika, a završili su mukom kao jedinom reakcijom.
Express i 24sata postali su od novina kojima se samozvana struka podsmjehuje novine u kojima stanuje ozbiljna književnost. Kao takve će se i predstaviti na 24. festivalu knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Puli, koji će biti otvoren 29. studenog u podne.
Ako to i ne bude, kako bi rekao Humphrey Bogart u "Casablanci", početak jednog divnog prijateljstva, onda će ostati kao trag potpuno prirodne suradnje koja će se vidjeti 3. prosinca na predstavljanju Expresa, 24sata i izdanja koja s pulskim sajmom veže, uz ostalo, odnos prema autorima koji se prečesto doživljavaju kao nužno zlo u neposrednoj proizvodnji teksta, bio on novinski, prozni ili kakav već.
Sa(n)jam knjige u Puli gotovo četvrt stoljeća, ma i dulje zapravo, otkako je otvorena knjižara iz koje će nastati mali, pa malo veći i onda ovaj, veliki i važni festival, održava iluziju o važnosti onih koji pišu i onoga što se piše u društvu u kojem se, najčešće, čita malo i krivo.
Navlas isto, vjerujući kako je uloga novina i ona prosvjetiteljska, rade jedan dnevni i jedan tjedni list, čuvajući mogućnost da književnost opet bude važna, a hrvatska kultura prepoznatljivija po svojim piscima, nego po smjenama onih što je vide kao sredstvo specijalnog rata protiv umjetnosti u kojoj vrijede isključivo estetski, a ne agresivni, kvazi domoljubni kriteriji.
