Distopija koju opisuje Krisztina Toth u romanu "Majmunovo oko" naizgled je sasvim "normalna". Opipljiva i čini se prisutna tu oko nas. Kao i likovi - profesorica povijesti i psihijatar - naizgled sasvim slučajni suputnici u romanu. Ali ljušteći sloj po sloj svojih likova i "novoga društva" u kojemu se njezini likovi susreću, Krisztina Toth kap po kap čitatelju otkriva ono nenormalno, bolesno, krivo nasađeno i patološko, kako u njenim likovima, tako i u društvu. Dozirajući distopijske elemente i patologiju u likovima, roman s jedne strane dobiva dozu humora neophodnog da se čitatelj suoči sa zastrašujućom sličnošću distopijskog društva u nekoj bliskoj budućnosti, s onim što je oko nas sad, kao i s, na trenutke, zastrašujućim unutarnjim životom njezinih likova.
Majmunovo okoKrisztina Tóth, Fraktura. Prijevod: Xenia Detoni
Kao što njezini likovi otkrivaju svoju tamnu, ranjivu, patološku ili nesretnu stranu detalj po detalj, tako se i sama distopija otkriva sloj po sloj. Na početku romana čovjek bi rekao da je riječ o nekoj zemlji ili gradu, u bližoj i daljoj okolici, u kojoj su stvari otišle tek mrvicu u krivo, gdje je segregacija između onih koji su odabrani, bogati, i ostalih malo drastičnija nego što to priliči u pristojnom svijetu. Možda u nekom zeznutijom gradu u SAD-u ili Južnoafričkoj Republici, ili tu negdje u našem susjedstvu. Ta sličnost, taj mali odmak, distopijsko društvo koje Krisztina polako "gradi" postaje strašnije - jer je gotovo pa stvarno, gotovo je ovdje (kao što su određeni politički procesi u SAD-u, pa zatim i u svijetu, učinili zastrašujuće stvarnom i mogućom "Sluškinjinu priču" Margaret Atwood, a događali su se baš u trenutku kad je emitirana serija, te tek nešto kasnije od trenutka kad je izašla knjiga). Dakle, neodređena država ili grad je tu negdje, nedefinirano, u nekoj nedefiniranoj budućnosti, točnije sadašnjosti (jer nekih tehnoloških razlika ustvari više-manje i nema od sadašnjeg trenutka).
Bio je građanski rat, ili barem jaki nemiri, i ostalo je društvo onih normalnih - povlaštenih (ne bih rekao bogatih, nego više od srednje klase prema gore) i onih segregiranih i siromašnih. Društvo je također u nekom obliku autoritarnog sustava koji, kao i većina autoritarnih sustava, pod egidom jedinstva, bratstva i ostalih naprednih i ljudskoj zajednici poželjnih ideja prodaje ideje potpuno suprotne od onih koje proklamira nazivima i parolama. U ovom slučaju stranka, ili pokret, koja je na vlasti zove se jedinstvo. I kao većina takvih sistema radi oštar rez s prošlošću. Nastoji upravljati i popravljati prošlost (čemu, kao što je to običaj, nisu neskloni, dapače time je gotovo pa uvjetovan svaki totalitarni režim). Iako roman nije obilježen time, sjećanja i prošlost samih likova, pa onda i distopije, u suprotnosti su s onim što je sad, ne podudaraju se, ono što je sad odbacuje prošlost kao strano tijelo, a prošlost se ne može pomiriti sa sadašnjošću.
Poput stranog organa koje tijelo odbacuje. Sve je krivo nasađeno. Baš kao u eksperimentu čije su fotografije poslužile za naslov romana. Naime, riječ je o eksperimentima presađivanja glave (nasreću životinjske, odnosno majmunske) na drugo tijelo koje je sedamdesetih godina (a i kasnije) provodio dr. Robert J. White. Uspjelo mu je presaditi glavu majmuna na drugo majmunsko tijelo i majmunov pogled (preživio je devet dana) otkriva sav užas koji proživljava nasađen na drugo tijelo, sav užas proživljenog eksperimenta i stvarnosti u kojoj se našao (dr. White umro je prije nekoliko godina, a želio je eksperimente presađivanja glave proširiti i na ljude pa je tako predlagao da presadi glavu Stephena Hawkinga na drugo tijelo, kao i glavu glumca Christophera Reevea).
Bilo bi prejednostavno reći kako je "Majmunovo oko" roman o, Štulić bi rekao, krivom srastanju, ali ima nešto u tome kako se sloj kroz sloj otkriva potpuna otuđenost, metaforički rečeno, glave od tijela profesorice Giselle (koju nepoznati mladić proziva da mu je majka) i seksualnog nasilnika, psihijatra dr. Kreutzera.
