Zanimljivo je to što je Bundy istodobno žudio za lijepim stvarima (u koje je računao i svoje žrtve), puno polagao na svojine (dobar televizor, radio, rasvjetna tijela, skupe sagove, automobil), ali nije poštovao tuđe vlasništvo. Neprestano je krao: odjeću, biljke, elektroniku.
Bio je kleptoman u pravom smislu te riječi. Njegova interpretacija privatnog vlasništva bila je djetinje jednostavna: sve je bilo podređeno njegovoj želji za posjedovanjem. Ako je htio ženu, gledao bi je krišom, prikrao joj se s leđa ili je namamio u auto, udario je u glavu, zadavio i odvezao u svoj stan. Nije bilo nikakve supstancijalne razlike između fikusa koji je silno želio i mlade studentice računarstva Denise Naslund. I za jednu i za drugu aktivnost bio mu je potreban alkohol: opijao se da se riješi inhibicija.
Ono što je ubijalo i kralo nazvao je "entitet". Želio se disocirati od vlastitih radnji. Da bi spriječio bilo kakvo zbližavanje sa žrtvom prije zločina, Bundy je tijekom vožnje vodio površne razgovore s djevojkama ili je jednostavno šutio. Psihološki je profilirao samog sebe: "minimum konverzacije, što znači da se izbjegne razvijanje bilo kakvog odnosa". Ono što mu je bilo potrebno nije bio iskren razgovor o želji nego "posjedovanje željene stvari, potreba da se dočepa nečega što je društvo jako cijenilo".
Kad su žene bile u pitanju, njih je želio posjedovati "na vrlo specifičan način". Vidimo, dakle, da je o ubijanju govorio impersonalno, transakcijski. Ono što ostaje izvan knjige, neizgovoreno, drukčiji je način na koji se Bundy ipak intimizirao sa žrtvama: njegovo nasilje nije bilo samo seksualno. Priznajući svoje zločine, rekao je da osoba koju ubiješ postane sastavni dio tebe: "zauvijek ste jedno".
Nijedna od ubijenih djevojaka na internetu ne postoji samostalno: njihova su imena neraskidivo vezana uz muškarca koji ih je ubio. Bundyjev čin nasilja doista ih je ujedinio, što je nasilje samo po sebi. Joe Berlinger svojom ih serijom nije čak ni na trenutak pokušao razdvojiti: 40 godina kasnije ubijene studentice i dalje ostaju Bundyjevo vlasništvo. To je najmučnije od svega. Nije nikakvo čudo to što je ubojica u oporuci tražio da njegov pepeo nakon pogubljenja prospu po obronku planine na koji je bacao tijela svojih žrtava.
Ni u jednom trenutku Bundy nije priznao agresiju kojom je pristupao žrtvama. U razgovorima s dvojicom novinara čin ubojstva htio je isprva prikazati gotovo kao čin milosrđa u kojem ubojica nikako ne može uživati, a s vremenom se diskurs promijenio: važan dio zadovoljenja bilo je pomno planiranje, uhođenje žrtve, ali i samo ubojstvo. Čin silovanja i penetracije pao bi zatim u drugi plan, dok je nasilje isplivalo kao glavna aktivnost. Jednu od žrtava nasilno je ugrizao za dojku i dva puta za stražnjicu.
Prije toga usmrtio ju je udarcem palicom po čelu. Žena je morala biti nepomična, mrtva, da bi Bundy mogao svršiti. Teško je zamisliti osobu koja je u stanju raditi takve stvari, čak i pod utjecajem alkohola, i onda mrtva-hladna sugerirati da su žene nastradale, ne zbog nečije bolesne, patološke želje za potpunom kontrolom, nego zbog toga što su bile slobodne da se kreću kamo god su željele.
Osoba koja se žali da je osjećaj krivice nezdrava vrsta društvene kontrole koje se valja riješiti, istodobno zagovara "pojačanje tradicionalnih oblika kontrole i autoriteta", "smanjenje slobode kretanja" i "cenzuru eksplicitnog, seksualnog sadržaja na televiziji i eksplicitne literature u dućanima" kako bi se smanjio broj žrtava na ulicama. Bundyjev cinizam je na vrhuncu kad govori o važnosti obitelji dok prešućuje traume koje je doživio u svom djetinjstvu, unutar iste takve tradicionalne obitelju kakvu glorificira.
Iako nigdje nije eksplicitno rečeno, i u knjigama i drugdje postoje jasne indicije da je Ted Bundy bio plod incestuozne očeve želje za vlastitom kćeri. Njegova majka, prikazana kao zatvorena i nepristupačna žena, velika je vjernica koja redovito odlazi u crkvu i apelira da joj ne pogube sina, ali istodobno prešućuje moguće traume koje su prouzročile smrt tolikog broja mladih žena.
Da se serija "The Ted Bundy Tapes" bavila tim neizgovorenim istinama umjesto što se bavila ambicijama Teda Bundyja da završi studij prava, serija bi bila puno bolja. Žene koje su umrle ne zaslužuju biti bačene u masovnu grobnicu smještenu odmah pored mauzoleja podignutog u čast i slavu Bundyju. Žrtve zaslužuju seriju koja neće počinjati i završavati njegovim imenom.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
opet ovaj luđak ted bundy