Kultura
7985 prikaza

'U svakom selu živi jedna žena koja se ne da zajebavati'

Nastavak sa stranice: 1

Meni je to isto; kad imam potrebu nešto reći, obično napravim neki autorski rad, a kad nemam, predivno mi je sakriti se iza neke uloge koja mi onda omogući da se potpuno otkrijem, a da nitko ne pomisli da nisam normalna.

Moglo bi se zaključiti da je HNK Zagreb kruna karijere hrvatske kazališne glumice. Tamo ste od 2014.; kako se taj rad uspoređuje s drugim vrstama glumačkih angažmana? Oduvijek vas prati imidž nemirna, neukrotiva duha, a čini se da nacionalni teatar po svojoj definiciji zahtijeva neku vrstu prilagodbe, kompromisa. Pristajete li na to i kako se s tim nosite?

Uvijek mi je bilo bitno s kim radim i što radim. HNK mi je omogućio da radim s fenomenalnim redateljima s kojima sam se imala prilike mijenjati, a to mi je dragocjeno. Ne radim razliku – kad se takva prilika ukaže u garaži, prva trčim u garažu; meni nikad nije bitno gdje sam nego s kim sam. Recimo, kad radim nešto što me ispunjava, mogu mjesecima ne primijetiti da pada kiša, a kad sam s budalama, najdivnije sunce mi postaje depresivno.

U posljednje je vrijeme postalo popularno dramatizirati nagrađivane suvremene hrvatske književnike. Kako gledate na taj trend? Što 'Ciganin' donosi HNK-u Zagreb?

Paolo Magelli, Nina Violić, | Author: Igor Soban/PIXSELL Igor Soban/PIXSELL

Ivor Martinić napravio je adaptaciju vrlo čitanog romana; to je uvijek izazov i rizik zato što čitatelji imaju već izgrađeno mišljenje i tražit će u predstavi ono što je njima bitno u romanu. Jako me to veseli, Ivor je napravio čudo, obuhvatio sve četiri linije romana i sad kad razmišljam, čini mi se da ništa nije izostavljeno. Kako je to ludo –mi ćemo, dakle, u samo tri sata odigrati cijeli roman.

Užasno se veselim, danas je prva tehnička proba, dolazi nam scenograf Aleksandar Denić, koji posljednjih godina radi s velikim Francom Kastorfom, Ana Savić Gecan - čarobnica kostima, Mitja Vrhovnik napravio je filmski soundtrack za predstavu s 32 glumca na sceni… Nikad nisam radila tako veliku dramsku predstavu. Uzbuđenje je ogromno, Ivica Buljan je redatelj koji uvijek okupi suludu ekipu i baci nas sve u vatru; tako nas drži budnima, da se ne uljuljkamo u svojim kreacijama, da stalno nešto moramo proizvoditi – to njegove predstave čini živima.

Taj, kako kažete, trend, što je HNK odlučio svake sezone praizvesti jedno veliko djelo suvremene domaće književnosti, čini mi se, neizmjerno je potreban hrvatskoj kulturi; to je način na koji se velike kulture poput francuske, njemačke, talijanske brinu o svojim novim autorima. Mislim da mi kao vrlo mala zemlja možemo biti ponosni što svake sezone umjetnički beskompromisno možemo postaviti vlastitoga pisca. Prije dvije sezone to je bila Tena Štivičić, lani Mate Matešić i sad Kristian Novak. Vjerujem da će se niz nastaviti.

Na sceni ste gotovo 25 godina. Koliko se hrvatsko kazalište promijenilo od tada do danas i što je, po vašem mišljenju, najviše utjecalo na to? Kako biste definirali mjesto na kojemu se domaći teatar nalazi sad i, poigramo li se malo predviđanja budućnosti, kako ga vidite deset godina od sada?

Ponekad mi se čini da se ništa nije promijenilo i da nikad ni neće, ali tako je svijet valjda napravljen, od šačice ljudi koji streme k napretku i velike većine koja prihvaća situaciju i lijepo joj je u njoj. Tako je u svemu, ne samo u kazalištu. U ovih 25 godina vjerojatno je najvidljivije to koliko je performans ušao u institucionalno kazalište, kroz pojedine autore i izvođače koji su scenu učinili zanimljivijom.

Gluma je postala nekako lakša, prirodnija, glasovi više nisu impostirani, tijela više nisu onoliko drvena, sve je nekako mekše, ljudskije. Ali fali nam radikalnih autora, fali nam umjetnika koji su ludi i nemaju straha razotkriti se i igrati se u kazalištu. Uvijek je toga nedostajalo u Hrvatskoj, to je valjda neki naš provincijalni gen koji nam ne da da se zajebavamo.

Želimo u svakom, pa i umjetničkom, kazališnom smislu, biti dio Europe i svijeta. Uspijevamo li, po vašemu mišljenju u tome, i kako se taj uspjeh definira? Za kazalište se uspjeh mjeri gledanošću i gostovanjima. Ali gledanost ima veze s ukusima mase. Kako se izvući iz tog paradoksa?

Nina Violić u predstavi Fedrina ljubav | Author: Goran Stanzl (PIXSELL) Goran Stanzl (PIXSELL)

Publiku treba odgajati i ne treba je podcjenjivati. Institucije nikad ne bi trebale pristajati na jeftine skečeve, loše tekstove i predstave koje u umjetničkom smislu ne donose promjene; one su financirane da bi publiku odgajale, nudile joj neke nove postupke. Čak mi se čini da je publika kod nas puno otvorenija za promjene od kritike ili struke. Napuniti tu ogromnu dvoranu od 700 mjesta svaku večer suludi je pothvat u zemlji koja grca od neimaštine, ali ipak uspijevamo, i to u većini slučajeva s vrlo kompliciranim sadržajem i art estetikom koju publika prihvaća.

S kompanijom Delbono odigrali smo 120 'Evanđelja' po gotovo svim najznačajnijim pozornicama u Europi, i svugdje je isto. Borba umjetnosti i vlasti, borba u kojoj se umjetnike proglašava uhljebima, kako bi im se otelo i to malo što imaju. Ali publika sve to zna, i kada dođete u neku zaista odgojenu sredinu u kojoj publika desetljećima ima prilike gledati najrecentnije autore iz cijelog svijeta i komparirati ih, toj publici više ne možete prodavati muda pod bubrege, nema šanse!

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • nelson 20:06 27.Prosinac 2017.

    ima svakavih žena po selu koje se vole zahebavat i..bavat...