Izuzmemo li animirane filmove, dječje i komedije (one koje nisu crne), u svim ostalim žanrovima junaci i zlikovci najviše se bave ubijanjem.
Publiku ništa toliko ne zanima koliko ubojstvo i smrt, a filmski junaci, osim što hodaju, voze se, stoje ili sjede, uglavnom se bave planiranjem, pripremom ili akcijom ubijanja. Svi moderni filmski junaci i zlikovci su ubojice.
Ubojstvo je najunosniji filmski brend i legije scenarista, redatelja i producenata ne prestaju smišljati nove ideje ubijanja i ubojstava.
Nikada na filmu nije bilo tako lako ubijati kao danas.
Akcijski junaci, superjunaci iz stripa, obični junaci iz susjedstva, profesionalci, amateri, žene i muškarci, mladi i stari, neobrazovani primitivci i visokoobrazovani stručnjaci, svi na filmu postaju majstori ubijanja ili zanimljivi nespretni ubojice (ovisno o žanru).
O masovnim kolateralnim žrtvama razaranja u filmovima katastrofe, znanstvene fantastike i ekranizacija strip-superjunaka ne treba ni govoriti.
To su ionako digitalni crteži ljudi koji bivaju zdrobljeni, zgaženi, spaljeni, rastrgnuti, ugušeni, , zbrisani s ekrana.
Ako vas je ovo začudilo ili zbunilo, pođite u kino i gledajte petnaestak minuta foršpana prije početka projekcije i zbrojite one u kojima se masovno umire, strada ili gleda smrti u lice, odnosno, u kojima zlikovci i junaci na glamurozan ili okrutno duhovit način lako i zabavno ubijaju.
Sredinom šezdesetih majstor priča o zločinu i trilera o ubojicama, Alfred Hitchcock, uočio je početak filmskog trenda lagodnog ubijanja i u svom špijunskom hladnoratovskom filmu “Poderana zavjesa“ dao nam je antologijsku scenu ubojstva koje je teško, bolno i nepredvidljivo.
Redatelj koji je cijelu karijeru posvetio rušenju konvencija, ritualu ubijanja dao je sastavnicu kaosa i neočekivanosti.
Junak filma, američki znanstvenik (Paul Newman), nađe se na jednoj istočnonjemačkoj farmi sa starijom vlasnicom, a u kući je i režimski “udbaš“ zvan Gromek, koji vadi pištolj i prijeti znanstveniku. On uhvati Gromeka s leđa, bore se, rukama gnječe lica i vratove, stenju i ne daju se. Znanstvenik uspije Gromeku izbiti pištolj iz ruke.
Farmerica panično uzme pištolj, no vani je Gromekov čovjek kraj auta i čuo bi pucanj. Ona ostavi pištolj i uzme velik kuhinjski nož kojim ubode Gromeka ispod ramena.
Nož udari u kost i pukne, dio oštrice viri iz Gromekova tijela, a farmerica panično ispusti dršku s ostatkom oštrice.
Gromek bi trebao pasti, ali on je jak kao bik, stoji i bori se sa znanstvenikom. Očajna, farmerica zgrabi lopatu i počne udarati Gromeka u koljena.
Nakon više jakih udaraca Gromek poklekne i padne. Znanstvenik i farmerica misle da je gotov, ali on ustaje i brzo otvori prozor u namjeri da pozove svog čovjeka u pomoć.
Znanstvenik i farmerica ga zgrabe, zatvaraju prozor i on pada sa znanstvenikom na pod, gdje se nastave boriti.
Farmerica misli, misli i smisli: otvori pećnicu starog plinskog štednjaka, upali plin i zgrabi Gromeka te ga uz znanstvenikovu pomoć vuče do štednjaka. To traje i traje, a kad ga dovuku, gurnu mu glavu u pećnicu gdje plin grije stijenke i doslovno mu legnu na tijelo.
Gromek se koprca, guši, peče i umire. Cijela scena je montirana bez glazbe, koju je Hitchcock imao (i to dvije verzije, Bernarda Hermana i Johna Addisona) i odbacio, jer nije želio da bilo što umanji brutalni zvučni naturalizam prizora “kuhinjskog ubojstva“.
Dok gledate današnja ubojstva u kinu, možda vam ide voda na usta, no kad vidite opisani Hitchcockov prizor, okreće vam se želudac.
Isti učinak postiže jedan drugi majstor, Martin Scorsese, na početku svoga remek-djela “Dobri momci“, nakon što čujemo uvodnu rečenicu junaka filma: “Otkad znam za sebe, želio sam biti gangster.“
U autu se vozi junak filma, Ray Liotta i dva gangsterska šefa, Robert De Niro i Joe Pesci.
Čuje se lupetanje u prtljažniku i oni se čude što je taj koji lupeta živ, a trebao je biti mrtav. Zaustave se, Joe Pesci ljutito uzima velik kuhinjski nož, otvara prtljažnik i uz psovke vrlo brzo nožem ubada zavezanu žrtvu.
Krv lipti, prizor je poput šake u oko i svaki gledatelj pita se je li to ono što junak filma želi.
Jer biti gangster znači biti mesar koji kolje ljude.
Naravno, ubijanje je za neke protagoniste posao, koji u film noiru “Samuraj“ Jeana-Pierrea Melvillea ima romantičnu i egzistencijalističku auru, a u filmu “Ubojstva i margarite“ duhovit i gorak okus.
Koliko su ubojice iz ta dva filma privlačni (glume ih Alain Delon i Pierce Brosnan), toliko je glavni lik trilera “Ledar“ (The Iceman) redatelja Ariela Vromena, stvarni mafijaški ubojica Richard Kuklinski, koji je ubio oko sto ljudi i živio kao obiteljski čovjek, odbojan i zastrašujući.
Živi dvostruki život, ima kodeks (kaže da ne ubija žene i djecu) i smatra da žrtve zaslužuju to što su dobile. Ubija ih, zaleđuje, reže na komade i čini to poput mesara u klaonici.
Hitch nam je pokazao da je jedno ubojstvo (režimskog ubojice, “udbaša“) strašno. Redatelj “Ledara“ trudi se pokazati kako stotinu ubojstava možda nije tako strašno i, srećom, ne uspijeva u tome.
