Klaustrofobični odnos majke alkoholičarke i senzitivnog dječaka

Roman "Shuggie Bain" postao je neka vrsta književnog fenomena tijekom dvije pandemijske godine. Autor Douglas Stuart već se profilirao kao uspješan modni dizajner i autor mahom eseja o odnosu klase, srama i mentalnih smetnji. Roman je pisao punih deset godina i bio odbijen od točno 33 izdavačke kuće. Američki izdavači bili su oprezni oko izdavanja velikog debitantskog romana smještenog u Škotsku krajem osamdesetih, dobrim dijelom ispisanog u dijalektu, koji opisuje turobnu svakodnevicu radničke klase tijekom socijalnih i ekonomskih reformi Margaret Thatcher. Kad je napokon izdan, roman je dobio nagradu Booker, našao se u užim izborima mnogih značajnih nagrada anglosaksonskoga govornog područja te se s vremenom prodao u milijunskim nakladama. Klaustrofobični odnos majke alkoholičarke i senzitivnog dječaka ipak je rezonirao sa širom publikom, od Stuarta napravio globalnu književnu zvijezdu, a u Glasgowu je osvanuo mural Shuggieja Baina kako, ipak na kraju, pleše. Stuart je za roman rekao, odgovarajući na bezbroj pitanja o autobiografskim elementima, "sve je u njemu laž, ali je sve napisano iz istine". Radnja prati Shuggiejevo odrastanje u disfunkcionalnom rasteru njegove obitelji u kojemu gotovo svaki član razvija svoju strategiju bijega. U centru tih ukrštenih patologija nalazi se Agnes Bain, Shuggiejeva majka, alkoholičarka, lokalna ljepotica, koja se vidi kao "Elizabeth Taylor tip žene". Agnes je uvijek na pola uronjena u polje mašte gdje su mogući njeni drugi životi i neke druge Agnes koje će se pojaviti kad se promijeni adresa ili muškarac. Ipak, kroz život, njena će ovisnost uvijek pobjeđivati, a odgovornost za njen život će sve više, kako to obično biva s ovisnicima, preuzimati njezina djeca. Njen muž je taksist, ženskar i obiteljski zlostavljač, koji će ih ubrzo ostaviti. Shuggiejeva sestra Catherine odlučit će se za ranu udaju i selidbu u Afriku.