Roman "Shuggie Bain" postao je neka vrsta književnog fenomena tijekom dvije pandemijske godine. Autor Douglas Stuart već se profilirao kao uspješan modni dizajner i autor mahom eseja o odnosu klase, srama i mentalnih smetnji. Roman je pisao punih deset godina i bio odbijen od točno 33 izdavačke kuće. Američki izdavači bili su oprezni oko izdavanja velikog debitantskog romana smještenog u Škotsku krajem osamdesetih, dobrim dijelom ispisanog u dijalektu, koji opisuje turobnu svakodnevicu radničke klase tijekom socijalnih i ekonomskih reformi Margaret Thatcher. Kad je napokon izdan, roman je dobio nagradu Booker, našao se u užim izborima mnogih značajnih nagrada anglosaksonskoga govornog područja te se s vremenom prodao u milijunskim nakladama. Klaustrofobični odnos majke alkoholičarke i senzitivnog dječaka ipak je rezonirao sa širom publikom, od Stuarta napravio globalnu književnu zvijezdu, a u Glasgowu je osvanuo mural Shuggieja Baina kako, ipak na kraju, pleše. Stuart je za roman rekao, odgovarajući na bezbroj pitanja o autobiografskim elementima, "sve je u njemu laž, ali je sve napisano iz istine". Radnja prati Shuggiejevo odrastanje u disfunkcionalnom rasteru njegove obitelji u kojemu gotovo svaki član razvija svoju strategiju bijega. U centru tih ukrštenih patologija nalazi se Agnes Bain, Shuggiejeva majka, alkoholičarka, lokalna ljepotica, koja se vidi kao "Elizabeth Taylor tip žene". Agnes je uvijek na pola uronjena u polje mašte gdje su mogući njeni drugi životi i neke druge Agnes koje će se pojaviti kad se promijeni adresa ili muškarac. Ipak, kroz život, njena će ovisnost uvijek pobjeđivati, a odgovornost za njen život će sve više, kako to obično biva s ovisnicima, preuzimati njezina djeca. Njen muž je taksist, ženskar i obiteljski zlostavljač, koji će ih ubrzo ostaviti. Shuggiejeva sestra Catherine odlučit će se za ranu udaju i selidbu u Afriku.
Shuggiejev stariji brat Leek preuzima ulogu skrbnika, iako gotovo nevidljivo, stavljajući svoje snove, talente i ambicije na čekanje, odgađajući ih i brižljivo skrivajući u već požutjelom pozivnom pismu Likovne akademije. Na kraju će ostati samo Shuggie i Agnes u spirali ovisnosti, oporavka i relapsa, između nekoliko pokušaja samoubojstava i obećanja da novi svijet i novi oni dolaze. Shuggie će se, nažalost, puno prije svoje majke pomiriti s time da će, bez obzira na to gdje su i kad su, oni uvijek ostati isti. Ona neće prestati piti, a on neće postati "pravi muževni dječak". Svijet i djetinjstvo "Shuggieja Baina" su okrutni teritoriji, škrti podjednako u nadi i nježnostima. Njegovo okruženje je neobično okrutno prema odmicanju od norme. Shuggie mora preživjeti svaki Agnesin pokušaj samoubojstva, kao što mora preživjeti njenu polaganu, potpomognutu svakim pivom ili votkom ili Valiumom, spiralu autodestrukcije. U ovom romanu bijeg se čini nemogućim. Shuggie, da ni ne zna, iščekuje smrt koja je ovdje jedini, možda preskupo plaćeni, spas. Stuart izlaže radnju postupno i polagano. Njegov sveznajući pripovjedač je sveznajući koliko i filmska kamera koja objektivno bilježi svijet oko sebe, obilato se koristeći pridjevima kako bi potanko objasnio kako netko izgleda ili kakvim se netko doima. Ne ostavlja puno prostora za manipulaciju, uvijek držeći stanovitu distancu kako bi opisao sve provalije u kojima pronalazi Agnes. Stuart piše kroz emocionalnu objektivnost, kao da opisuje već prorađenu traumu, poslije točke pomirenja.
Douglas Stuart
Ključan lik romana je Leek, stariji Shuggiejev brat. Iako često nevidljiv, njegova je žrtva ipak najveća. On je dokaz koliko od života i horizonta može uzeti odrastanje uz roditelja ovisnika, u ekonomski stiješnjenoj situaciji i kolika je cijena krivnja kad dijete ne uspijeva odabrati sebe. Da se na svoj odlazak odlučio samo dvije godine ranije, njegov bi život možda bio drugačiji. Kao što postane Shuggiejev, kad nakon tragedije dobiva prostor prvog udaha, nekoliko grama nade. Krajem romana ponovno smo u 1992. godini. Shuggie je tinejdžer koji mašta o upisu na Frizersku akademiju "s druge strane". On sa svojom prijateljicom Leanne traži njenu majku, sad prostitutku, potpuno uronjenu u svoju ovisnost. Rečenica "očaj voli društvo" odjednom postaje prostor susreta i nježnosti, blage utjehe. On i Leanne su se upoznali kao djeca i umjesto da rade ono što se od njih očekivalo, oni su se prepoznali kao dvoje djece koje trebaju preživjeti svoje okrutno djetinjstvo. I umjesto nepoželjnih poljubaca, Leanne mu je dopustila da joj isplete pletenicu i napravi frizuru. I ponekad, to je sasvim dovoljno za preživjeti. Nježna ljubav prijateljstva koja dopušta da budeš točno ono što želiš u svijetu, životu u kojem si nerijetko nevidljiv. Deset godina kasnije jedu kolače, promatraju zgodne momke, još preživljavaju i, očaju usprkos, zaplešu.
